Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Press

   

 

INTERVJU - Dušan Mihajlović, bivši ministar policije

BEBI NIJE LAKO!

Govoreći o Vladimiru Popoviću, rekli ste i ovo: "Savest je teška muka i valja mu da nađe opravdanje za nemoć da se suoči sam sa svojim likom i delom", "Poleteo je toliko visoko da je pomislio da može da zaustavi i specijalnog tužioca" i "Beba velika priča". Kako biste ovo raščlanili?

Vladimir Beba Popović jeste velika tema, kao što je i savest velika muka. Beba je bio učesnik istorijskih zbivanja u Srbiji. Sada se sam predstavio javnosti i kao odlučujući faktor tih zbivanja. Samim tim je velika tema. Samo njegovo svedočenje pred Specijalnim sudom ima 126, a intervju "Statusu" više desetina stranica.

Što se savesti tiče, očevidno je da imamo različito gledanje. Radio sam svoj posao, upozoravao na moć mafije, ćutao o svojim mukama i pritiscima kojima sam bio izložen kako ne bih otežavao ionako težak položaj vlade i premijera. I danas ne upirem prstom ni u koga kao jedinog krivca za sve što nam se desilo.

Svaki učesnik tih istorijskih zbivanja koji ne vidi deo svoje političke odgovornosti nije iskren i ozbiljan sagovornik. Svoju političku odgovornost prihvatam i ne bežim od nje, kao što sam uveren i da će rezultate mog rada objektivno oceniti vreme i istorija kada se razveju magle iz kojih Srbija nije izašla. Gospodin Popović ne deli to mišljenje.

On sebe vidi i predstavlja kao jedinog pravog čuvara premijera i dok je bio živ i sada kada je pod zemljom, svrstavajući brojne druge učesnike na političkoj sceni u inspiratore, organizatore i izvršioce Đinđićeve likvidacije. Čak i one sa kojima je prijateljovao, a koje nisam imao zadovoljstvo da upoznam ni kao ministar policije. Pošto sam zna da to nije tako, a ne može sebe da pogleda u ogledalo, onda su mu svi krivci. Zaista teško opterećenje.

Ne čini li Vam se da je Popović u javnosti postao jedina istina i čuvar svih tajni u Srbiji?

- Objašnjenje koje je sam Popović dao po ulasku u DS i politiku najbolji je odgovor na vaše pitanje. Bilo je to u Skoplju avgusta 1993, kada se sreo sa Đinđićem i grupom biznismena. Napravljen je dogovor da oni finansijski pomognu DS, a on je "bio tu kao neko ko bi eventualno mogao da pomogne onim što je sam radio: marketing, propaganda... ".

Dakle, sve je to dobar marketing lošeg proizvoda. Kakav je to marketing, Beba sam otkriva odgovarajući na pitanje koje sam sebi postavlja u "Statusu": "Da li sam mogao da radim drugačije? Na svako od ovih pitanja skoro uvek odgovaraju moj temperament i moja strast, koji nadvladavaju svako racionalno mišljenje." Komentar nije potreban. Strast i temperament koji nadvladavaju racionalno mišljenje nisu dobar osnov niti saveznik za bilo koje ozbiljne poslove, a posebno državne.

U knjizi "Povlenske magle i vidici" ispričali ste dve trećine istine. Kada ćete ispričati poslednju trećinu?

- Nisam mogao da objavim sve što znam i u šta sam sumnjao i zbog toga što su bili u toku aktuelni sudski procesi i istrage. Pozvao sam sve druge aktere istorije bez distance da kažu i napišu šta imaju. Hvala svima koji su to učinili, ali svakako najveću zahvalnost dugujemo gospodinu Popoviću, jer je on najviše rekao od onoga što sam ja prećutao ili nisam znao iako sam bio ministar. Tako je Beba dopisao "Povlenske magle i vidike" i meni samo preostaje da drugo izdanje upotpunim "istinama" i istinama koje nam je on saopštio.

Da li je Vlada Srbije koju je vodio DOS tražila od tadašnjeg predsednika SRJ Vojislava Koštunice, pod čijom je komandom bila Vojska, da on naredi Vojsci da interveniše protiv pobune JSO-a?

- Nije. Nažalost, to je propust učinjen pod utiskom i informacijama iz vojnih krugova da Vojska nije u stanju da pomogne. Da je to učinjeno, mnogo toga bilo bi jasnije kada je u pitanju Koštunica. Ovako, deo optužbi je paušalan. 

U svojoj knjizi napisali ste i dve zanimljive teze. Prva je da ste se posle jedne od poseta premijeru zapitali da li mu je bliža mafija ili njegov ministar, a druga je da je onaj ko je pustio Dušana Spasojevića iz CZ-a ubio premijera.

- Niste baš precizni u formulaciji, ali ni daleko od suštine mojih dilema iz vremena ministrovanja. Da bih odgovorio na ovo pitanje, morao bih da proširim "Povlenske magle i vidike". Ali najkraći odgovor dao je najplodniji autor moderne istorije Srbije, gospodin Popović, kada je rekao da Zoran Đinđić nije hteo da se bavi bezbednošću i policijom, već je njega ovlastio da se time bavi.

Popović je pred Specijalnom sudom rekao da je on bio čvor kroz koji su se prelamali vlast, politika, biznis i kriminal i da je postavljao šefa DB-a. Time poručuje da je bio apsolutni centar moći u Srbiji. Da li je bilo tako?

