Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo Vreme

   

 

Milan Milošević

Predsednik i dva mandatara

Tadićev DS koji je ostvario veliki uspeh, ali ne i pobedu, traži mandat za sastav vlade, a Koštuničin DSS, koji je doživeo izvestan neuspeh, ali ne i poraz, protokolarno ćuti

Dvadeset četiri sata po zatvaranju birališta 21. januara svi su prestali da broje glasove i počeli su da sastavljaju vladu, odmah, na licu mesta, prema preliminarnim CeSID-ovim rezultatima, objavljenim u nedelju 21. januara u 11 uveče. U međuvremenu, glasanje je na nekoliko mesta poništeno, oko 90 prigovora je odbijeno, a igla je još podrhtavala u ponedeljak popodne 22. januara. Republička izborna komisija prema podacima Republičkog zavoda za statistiku sa 99,9 odsto biračkih mesta saopštila je da će jedanaest partija ući u Skupštinu: (1) Srpska radikalna stranka je osvojila 28,58 odsto glasova, 81 poslanički mandat; (2) Demokratska stranka 22,72 odsto glasova, 64 mandata; (3) koalicija Demokratska stranka Srbije – Nova Srbija 16,51 odsto glasova, 47 mandata (tu se zbog igre brojeva kod manjina, kao i kod demokrata, lomio rezultat i ta lista je skakala za po jedno mesto gore-dole); (4) G17 plus je osvojio 6,83 odsto glasova, 19 mandata; (5) Socijalistička partija Srbije 5,64 odsto, 16 mandata; (6) Koalicija LDP–GSS–SDU–LSV 5,33 odsto, 15 mandata.

Mandate su bez prelaska cenzusa od pet odsto još dobili: (7) Savez vojvođanskih Mađara sa 1,31 odsto glasova, tri mandata; (8) Koalicija Lista za Sandžak sa 0,84 odsto, dva mandata; (9) Unija Roma Srbije sa 0,42 odsto, jedan mandat; (10) Koalicija Albanaca preševske doline takođe jedan mandat sa istim procentom – 0,42 odsto i (11) Romska partija sa 0,36 odsto glasova, jedan mandat. Onda u utorak stižu vesti da će u parlament ući ipak deset lista... A onda i nju sustiže nova vest, biće ih jedanaest...

VLADA: Bez obzira na detalje koji će se razmrsiti dok ovaj broj "Vremena" dospe do čitaoca, rezultat je takav da bi na osnovu njega mogla da se sastavi dobra vlada. Sudeći po rezultatu i programskoj bliskosti, a uz zanemarivanje narcizma malih razlika, vladu bi mogli da sastave DS, DSS i G17 plus, uz uključenje manjina, što je poželjno, ali nije neophodno. Takva koalicija bi imala parlamentarnu većinu od 130 do 138 poslanika, dovoljnu za stabilnu vladavinu.

Potencijalna nova koalicija bi imala relativno mali broj veto igrača – tri (DS, DSS, G17 plus), čak i kad se uračuna ono što će pripasti Novoj Srbiji posle podele mandata na listi DSS–NS (70:30). Proširenje te koalicije manjinama minimalizovalo bi značaj ovog poslednjeg i ne bi bitno uticalo na odnos prve trojke.

Personalno gledano, to bi mogla biti takođe solidna vlada sudeći po tome da su u kampanji bili u prvom planu predstavljeni ljudi s ministarskim iskustvom i manjim ili većim tragom – navedeno po adecedi to su Bubalo, Dinkić, Dulić-Marković, Đelić, Ilić, Knežević, Matković, Parivodić, Popović, Vlahović...

Demokrate su kritikovale neke od resora do kojih je Koštunici bilo stalo (ministarstva pravde i policije) i možda će nastojati da ih preuzmu. Oko resora finansija tenzije su bile između demokrata i G17 plus, i zato što se radi o manjim nijansama, bitka bi mogla biti i veća između G17 plus i demokrata nego između DS-a i DSS-a što se uglavnom vidi. Značajnim se mogu pokazati nova ministarstva, na primer ministarstvo vojno.

