nastavak
teksta
početak
teksta
1.5.
Konacno,
najzanimljiviji,
a
ujedno
i
najteži
za
detekciju
jeste
bilans
onoga
što
se
dogodilo
u
glavama,
odnosno,
u
svesti
gradjana
nakon
5.
Oktobra.
Ne
treba
ni
naglašavati
da
su
promene
u
ovoj
sferi
uvek
najsporije,
najnevidljivije
-
i
najvažnije.
Ipak,
bez
obzira
što
je
još
rano
za
izvlacenje
konacnih
zakljucaka,
cini
se
da
ni
ovde
trendovi
nisu
ohrabrujuci,
i
sve
je
realnija
bojazan
da
bi
petooktobarske
nade
i
obecanja
mogli
biti
ugroženi,
ako
ne
i
sasvim
potopljeni,
zahvaljujuci
delovanju
nekih
trajnijih
konstanti
srpskog
politickog
života.
Nesporno
je
da
se
nakon
septembarsko-oktobarskog
prevrata
dvehiljadite
godine
Srbijom
razlio
talas
olakšanja,
optimizma
i
pozitivne
energije.
Ovaj
entuzijazam,
medjutim,
brzo
je
iskopnio
u
sudaru
sa
poskupljenjima,
nezaposlenošcu
i
beskonacnim
unutardosovskim
sukobima.
Narocito
su
ružni
bili
prizori
postoktobarskog
partizanstva
i
hajducije,
koji
su
se
manifestovali
kako
u
onom
bezazlenijem
(sporadicni
vandalizmi,
razvlacenje
skupštinskog
enterijera),
tako
i
u
kud
i
kamo
opasnijem
vidu
(poplava
"kriznih
štabova",
juriš
na
sinekure).
Da
i
ne
pominjemo
bljutavi
postrevolucionarni
moralni
egzorcizam
("slucaj"
Bojane
Lekic),
u
kojem,
dakako,
glavnu
rec
po
pravilu
vode
oni
koji
su
medju
poslednjima
preplivali
na
pobednicku
stranu.
Gotovo
je
neverovatno
u
kolikoj
se
meri
ovde
neprestano
ponavljaju
neki
politicki
klišei,
a
pre
svega
sklonost
da
se
vlast
tretira
kao
plen,
odnosno,
kao
nešto
što
kada
jednom
padne
u
šake
ne
sme
da
se
ispušta
ni
po
koju
cenu.
(U
tom
smislu,
posebno
je
interesantno
kako
ovaj
groznicavi
grabež
ide
paralelno
sa
izjavama
da
je
vršenje
bilo
kakve
vlasti
u
današnjoj
Srbiji
prava
golgota,
muka
i
prokletstvo,
nešto
što
se
ni
najcrnjem
neprijatelju
ne
bi
moglo
poželeti.
Zato
je
pravo
cudo
kako
se,
uprkos
tome,
uvek
pronadje
toliki
broj
kandidata
spremnih
na
ovo
"žrtvovanje".)
Medju
pomenute
klišee
spada
i
bahatost
sa
kojom
nova
garnitura
stupa
na
politicku
scenu,
objavljujuci
totalni
raskid
sa
prošlošcu,
novi
pocetak
i
novo
doba,
da
bi
se
citava
prica
uglavnom
završavala
samo
sa
novom
retorikom
i
kostimografijom,
uz
zadržavanje
stare
politicke
metodologije
-
kao
i
mnogih
starih
kadrova.
Taj
zjapeci
nesklad
izmedju
reci
i
dela,
izmedju
ideologije
i
tehnologije
vlasti,
i
ovoga
se
puta
obilno
manifestovao
i
najverovatnije
je
upravo
on
-
više
cak
i
od
izostalog
ekonomskog
progresa
-
odgovoran
za
tako
brz
gubitak
postoktobarske
energije
i
najnoviju
potvrdu
drevne
mudrosti
o
Kurti
i
Murti,
koja
je,
ocito
ne
bez
razloga,
duboko
ukorenjena
u
kolektivnoj
svesti
balkanskih
naroda.
A
o
tome
koliko
su
ova
svest
i
ova
iskustva
(ne)pogodna
mentalna
baza
za
sprovodjenje
korenitih
društvenih
reformi,
ne
treba
ni
govoriti.
2.
Opstanak
DOS-a
kao
prepreka
demokratskim
pomacima:
jedna
-
sve
manje
-
jereticka
teza
Ambivalentan
je
osecaj
autora
suocenog
sa
ispunjenjem
svog
pesimisticnog
predvidjanja.
Prošle
jeseni,
u
podužem
clanku
pod
nazivom:
"Treba
li
DOS
da
se
raspadne
i
zašto?"(Danas,
25/26
novembar
dvehiljadite),
kao
i
nešto
kasnije
u
Banjaluckom
Reporteru,
izložio
sam
tezu
koja
je
od
strane
mnogih
ocenjena
kao
"preuranjena",
a
u
manje
naklonjenim
reakcijama
kao
"opasna",
pa
cak
i
otvoreno
podrivacka.
Za
razliku
od
onog
"pravog",
septembarskog
DOS-a,
receno
je
tamo,
novembarski
DOS
(a
šta
tek
reci
za
ovogodišnji)
karikatura
je
svog
negdašnjeg
lika
i
sve
više
postaje
prepreka
realizaciji
vlastite
misije
-
pod
uslovom
da
se
ta
misija
shvati
kao
temeljna
promena
državne
politicko-ekonomske
strukture,
a
ne
puko
instaliranje
na
vlasti
jedne
nove
garniture.
Stoga,
iako
rasturanje
DOS-a
ne
treba
nasilno
požurivati,
ne
valja
ni
zatvarati
oci
pred
sve
manifestnijim
devijacijama
u
njegovom
funkcionisanju,
niti
ignorisati
opasnost
da
se
on
vremenom
pretvori
u
neprincipijelnu
interesnu
koaliciju
novih
srpskih
oligarha,
koji,
veštacki
naduvavajuci
opasnost
od
"povratka
na
staro",
zapravo
perpetuiraju
svoju
neogranicenu
vlast
.
Zato
je
mnogo
bolje,
zakljuceno
je
tada,
da
se
clanice
DOS-a
na
vreme
i
relativno
prijateljski
razidju,
i
po
mogucstvu
popune
upražnjen
srpski
politicki
prostor,
nego
da
se
prolongiraju
i
uvecavaju
unutardosovske
omraze
i
tako
svakodnevno
smanjuju
šanse
ne
samo
za
realizaciju
njihovog,
navodnog,
zajednickog
programa,
nego
i
za
neka
buduca
postizborna
koaliciona
savezništva.
2.1.
"Novi
oligarsi"
ili
"front
demokratskih
snaga"
Raspad
nekog
politickog
saveza
po
pravilu
se
vezuje
ili
za
njegov
neuspeh,
ili
za
ostvarenje
misije
zbog
koje
je
do
udruživanja
došlo.
Kako
o
prvom
razlogu,
s
obzirom
na
ubedljivu
izbornu
pobedu,
kao
i
srecan
rasplet
postizborne
krize,
ovde
ne
može
biti
govora,
ostaje
da
se
razmotri
druga
mogucnost.
S
teškom
mukom
sakupljenu,
labavu
asocijaciju
osamnaest
stranaka
i
pokreta
razlicite
orijentacije
i
izrazito
nejednake
snage
i
uticaja,
na
okupu
je
mogla
da
održi
samo
opšta
ugroženost
od
strane
Miloševica
kao
zajednickog
neprijatelja,
tako
da
nakon
njegovog
(politickog)
nestanka
dalje
postojanje
DOS-a
zaista
postaje,
ako
ne
bespredmetno,
onda
svakako
upitno.
Vec
u
trenutku
Miloševicevog
pada
izgubljena
je
jedina
integrativna
sila
koja
je
povezivala
ovu
šaroliku
skupinu,
koja
je
i
ranije,
dok
u
igri
još
nisu
bili
vlast
i
privilegije,
nalikovala
gomili
rogova
u
vreci.
No,
dok
Miloševic
po
svoj
prilici
predstavlja
definitivnu
politicku
prošlost,
mnogi
od
cinilaca
koji
su
omogucili
njegov
uspon
i
ostanak
na
vlasti
i
dalje
su
na
sceni.
Likvidiranje
tih
infrastrukturnih,
personalnih
i
psiholoških
segmenata
Miloševiceve
vlasti
pokazuje
se
kao
veoma
težak
zadatak,
koji
se
ne
može
ostvariti
preko
noci,
i
za
ciju
realizaciju
je,
možda,
samo
jedinstveni
(ali
zbilja
jedinstveni)
DOS
posedovao
optimalne
kadrovske,
politicke
i
simbolicke
resurse
-
koji
su
u
medjuvremenu
vec
uveliko
potrošeni.
Oni
koji
se
danas
po
svaku
cenu
zalažu
za
opstanak
DOS-a,
rekli
bismo,
nerealno
potenciraju
opasnosti
od
restauracije
poraženog
poretka,
a
vezivajuci
eventualni
razlaz
za
magloviti
cilj
"otklanjanja
ostataka
autoritarnog
miloševicevskog
nasledja"
zapravo
ga
odlažu
u
neku
neodredjenu
buducnost.
Moglo
bi
se,
medjutim,
lako
dogoditi
da
upravo
ovo
preterano
i
predugo
insistiranje
na
"jedinstvu
fronta
demokratskih
snaga"
postane
prepreka
zbiljskoj
demokratizaciji
srpskog
društva,
omoguci
neku
vrstu
restauracije
i
pretvori
se
u
novi
generator
politicke
patologije.
2.2.
Mit
o
jedinstvu
i
"srpskoj
neslozi"
Uklanjanje
Miloševica
se,
u
neku
ruku,
može
posmatrati
i
kao
metapoliticki
akt,
kojim
se
tek
stvaraju
pretpostavke
za
normalno
dislociranje
politickih
razlika
i
opredeljenja.
Ujedinjene
na
zadatku
demontiranja
Miloševiceve
vlasti,
stranke
okupljene
u
DOS
saglasile
su
se
da
na
odredjeno
vreme
zaborave
svoje
koncepcijske
razlike
-
što
se
pokazalo
kao
dobitna
izborna
kombinacija.
To
ujedinjenje
i
samoogranicenje,
medjutim,
mora
biti
jasno
vremenski
i
programski
omedjeno.
U
protivnom,
rekosmo,
ono
što
je
predstavljalo
razumnu
i
pragmaticnu
politicku
taktiku
moglo
bi
prerasti
u
puko
istrajavanje
na
vlasti
jedne
nove,
više
interesne
nego
ideološko-politicke
grupacije
srpskih
"tajkuna"
i
oligarha.
Cinjenica
je
da
DOS
predstavlja
jedan
konglomerat
raznovrsnih
politickih
opcija
i
senzibiliteta,
koji
u
suštini
ispunjavaju
citav
"normalan"
politicki
spektar,
od
izrazite
levice
(SDU,
Socijaldemokratija)
preko
levog
i
desnog
centra
(Gradjanski
savez,
Demokratski
centar,
DS)
do
liberalne
i
klerikalne
desnice
(
DSS,
Demohrišcani).
Osim
toga,
tu
su
okupljene
i
stranke
nacionalnih
manjina
(Madjari,
Muslimani),
kao
i
umereni
nacionalisti,
centralisti,
regionalisti
i
"autonomaši".
Izvan
DOS-a,
dakle,
na
politickoj
sceni
ostaje
samo
krajnja
desnica
(radikali,
SSJ),
teško
definljivi
SPO
i
fragmenti
do
juce
vladajuceg
SPS-a,
što
je
svakako
malo
za
iole
normalnu
distribuciju
politickih
opcija.
U
takvim
uslovima,
dezintegracija
DOS-a
predstavljala
bi
ne
samo
logican,
nego
cak
i
poželjan
korak
na
putu
politicke
normalizacije
srpskog
društva.
Uostalom,
jedan
od
izvora
politicke
patologije
koju
je
oko
sebe
širio
Miloševicev
režim
predstavljao
je
i
njegov
oksimoronski
karakter,
koji
je
sprecavao
prirodnu
politicku
disperziju
i
omogucavao
mu
da
prema
potrebi
(to
jest,
shodno
interesu
vlastitog
samoodržanja)
poseže
za
levom,
desnom,
nacionalistickom
ili
"mondijalistickom"
politikom
i
parolama.
Ma
koliko
to
bio
težak
korak,
srpska
politicka
scena
mora
konacno
poceti
da
sazreva
i
suoci
se
sa
stvarnim
pluralizmom,
koji
podrazumeva
da
politicki
subjekti
mogu
imati
veoma
razlicite
stavove
po
pitanju,
recimo,
Vojvodine,
Kosova,
privatizacije,
odnosa
sa
Crnom
Gorom…
a
da
pri
tome
uopšte
ne
moraju
biti
izdajnici,
fašisti,
miloševicevci
i(li)
NATO-placenici.
Razumljiv
je
strah
od
tog
pluralizma
i
odgovornosti
koja
iz
njega
proistice.
To
je
poznati
sindrom
"bekstva
od
slobode".
Danas,
kada
smo
konacno
svi
shvatili
(istina,
neko
87.
neko
90-te,
92.
96.
99.
ili
6.
oktobra
-
ali
to
sad,
je
li,
nije
važno)
koliko
nam
je
zlo
naneo
Slobodan
Miloševic,
ponovo
smo
postali
jedinstveni.
Svi
smo
za
DOS
i
za
demokratiju.
Svi
volimo
i
Srbiju
i
svet.
I
Koštunicu.
I
Dinkica.
I
Koraca
i
Batica
i
Ljajica.
Na
žalost,
ili
srecu,
nije
tako.
Prilicno
se
razlikujemo,
i
dobro
je
za
politicko
zdravlje
nacije
da
te
razlike
što
pre
dobiju
adekvatnu
artikulaciju.
Arhajski
mit
o
jedinstvu,
kao
i
fama
o
srpskoj
neslozi,
koja
u
najnovijoj
obradi
provejava
iz
brige
za
jedinstvo
DOS-a,
spadaju
medju
stvari
cija
bi
destrukcija
bila
krupan
demokratski
i
modernizacijski
doprinos
nove
(DOS-ovske)
vlasti.
Ukoliko,
medjutim,
do
razlaza
dodje
prekasno,
te
bude
li
on
suviše
eksplozivan
i
brutalan,
a
sve
ide
ka
tome,
kolektivna
frustracija
ce
se
samo
povecati
-
a
stari
mitovi
o
jedinstvu
i
neslozi
još
dodatno
osnažiti.
2.3.
Cuvari
bratstva
(i
jedinstva)
Ko
bi
uopšte
pre
samo
godinu-dve
(ukljucujuci
i
njih
trojicu)
mogao
zamisliti
da
ce
Micunovic
biti
predsednik
parlamenta,
Žarko
Korac
potpredsednik
vlade,
a
Vladan
Batic
ministar
pravde?
Da
i
ne
govorimo
o
Veselinovu,
Milovanovicu,
predsednicima
raznih
upravnih
odbora,
brojnim
doministrima
i
pomocnicima.
Ne
znaci
da
su
to
sve
rdjava
rešenja
-
mada
ima
i
takvih
-
a
pogotovo
ne
da
su
lošija
od
prethodnih.
Mislim,
medjutim,
da
je
nesumnjiva
neka
vrsta
kolektivnog
egzistencijalnog
šoka
koji
je
ozbiljno
uzdrmao
dosovsku
elitu.
Tako
nagla
i
radikalna
promena
položaja
teško
da
može
a
da
ne
dovede
do
promene
u
samopoimanju
i
opštoj
percepciji
stvarnosti,
koja
nekako
spontano
poprima
sve
ružicastiju
(takoreci,
pink)
boju.
Dosovskim
pepeljugama,
naglo
ubacenim
u
taj
bajkoliki
svet
diplomatskih
salona,
blindiranih
automobila,
licnih
šofera
i
telohranitelja,
biva
naprosto
sve
teže
i
sve
mrskije
da
skidaju
ovu
koprenu,
koju
još
dodatno
ucvršcuje
carobno
TV
ogledalo.
Zapravo,
jedan
od
manje
uocljivih
ali
vrlo
važnih
razloga
za
hitno
rasturanje
DOS-a
jeste
i
to
što
bi
eventualni
razlaz
znacajno
potkresao
pomahnitali
ego
njegovih
(bez)brojnih
lidera,
navodeci
ih
na
neko
logicno
pregrupisavanje
i
bar
delimicno
susprezanje
njihovih
sujeta
i
animoziteta.
Veliki
lideri
malih
clanica
DOS-a
veoma
dobro
znaju
da
ko
god
pobedio
i
kakav
god
bio
buduci
politicki
raspored
u
Srbiji
njihove
pozicije
nikada
nece
biti
takve
kakve
su
sada.
Propustivši
u
proteklim
mesecima
priliku
da
se
samostalno
(ili
u
manjim
grupama)
politicki
pozicioniraju,
pri
tom
svesni
da
sa
Koštunicom
ne
smeju
i
nece
(baš
kao
ni
on
sa
vecinom
njih),
a
istovremeno
znajuci
šta
ih
ceka
ako
se
bez
alternative
nadju
u
Djindjicevoj
mašini,
njima
se
postojece
stanje
cini
kao
idealno
i
bogom
dano
politicko
ustrojstvo
-
i
za
njih
ono
zbilja
jeste
takvo.
Zato
ce
oni
biti
ogorceni
branioci
statusa
kvo,
verni
cuvari
dosovskog
bratstva
i
jedinstva
i
smrtni
neprijatelji
svakoga
ko
se
usudi
da
takne
u
taj
idealni
poredak
koji
predstavlja
otelovljenje
njihovih
najskrivenijih
želja.
Šta
više,
u
toj
borbi
oni
mogu
biti
cak
i
ostrašceniji
od
"glavnih"
aktera
sukoba,
buduci
da
se,
za
razliku
od
ovih,
koji
ipak
imaju
i
neke
alternativne
varijante,
male
clanice
DOS-a
bore
za
goli
politicki
život.
Problem
je,
medjutim,
što
takvo
držanje,
nezavisno
od
želje
aktera,
vodi
perpetuiranju
jednog
nezdravog
politickog
stanja
i
na
neodredjeno
vreme
odlaže
konstituciju
normalne
politicke
scene.
Osim
toga,
DOS
je
imao
realnu
šansu
da
blagovremenom
i
planskom
disperzijom
svojih
clanica
fakticki
ispuni
citav
srpski
politicki
spektar,
ali
je
ta
mogucnost
sada
nepovratno
izgubljena.
Politicko
ziheraštvo,
strah
od
gubitka
stecenih
pozicija
i
sitna
politikantska
racunica
koja
uvek
iznova
odlaže
neminovan
razvod,
uz
stalne
medjusobne
zadjevice
i
kampanjski
vodjene
reforme,
direktno
su
SPS-u
i
radikalima
omogucili
politicko
preživljavanje,
i
ostavili
prostor
za
buduci
uspon
ovih,
ili
nekih
slicnih
radikalnih
opcija.
Najkomicniji
je,
ipak,
argument
koji
je
pred
decembarske
izbore
bio
odlucujuci,
i
još
uvek
se
može
cuti
tu
i
tamo,
da
je
neophodno
još
neko
vreme
"ocuvati
jedinstvo
demokratskih
snaga
sve
dok
se
ne
izvrši
demontaža
ostataka
Miloševicevog
režima".
Nažalost,
dok
oficijelna
dosovska
javnost
ponavlja
ovu
mantru,
zavadjeni
delovi
tih
"demokratskih
snaga"
vec
poodavno
stoje
rame
uz
rame
sa
razlicitim
"ostacima
režima"
i
samo
što
se
ne
merkaju
preko
nišana.
nastavak
teksta
početak
teksta
hronika
vesti (arhiva)