- Ako ne treba verovati Bebi kada govori o drugima, zašto mu ne bismo verovali kada govori o sebi? O tom paralelizmu vlasti dosta sam govorio, čak i pisao premijeru Đinđiću, upozoravajući ga na posledice. Citiraću samo tri rečenice iz knjige koje se odnose na jesen 2001: "Pritisci mafije na policiju i mene tada se pojačavaju. Imao sam utisak da se 'surčinska mafija' prosto igra sa mnom i da na volšeban način nalazi puteve do vlasti. Osećao sam da ostajem sam... ".

Popović je priznao da je u svom stanu organizovao sastanak Legije i Caneta, koji su bili u svađi, da je bio prisutan i Đinđić. Kako je njegovo druženje sa Čumetom, Legijom i "zemuncima" "državni posao", dok je za sve druge "dokaz da su ubili premijera"?

- Nisam znao da je bio toliko moćan da natera Đinđića da dođe kod njega i miri zavađene Bebine prijatelje. Ako nisu prijatelji, kako su mu došli u stan?! Jedina alternativa jeste da su morali da dođu jer im je bio šef! Šta je u pitanju, treba on da objasni. Ali nijedno ni drugo nije "državni posao", niti su nadležni državni organi znali za te vrste Bebinih zaduženja. Države nema bez institucija i veliki sam protivnik vaninstitucionalnog delovanja, jer je dobro poznato u kom pravcu to vodi. Ipak, nisam mogao da sprečim mnogo toga sličnog.

Zašto je opasno biti Bebin prijatelj?

- Beba je čuvao Đinđića i vodio poslove bezbednosti. Beba je slao Veruovića da čuva Subotića kada je on prvi put posle 5. oktobra došao u Beograd. Vidi se kako ih je sačuvao. Jedan je u grobu, drugi u bekstvu.

Nekoliko puta ste ponovili da ne priznajete "naknadnu pamet". Ali da ste u vreme dok ste bili ministar znali ono što znate danas, šta biste promenili?

- Rekao sam javno da sam kriv što sam došao na mesto ministra policije koje je pripadalo DSS-u, a da nisam baš nikoga poznavao od šefova državne i javne bezbednosti, niti video bilo kog junaka "bele knjige". Nisam znao ni za dogovore sa Legijom, "surčincima" i "zemuncima" oko pomoći DOS-u u rušenju Miloševića. Zato je MUP, sa tako neobaveštenim ministrom, otkrio masovne grobnice ("otvorio državni problem koji ne mogu da zatvorim"), uhapsio Miloševića zbog pljačke državne blagajne ("a radilo se o državnom projektu"), isporučio ga Hagu umesto domaćim sudovima ("misleći da je moja vlada završila svoj deo posla, dogovor sa međunarodnom zajednicom")...

Izgleda da je neoprostiva "greška" bila hapšenje Šiptara i Kuma bez znanja onih koji su sa njima sedeli i vladali Srbijom. Njihovo puštanje iz zatvora je moj poraz, ali i poraz policije i države. Taj poraz otvorio je put pobuni JSO-a i kapitulaciji vlade. Tom kapitulacijom utrt je put i atentatu na premijera. Ono što sam mogao, uradio sam. Dao sam ostavku da ne bi pala krv i nisam je dao kada je krv pala, već sam pustio policiju da radi svoj posao i da u "Sablji" slomi kičmu najopasnijoj kriminalnoj grupi.

To što sam više saznao iz Bebinih svedočenja nego što sam znao kao ministar - ne opravdava me. To što bi istorija Srbija bila drugačija i što bi Đinđić bio živ da sam znao ko ga je povezivao sa Legijom, "zemuncima" i "surčincima", to je moja muka koju nosim, ne optužujući nikoga za to.

Da li je razjašnjenje političke i drugih pozadina ubistva premijera Zorana Đinđića danas prvo pitanje političke stabilnosti u Srbiji?

- Atentat na Đinđića je neuspeo državni udar koji ima dalekosežne posledice. Sve dok se ne razjasne politička i ukupna pozadina tog ubistva neće biti garancije da se neće ponoviti ambicije nekih novih Apisa da se političkim ubistvima menja tok istorije. Kada kažem ukupna pozadina, mislim na pitanja koja opravdano postavlja sudija Mesarović: Zašto BIA i MUP nisu mogli da zaštite premijera? Veoma je važno što specijalni tužilac najavljuje pokretanje istrage o političkoj pozadini atentata. 

Zbog čega Popović i određeni politički krugovi žele da optuže premijera Vojislava Koštunicu za ubistvo Zorana Đinđića?

- Na to pitanje su oni sami dali odgovor. Prava tema je u stvari ko treba da vlada Srbijom? Vredi se upitati i zašto je srušena vlada Zorana Đinđića, odnosno Zorana Živkovića? I zašto i ova vlada ne odgovara istim krugovima. Mnogo je mogućih odgovora. Mafija, biznis, političke igre, sve je prisutno. Ali jedini zajednički imenitelj po kojem se ocenjuju sve vlade posle pada Miloševića jeste odnos prema Kosovu i Metohiji. Ne bih dalje elaborirao ovo pitanje jer nemamo prostora. Jedno mi je ipak veoma jasno iz Bebine priče. On sebe nudi kao novog vladara Srbije i kao jedini spas za Srbiju u blatu. 

Đ. KESIĆ, 17.06.2007, BEOGRAD Izvor: PRESS

 

 

 
 
Copyright by NSPM