Gledano po profilu stranaka koje mogu ući u tu koaliciju, sastavljanje buduće srpske vlade bi naoko moglo da liči na sporazum Šreder–Merkel u Nemačkoj. DS je u bloku socijaldemokratskih partija, na svom sajtu ima link na socijalističke internacionale, a DSS i G17 plus u bloku narodnih partija. Pošto su sve tri stranke koje mogu ući u tu koaliciju potekle iz iste Demokratske stranke, što ovih dana s izvesnim ponosom, ali i žaljenjem ističe profesor Mićunović, ovde je ipak jači narcizam malih razlika nego što su cementirane ideološke razlike recimo između DS-a i DSS-a.

Tamo gde postoje izvesne razlike u nijansama (Kosovo, evrointegracije, Hag) državna politika već mesecima izgleda usaglašeno, a sumnjičenja se odnose samo na revnost jednog ili drugog aktera.

Mada se jedna kretala ulevo, a druga udesno, obe ključne partije (DS i DSS) tražile su u socijalnoj sferi formule za isti problem – nezaposlenost, položaj mladih.

BOLJE OKOLNOSTI: Unutrašnje političke okolnosti za pravljenje koalicije su 2007. povoljnije nego što su bile 2004. Tada je upravo bio kulminirao rascep DOS-a, a veliki deo izbornih obećanja tada uspostavljene većine odnosio se na preispitivanje prethodnog perioda vladavine (afere, optužbe za korupciju, najava preispitivanja privatizacije). Neke od tih afera su uplovile u sudske vode, neke su zaboravljene, a od nekih tema se u međuvremenu odustalo (na primer, zbog zaustavljanja privatizacije radi njenog preispitivanja bio je smenjen Branko Pavlović).

Gotovo sve afere za mandata Koštuničinog kabineta otkrila je sama vlada (policija, pravosuđe), a ne opozicija, a pogođeni su i neki vrhovi vlasti (sudija vrhovnog suda, predsednik Trgovinskog suda, ministar vojni, itd.). Opozicija nije imala onaj učinak koji je na primer 2003. imao G17 plus, ni onu upornost u ponavljanju kakvu je 2002. i 2003. pokazivao DSS. Kada je vlast zatvarala jednu za drugom mafiju, opozicija je uglavnom prigovarala da je to marketing. Za pravljenje nove vlade te okolnosti su važne jer ukazuju da sada ima manje povoda za međusobne ozlojeđenosti.

U Demokratskoj stranci je 2003-04. kulminirala frakcijska borba koja je kasnije rezultirala izdvajanjem LDP-a. Sada je DS u punom zamahu, pošto posle pobede na predsedničkim izborima slavi drugi veliki uspeh – ovaj na parlamentarnim izborima.

S druge strane, Koštuničina manjinska vlada je trajala mnogo duže nego što su analitičari predviđali, a i duže nego što je i sam Koštunica u prvi mah očekivao, pa i tu ima manje frustracije.

Koštunica je u početku pregovora o vladi koja sada silazi sa scene tražio formiranje koncentracione vlade samo radi donošenja novog ustava, zbog čega je bio izložen ideološkom sumnjičenju od dotadašnjih saboraca. Konsenzus svih parlamentarnih stranaka oko ustava postignut je kasnije, u jesen 2006, uz manje trauma, i imao je kritičara praktično samo u koaliciji oko LDP-a.

Donošenje Ustava predstavlja Koštuničinu ličnu političku satisfakciju, posle koje kraj mandata njegove vlade, inače potresane unutrašnjom krizom (izlazak G17 plus), nije izgledao traumatično. Pomenuto pucanje koalicije nije proizvelo neke njene veće unutrašnje tenzije, kao, uostalom, ni ranija izvesna verbalna prevrtljivost pojedinih članica vladajuće koalicije koje su ponekad nastupale kao da su u opoziciji (G17 plus i SPO).

Socioekonomski gledano, okolnosti su 2007. takođe povoljnije za pravljenje vlade: 2003. još je vladala jeza zbog dolazeće tranzicije i bolnih mera koje treba očekivati, a sada je ipak počeo period inversticione aktivnosti u Srbiji, o čemu svedoči i početak realizacije Nacionalnog investicionog plana i izvesno nadmetanje u toku kampanje oko njegovog konačnog oblika i realizacije.

