Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 Tekst Pjera Burdijea               pošaljite komentar

Debata - Svet nakon 11. septembra 

          

          Majkl Volcer  

Izgovori za terorizam[1]

Politika ideološke apologije

Ni pre 11. septembra niko nije branio terorizam – nisu ga branili čak ni oni koji su ga redovno praktikovali i podržavali. Terorizam se ne može braniti, pošto je jasno da on podrazumeva, kao i silovanje ili ubistvo, napad na nevine. Žrtve terorističkih napada su obični ljudi, večiti prolaznici. Ne postoji neki odredjeni razlog zašto su baš oni postali mete. Napad je nediskriminativan, usmeren na čitav sloj ljudi. Teroristi su kao podivljale ubice koje pucaju svuda oko sebe, samo što je njihovo divljanje svrhovito i programsko. Cilj mu je da izazove opštu ranjivost. Ubij ove ljude, da bi zaplašio one. Relativno mali broj mrtvih ljudi stvara veliki broj živih i prestravljenih taoca.

To je zlo koje terorizam stvara: to nije samo ubijanje nevinih ljudi, već sa sobom povlači i prodiranje straha u svakodnevni život, remećenje privatnih planova, nesigurnost na javnim mestima, prisilu da se stalno bude na oprezu. Talas kriminala može da proizvede slične efekte, ali talas kriminala nije nešto što se može isplanirati, on je delo hiljada međusobno nepovezanih ljudi koji donose odluke, a može ih spojiti samo nevidljiva ruka. Terorizam je delo vidljivih ruku – organizovani projekat, strateški izbor, zavera u cilju ubistva i zastrašivanja. Nije ni čudo što zaverenicima nije lako da u javnosti opravdaju svoj izbor strategije.

Ali, kada se odbaci moralno opravdanje, otvara se put za ideološku apologiju. U delovima evropske i američke levice odavno postoji politička kultura opravdavanja terorizma, fokusirana na ovu ili onu stariju terorističku organizaciju: IRA, FLN, PLO i tako dalje. Argumenti su dobro poznati i nije čudno što se ponovo iznose u danima posle 11. septembra. No, vredi ih pobliže razmotriti i eksplicitno odbaciti.

Prvi izgovor glasi da je terorizam poslednja mogućnost. Nudi nam se slika ugnjetenog i ogorčenog naroda koji nema više nikakvog izbora. Probali su sve legitimne oblike političke akcije, iscrpli su svaku mogućnost, ni u čemu nisu uspeli i ne ostaje im druga alterantiva osim zla terorizma. Moraju biti ili teroristi, ili neće ništa uraditi. Na to se lako može odgovoriti da, ako je tako, onda ne treba da urade ništa. Ali iz toga se ne može izvesti opravdanje.

Nije lako doći u situaciju da više nemate izbora. Da bi ste došli dotle, morate zaista pokušati sve (a to je vrlo mnogo stvari) i to ne samo jednom; ne može politička partija ili pokret da organizuje jedne demonstracije, i ako odmah ne dobije ono što želi, da kaže kako sad ima pravo da počne da ubija. Politika je veština ponavljanja. Aktivisti uče tako što jednu istu stvar stalno rade iznova. Nikad nije jasno u kom tačno trenutku više nemaju izbora. Isti argument važi i za državnike koji tvrde da su pokušali sve i da su sada primorani da ubiju taoce ili da bombarduju sela. Šta su oni tačno pokušali dok su pokušavali "sve"?

Da li bi neko mogao da napravi uverljiv spisak? "Poslednja mogućnost" nije i zaista poslednja. Pribegavanje terorizmu nije poslednji u seriji postupaka; kaže se da je poslednji samo radi opravdanja. U stvari, mnogi teroristi predlažu terorizam kao prvu opciju; oni su za to od samog početka.

Drugi izgovor je da su slabi i da ništa drugo ne mogu da učine. Ali ovde se obično brkaju dve vrste slabosti: slabost terorističke organizacije u odnosu na neprijatelja i njena slabost u odnosu na njen narod. Ta druga vrsta slabosti - nemogućnost te organizacije da mobiliše svoj narod - jeste ono što dovodi do toga da se izabere terorizam i da se odbaci sve ostalo, politička aktivnost, nenasilni otpor, generalni štrajk, masovne demonstracije. Teroristi su slabi ne zato što predstavljaju slabe, već upravo zato što to ne čine - zato što nisu bili u stanju da slabe pridobiju za istrajnu politiku suprostavljanja. Oni deluju bez organizovane političke podrške svog naroda. Možda oni i izražavaju bes ili nezadovoljstvo nekih ljudi, možda čak i mnogo njih - ali oni nisu ni ovlašćeni da to rade, niti su pokušali da dobiju takvo ovlašćenje. Ponašaju se kao tirani i ako pobede, vladaju na isti takav način.

Treći izgovor je zasnovan na stanovištu da terorizam nije ni poslednja opcija, niti jedini mogući izbor, već univerzalni izbor. Svi to rade; politika (ili državna politika) je takva; jedino je terorizam delotvoran. Ovaj argument prati logiku maksime koja kaže: "sve je dozvoljeno u ljubavi i ratu". Ljubav je uvek varljiva, rat je uvek ubistven, a politika uvek zahteva terorizam. Međutim, postoje ulazi i izlazi za taj svet koji teroristi stvaraju – mi ne živimo uvek u njemu. Ukoliko želimo da razumemo zašto je neko odabrao terorizam, treba da zamislimo ono što bi moralo da se često događa (mada ne raspolažemo zadovoljavajućim podacima o tome): grupa muškaraca i žena, zvaničnika i aktivista, sedi za stolom i raspravlja o tome da li da prihvati terorističku strategiju. Nešto kasnije, litanija izvinjenja zamagljuje raspravu. Ali za vreme te rasprave za stolom, onima koji brane terorizam ništa neće koristiti tvrdnja: "pa svi to rade" - zato što su licem u lice sa ljudima koji predlažu da se uradi nešto drugo. Terorizam se obično rađa u raspravama ove vrste. NJegove prve žrtve su bivše kolege terorista, oni koji su odbili da im se priključe. Iz kog raloga bismo izjednačavali te dve grupe ljudi?

Četvrti izgovor igra na pojam nevinosti. Naravno, pogrešno je ubijati nevine, ali te žrtve baš i nisu potpuno nevine. Oni su ti koji imaju koristi od ugnjetavanja drugih, oni uživaju u plodovima tuđe muke. I tako, ne može se opravdati to što su ubijeni, ali... može se razumeti. A šta su drugo i mogli očekivati? Pa, deca, a čak i odrasli, imaju pravo da očekuju dugačak život, kao i svi drugi koji ne učestvuju direktno u ratu ili porobljavanju ili etničkom čišćenju ili brutalnoj političkoj represiji. To se zove "neborbeni imunitet" i predstavlja ključni princip ne samo rata već i svake pristojne politike. Oni koji se zbog Schadenfreude makar i trenutak odreknu tog principa, ne samo da opravdavaju terorizam, već se i priključuju onima koji ga podržavaju.

Poslednji izgovor je tvrdnja da su svi očigledni i konvencionalni odgovori na terorizam na neki način gori od samog terorizma. Svaka prisilna politička ili vojna akcija je denuncirana kao osveta, kao ukidanje građanskih sloboda i pojava fašizma. Jedini moralno prihvatljivi odgovor bio bi razmatranje politike za koju teroristi tvrde da je meta njihovog napada. U tom slučaju terorizam se sa stanovišta žrtava posmatra kao neka vrsta moralnog podsećanja: oh, pa trebalo je da o tome ranije mislimo!

Sve ove izgovore čuo sam u poslednjih nekoliko dana – često su bila izricani s velikom indignacijom prema horu nacionalog jedinstva i odlučnosti. Dva poslednja su bila najčešća. Mi bombardujemo Irak, podržavamo Izraelce i saveznici smo represivnih arapskih režima kao što su oni u Saudijskoj Arabiji i Egiptu. Šta smo drugo onda mogli i da očekujemo? Čak i ako zanemarimo preterane i iskrivljene prikaze američkih poroka, koji podupiru te izgovore - tačno je da u našoj spoljnoj politici poslednjih decenija ima mnogo toga što treba kritikovati. Mnogi od nas, američkih liberalnih levičara, proveli su veliki deo političkog života protiveći se tome što vlada SAD koristi nasilje (mada sam i ja, ko i većina mojih prijatelja, podržavao Rat u zalivu, koji je visoko kotiran u standardnoj verziji četvrtog izgovora). Kao Amerikanci, mi moramo odgovarati za našu brutalnost, kao i za brutalnost država koje smo naoružavali i finansirali. Ali ništa od toga ne može da posluži kao opravdanje za terorizam, ništa od toga ne čini terorizam moralno razumljivijim. Možda psiholozi imaju nešto da kažu u prilog razumevanju. Ali jedini mogući politički odgovor na ideološke fanatike i svete ratnike-samoubice jeste neumoljiv otpor.

                                                            Prevela: Aleksandra Kostić


[1]Izvor: Michael Walzer, "Excusing Terror", The American Prospect vol. 12 no.18, 22. oktobar 2001.

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM