Marinko M. Vučinić
KO IZABERE DEMOKRATIJU MORA DA IZABERE I
DEMOKRATSKA SREDSTVA
Polemike
koje iznenada buknu zaista su čudnovata pojava u našoj javnosti.
One se gase pre nego što i započne istinski razgovor o temama
koje su poslužile kao neposredni povod za raspravu.Već u prvim
reagovanjima polemika se svede na lične obračune i otvorene
diskvalifikacije a njen pravi uzrok se odmah izgubi u političkim
preganjanjima i obračunima. Sam povod polemike izgubi se već
na početku same rasprave i ona postaje jedan u nizu političkih
sukoba koji se svakodnevno pojavljuju u našim sredstvima informisanja.
Sličnu sudbinu nije mogao da izbegne ni Slobodan
Antonić koji je svojim tekstom Sen Žist i petooktobarski
montanjari izazvao pravu lavinu diskvalifikacija i osuda koje
nemaju stvarnu vezu sa osnovnim stavovima iz njegovog teksta. Zato
je i neophodno podsetiti naše polemičare koji se inače
neprestano deklarišu kao brižni čuvari dijaloga i tolerancije
šta je pravi predmet polemike. Šta je, dakle, bio stvarni povod
polemike koje u je pokrenuo Slobodan Antonić. On je reagujući
na zahtev Č. Jovanovića da se u Demokratskoj Stranci otvori
prostor za formiranje frakcija ukazao na postojanje jedne struje
u našoj političkoj eliti koju možemo nazvati montanjarskom
a njeno glavno stanovište je sadržano u uverenju da se osnovni društveni
problemi mogu rešiti samo korenitim i brzim preobražajem društva.
Uska i istorijskim proviđenjem odabrana grupa pragmatičnih
političara ima zadatak da po svaku cenu dovrši veliki revolucionarni
poduhvat modernizacije anahronog srpskog društva. To je stanovište
revolucionarnog pragmatizma u čijoj biti je težnja da jedna
prosvećena, ovog puta reformistička, grupa ima istorijski
mandat i političko nadahnuće da građanima Srbije
ako treba silom i prečicom uvede reforme.
Slobodan Antonić je u ovom svom tekstu pokrenuo
izuzetno važno pitanje o legitimizmu odluka i ponašanju predstavnika
demokratske vlasti u sprovođenju proklamovane demokratske politike
i vlasti.To je staro i presudno pitanje odnosa cilja i sredstava,
večita dilema o usaglašenosti demokratskog puta i demokratskih
ciljeva. Da li se do demokratije može doći nedemokratskim i
čak otvoreno autoritarnim sredstvima.Upravo je o tome govorio
Slobodan Antonić analizirajući delovanje naših montanjara
i revolucionarnih pragmatista koji su preuzeli vlast posle 5. Oktobra
2000 godine. Oni su smatrali da je njihovo istorijsko poslanje da
ne vodeći uvek mnogo računa o prirodi i karakteru političkih
sredstava kojima se oni služe u političkoj borbi jednostavno
uteraju inertni narod u njihove reformističke zabrane. Zato
je u svojoj analizi Slobodan Antonić i pokazao osnovno polazište
naših montanjara o tome da aktivna manjina mora da preuzme vođstvo
nad društvom i izvrši „promene koje bole“. Podrazumeva se pri tome
da ta istorijski predodređena revolucionarna manjina nije obavezna
da podeli bol svoga naroda već će se ona iz svoje udobne
zavetrine iščuđavati kako neprosvećeni i ideološki
zatucani narod nije na visini njihove reformističke primisli
i zadatka i nema svest o nužnosti da kroz velike napore i odricanje
stigne do obečanog reformističkog Eldorada.
Nije slučajno što se Slobodan Antonić pozivao
u svojoj analizi na istorijsko iskustvo Francuske revolucije jer
je ono više nego dobar primer kako je delovala prosvećena revolucionarna
manjina. Kao što se to često u istoriji dešavalo, uterivanje
naroda u bolju budućnost završavalo se velikom tragedijom i
izneveravanjem demokratskih principa i ideja na kojima je i počivala
koncepcija demokratskih promena. Svoje tvrdnje o izneveravanju demokratskih
principa i ideja, Slobodan Antonić je potkrepio veoma rečitim
primerima iz nedavne političke prakse kada su upravo predstavnici
tzv. pragmatičnih reformatora razorili parlamentarizam u Srbiji
želeći da i krađom glasova u parlamentu i oduzimanjem
mandata opravdaju neophodnost ubrzanja sprovođenja reformi
u Srbiji. Polazište Slobodana Antonića je zato i jasno sarržano
u ovim njegovim tvrdnjama „U tom spisu primetio sam da se deo ovdašnje
inteligencije (uglavnom okupljen oko listova Danas, Helsinška povelja,
i Republika) prema sopstvenom narodu odnosi kao nekadašnji misionari
prema urođeničkom plemenu. Oni veruju da je narod u Srbiji
ne samo primitivan već i kolektivno oboleo od nacionalizma
i da je za to najbolji lek - "sila, primoravanje, dakle uslovljavanje"
- Bojan Tončić u emisiji radija B 92 , Peščanik.
Ti pozivi su mi se učinili naročito opasnim baš zbog toga
što je u tom trenutku već uveliko fukcionisala koalicija „
misionara“- ideologa i „montanjara „ političara. Montanjari
su su u ime reformi i modernizacije, glajhšaltovali javnost, krivotvorili
glasanje u skupštini, oduzimali poslaničke mandate, ućutkivali
štampu, sužavali nezavisnost sudstva. A misionari su u ime reformi
i modernizacije tome burno aplaudirali, opravdavajući sve mere
protiv „izdajica 5. oktobra. Ideolozi misionari su se ubrzo upetljali
u još tešnju simbiozu sa političarima montanjarima. Tako su
postali advokati grubog kršenja ne samo demokratije već i elementarnih
ljudskih prava.“
Ovaj navod iz teksta Slobodana Antonića Zašto
ih posmatram ima za cilj da nas podseti šta je pravi smisao
i razlog polemike koja se vodi. Zato je i njegovo stanovište da
se mora pre svega poštovati usklađenost demokratskih sredstava
političke delatnosti i demokratskih ciljeva, od izuzetne važnosti
za naše shvatanje demokratije. Jer onaj ko bira demokratiju kao
svoj politički cilj mora birati demokratska sredstva i tu nema
mesta za revolucionarnu montanjarsku manjinu koja uvek nastoji da
otvorenim i istorijski“ nužnim“ razaranjem demokratskih sredstava
dođe do demokratskih ciljeva. Istorijsko iskustvo nam govori
da to nije bilo nikada moguće izvesti bez velikih žrtava i
dalekosežnih negativnih posledica na društvo. To je danas suštinska
i presudna vododelnica našeg aktuelnog političkog života. Kako
i kojim sredstvima doći do demokratskog društva: To nije dosadna
teorijska i sholastička rasprava to je suštinsko pitanje daljeg
razvoja demokratije.
Kako je izgledala reakcija na osnovno polazište
u raspravi o našim montanjarima koje je izložio Slobodan Antonić?
Bez obzira što se radi o ljudima koji se neprestano zalažu za dijalog
i toleranciju oni su upravo demonstrirali da se radi o pravim nastavljačima
onih revolucionara za koje važi pravilo da nema slobode za neprijatelje
slobode i demokratije. Slobodan Antonić se pita „Kako se u
toj stvari postavila naša „ reformska „ inteligencija? Dovoljno
je pogledati samo komplete lista Danas za mart, april i maj 2003
godine, pa videti da se njihova reakcija može svesti na svega tri
reči: Još!Još!Još.“ Odgovor je dala i Vesna Pešić koja
je optužila Slobodana Antonića da se sramno poneo u tekstu
i da prikriva svoje političko stanovište koje je tobože neutralno
a radi se u stvari o Antonićevoj odbrani nacional-kolektivističkog
stanovišta koje je sada na vlasti. Otuda je Slobodan Antonić,
po mišljenju, Vesne Pešić prikriveni i perfidni ideolog sadašnje
vlasti i to pre svega zato što se usudio da dovede u pitanje političku
praksu montanjarskih jurišnika koji su sprovodili korenite reforme
kako je to inače činjeno i u celoj Istočnoj Evropi.
Po Vesni Pešić sasvim je u redu da se zakoni u Parlamentu Srbije
koji obezbeđuju reforme u društvu donose krađom glasova
jer je to istorijski zahtev pred kojim se ne sme ustuknuti bez obzira
što je došlo do poništavanja temeljnih demokratskih načela.Vesna
Pešić ide i dalje u svom revolucionarnom zanosu , tako da bez
ikakvih argumenata optužuje Slobodana Antonića da nije video
u režimu Slobodana Miloševića more leševa i potoke krvi i što
ga uopšte danas ne brine rast njegovog uticaja i posle silaska sa
vlasti. Ko god je pratio naučno i publicističko delovanje
Slobodana Antonića mogao je u njegovim teorijskim radovima
i knjigama naći najrazorniju, najutemeljeniju i najdosledniju
kritiku pogubnog Miloševićevog režima. Ali to i ne zanima Vesnu
Pešić jer je ona namerila da po svaku cenu diskfalifikuje Slobodana
Antonića kao prikrivenog i podmuklog ideologa restauracije
i nacionalizma jer se usudio da dovede u pitanje neprikosnovenost
naših reformatora. Oni sebe smatraju za povlašćenu grupu revolucionara
koja ne dozvoljava da je niko ometa u njihovom revolucionarnom i
reformističkom zanosu. Takođe je indikativno reagovanje
Nebojše Popova koji kao i Vesna Pešić nije, reagujući
na stavove Slobodana Antonića, govorio o suštinskim pitanjima
demokratskog delovanja već je njegovo polazište označio
kao opasno, jer se osmelio da problematizuje stav Nebojše Popova
o uslovnom legitimitetu oduzimanja mandata u našem Parlamentu. Nebojša
Popov kaže da je to njegov glavni greh; o tome je i pisao Slobodan
Antonić, kome kao strogom posmatraču nije promaklo da
je njemu postalo jasno (i ne samo njemu) da pomenuto oduzimanje
mandata ( kasnije vraćenih) nije doprinelo stvaranju demokratskih
institucija i afirmaciji parlamentarizma ni pod dosovcima ni pod
postdosovcima. Nebojša Popov je propustio da kaže da li bi i dalje
odobravao uslovno oduzimanje mandata da je ono dovelo do stvaranja
demokratskih institucija.U tome je suština spora koji je pokrenuo
Slobodan Antonić, a tiče se validnosti, utemeljenosti
i doslednosti demokratskih načela i demoktratske političke
prakse. O tome se zaista i radi a ne o samoproglašenim braniocima
srpstva kojima očigledno smeta kritičko preispitivanje
odgovornosti za zločin i pljačku u našoj zemlji, a sve
u ime odbrane nacionalnih interesa. O tome jednostavno nema ni reči
u tekstu Slobodana Antonića koji je poslužio kao povod za polemiku.
Nebojša Popov tvrdi da je Slobodan Antonić patentirao opaku
konstrukciju „misionarske inteligencije“ kao ideološkog monstruma
koji uporno potcenjuje, vređa i mrzi vaskoliki srpski narod,
a oni ga kao vole i brane. U kom delu teksta je Slobodan Antonić
proglasio“misionarsku“ inteligenciju i montanjarske reformatore
kao veću opasnost od činjenja zločina i pljačke.
Slobodan Antonić nije ovom prilikom opšte ni otvarao pitanje
suočavanja sa prošlošću i zločinima koji su činjeni
u ime nacionalnih interesa. On je pozvao na suočavanje sa pogubnošću
političke prakse naših montanjara i reformista koji u ime svetosti
reformističkih ciljeva dovode u pitanje osnovu demokratije
u Srbiji. On je samo postavio pitanje da li se poništavanjem i urušavanjem
demokratskih načela i razaranjem parlamentarizma može stvoriti
demokratsko društvo. To je suštinsko pitanje ove polemike i ono
se ne može zaobići i zatomiti pozivanjem na suočavanje
sa prošlošću.
Ovde se radi o pitanju uspostavljanja demokratskog
sistema u kome će se poštovati pre svega demokratska procedura,
demokratska načela i potreba da se uspostavljanje demokratskog
društva odvija u skladu sa proklamovanim demokratskim političkim
ciljevima. Slobodan Antonić ne „napada“ predstavnike tzv. misionarske
inteligencije i samoproglašene reformatore kao nacionalno nepodobne
već nastoji da otvori ozbiljnu raspravu o stvarnim političkim
dometima reformističke i pragmatične politike. Pri tome
je u centru pažnje pre svega legitimnost zasnivanja i održanja demokratskog
poretka u Srbiji. Nije čudno što su se reagovanja na tekst
Slobodana Antonića pretvorila odmah u njegovu diskvalifikaciju
jer ni Vesna Pešić, ni Nebojša Popov, nisu ni govorili o suštinskom
povodu ove polemike već su nažalost pribegli dobro oprobanom
maniru izbegavanja da se opredele oko glavne zamerke Slobodana Antonića,
a ona se odnosila na seriozno preispitivanje političke prakse
koju je demonstrirala grupa naših montanjara koji su u vreme svoje
vladavine doveli u pitanje demokratsko ustrojstvo našeg društva,
smatrajući da je to nužno učiniti upravo u ime ostvarivanja
reformističkog puta. Kao još jedan dokaz kako predstavnici
naših reformista zamišljaju dijalog možemo ovoga puta navesti nekoliko
rečenica iz intervjua koji je Čedomir Jovanović dao
nedavno listu Danas. "Naravno, da se ne može poželeti bolji
dokaz za tako nešto od moje slike u NIN-u, jer on tekstove i ne
čita, pogotovo ne one u kojima se te BOLESNE NOVINE obračunavaju
sa mnom kao ekstremistom, braneći od mene i mojih „montanjara“
Vesne Pešić, Vojina Dimitrijevića i Nebojše Popova.“ Ne
bih se iznenadio kada bi uskoro sledio zahtev naših montanjara da
se krene sa spaljivanjem bolesnih novina u kojima je Slobodan Antonić
pokrenuo polemiku o stvarnim političkim dometima i namerama
naših reformista.
15. Novembar 2004 godine
|