IMPERATIVI: Što se interesa političke elite tiče, 2003. birana je nova vlada, još nisu bili u izgledu izbori za predsednika Republike, a ta institucija je bila u v.d. stanju posle serije neuspelih izbora.

Sada skupštinski izbori dolaze posle donošenja novog ustava, koje na aktuelna zbivanja ima nekoliko jakih efekata: prvo, saglasnost o ustavu obavezuje političke aktere i na saglasnost oko njegove realizacije; drugo, čitava nomenklatura je u reizboru i u interesu političkih aktera nije da izađu iz igre i ostanu po strani.

Po Ustavnom zakonu o sprovođenju Ustava, novoizabrani sastav Narodne skupštine u toku prvog zasedanja nakon izbora vlade treba da uskladi sa Ustavom zakone kojima se uređuje rad nove institucije, Zaštitnik građana, i da izabere ombudsmana; treba da se izabere guverner Narodne banke Srbije, o čemu je bilo sporova nakon donošenja novog ustava, a treba da ga izaberu organi Državne revizorske institucije, važne za kontrolu novca.

Nakon izbora vlade, Narodna skupština treba da uskladi sa Ustavom zakone o sudovima i javnim tužilaštvima. U roku od 90 dana posle toga treba da se izaberu izborni članovi Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. Slede zatim izbor predsednika Vrhovnog kasacionog suda i prvi izbor sudija Vrhovnog kasacionog suda, prvi izbor sudija i predsednika ostalih sudova, izbor republičkog javnog tužioca, izbor ostalih javnih tužilaca, izbor, odnosno imenovanje sudija Ustavnog suda, itd.

Uz to, po članu 3. Ustavnog zakona, izbori za predsednika Republike moraju biti održani do 31. decembra 2007. godine, odnosno najkasnije u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu poslednjeg od zakona kojima se uređuju položaj i izbori za predsednika Republike, odbrana i Vojska Srbije, spoljni poslovi i službe bezbednosti.

Izbori za poslanike u Skupštini Autonomne pokrajine Vojvodine treba da budu raspisani do 31. decembra 2007. godine, odnosno najkasnije u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu zakona kojim se uređuje teritorijalna organizacija Republike Srbije, a izbore za odbornike u skupštinama jedinica lokalne samouprave do 31. decembra 2007. godine, odnosno najkasnije u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu poslednjeg od zakona kojima se uređuju teritorijalna organizacija Republike Srbije, lokalna samouprava i položaj glavnog grada, što je predmet značajnih sporenja.

SPOLJNI FAKTOR: Spoljnopolitičke okolnosti su 2007. mnogo komplikovanije nego što su bile 2004, zato što sada postoji senka pretnje da može biti dovedeno u pitanje 15 odsto državne teritorije od velike simboličke važnosti za srpski nacionalni identitet, pa i od strateškog, geografskog i ekonomskog značaja. To i dalje nameće logiku stavljanja državnih interesa u prvi plan i pre će navoditi aktere da u to budu uključeni nego da se izmaknu kako bi nekome uvalili "vruć krompir".

Na političke aktere obavezujuće će delovati i visok odziv birača koji su očito shvatili važnost trenutka i loše će reagovati ako se njihova volja rasitini u sitne aspre. Važan faktor je i usaglašenost o politici prema Kosovu (više puta pokazana jednoglasnim odlukama prethodne skupštine). Izvesni nagoveštaji (Putin, Merkel) da predlog rešenja za Kosovo i ne mora biti baš ponižavajući za Srbiju, domaće aktere obavezuje na ozbiljnost i na uzdržavanje od otvaranja nekog značajnijeg unutrašnjeg konflikta, što neki od zapadnih promotera kosovske nezavisnosti sigurno priželjkuju i podstiču u potrazi za "mekim trbuhom" Beograda.

Iz evropskog okruženja Beogradu se šalju poruke da sastavi vladu demokratskog bloka zbog toga što u medijskim izveštajima dominira podatak da je Srpska radikalna stranka na izborima najjača, a i zbog toga što očito postoji volja da se Srbiji više odškrinu evropska vrata.

Sve te okolnosti govore da je od sastavljanja nove vlade, po sve aktere pogubnije ako je ne sastave.

SAMO TO: Ono što devojci sreću kvari jeste samo nerešena jednačina moći, ali zbog toga se i održavaju izbori. U toj jednačini treba da se izmere DS koji je ostvario veliki uspeh, ali ne i pobedu, i DSS, koji je doživeo izvestan neuspeh, ali ne i poraz.

Isticanjem Božidara Đelića za mandatara Demokratska stranka nastoji da nastupi kao stožer koalicije i poziva se na pravo najjačeg igrača da diktira tempo. Predlog je logičan, spada u pravila parlamentarne igre, ali iz igre izbacuje Koštunicu koji je od strane narodnjačke koalicije predstavljan kao kandidat za budućeg premijera. Nada demokrata da ostvare toliku pobedu da uz uspeh LDP-a i manjina sastave vladu pokazala se kao nerealna, ali i ovaj uspeh je već dovoljno podgrejao njihove ambicije.

Narodnjačka koalicija je izgleda računala na bar pet procenata glasova više nego što je dobila, jer to je bio uslov da Koštunica kao lider najjače liste dobije mandat, ali je pitanje da li je tim neuspehom demoralisana da od aspiracija odustane.

Predlog Đelića za mandatara naišao je još u toku kampanje na reakciju DSS-a, koji je odmah tražio objašnjenje o onom vraćanju poreza na ekstraprofit Bogoljubu Kariću na kraju mandata Živkovićeve vlade. Više od toga nisu išli, sem što su kroz zube jednom ili dva puta procedili da bi nezgoda sada mogla biti u tome što bi demokrate mogle imati i predsednika Vlade i predsednika države. U najavljenim predizbornim deklaracijama između Dinkića i Đelića razmenjeno je nekoliko udaraca oko kursa dinara, i o ličnim karakterima, a onda je sve uvaljano u med. Možda će bitka za finansije biti važnija nego što sada izgleda i možda će na to izvestan uticaj imati i biznis, na primer lobi izvoznika.

DSS preko Koštuničine izjave u izbornoj noći poručuje da je sada na potezu šef države koji treba da dâ mandat onome ko može da obezbedi većinu. Tadić iste večeri izjavljuje da će mandat dati Đeliću. DSS najavljuje da će za desetak dana usvojiti svoju platformu na svom Glavnom odboru. Oni su odbijali da se u toku kampanje izjasne o pravljenju koalicije i nije nezamisliva ni mogućnost da ostanu pored linije. Koštunica je 2002. sišao s funkcije predsednika SRJ, pošto se usvajanjem Ustavne povelje promenilo njeno ustrojstvo, ali i pošto je tadašnji ostatak DOS-a radio na njegovoj izolaciji. Poručivao je kako se u demokratijama s vlasti silazi i na vlast dolazi, na šta je u nekoliko navrata podsećao i prethodnih nedelja. On se 2004. vraćao na vlast i posle dva nedostignuta rezultata na neuspelim predsedničkim izborima (protiv Šešelja i Labusa) i u redovima DSS-a tada je bio jak osećaj da su im ukradene dve pobede. Ne treba na osnovu toga prebrzo zaključiti da će se vođstvo DSS-a lako odlučiti za demisiju, tek da bi među sobom širilo osećaj da drugi, eto, sprovode Koštuničin ustav – i Nacionalni investicioni plan. Oni mogu uvideti da godine prolaze, da njihov lider nije baš sasvim mlad da može mirno čekati, a i da njihov uticaj slabi...

Zvuči paradoksalno, ali za budućnost vlade čiji bi stožer predstavljala Demokratska stranka biće ipak najgore ako Koštunica na njen zahtev hladno pristane, pa DSS uđe u vladu bez Koštunice lično, sa slabim kartama koje će povući prvom zgodom. To vladin vek čini neizvesnim u istoj meri kao i eventualna odluka DSS-a da podrži manjinsku vladu.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM