Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Reagovanja na polemiku povodom teksta S. Antonića Srpski Sen-Žist...

   

 Marinko M. Vučinić

 KO IZABERE DEMOKRATIJU MORA DA IZABERE I DEMOKRATSKA SREDSTVA

Polemike koje iznenada buknu zaista su čudnovata pojava u našoj javnosti. One se gase pre nego što i započne istinski razgovor o temama koje su poslužile kao neposredni povod za raspravu.Već u prvim reagovanjima polemika se svede na lične obračune i otvorene diskvalifikacije a njen pravi uzrok se odmah izgubi u političkim preganjanjima i obračunima. Sam povod polemike izgubi se već na početku same rasprave i ona postaje jedan u nizu političkih sukoba koji se svakodnevno pojavljuju u našim sredstvima informisanja.

Sličnu sudbinu nije mogao da izbegne ni Slobodan Antonić koji je svojim tekstom Sen Žist i petooktobarski montanjari izazvao pravu lavinu diskvalifikacija i osuda koje nemaju stvarnu vezu sa osnovnim stavovima iz njegovog teksta. Zato je i neophodno podsetiti naše polemičare koji se inače neprestano deklarišu kao brižni čuvari dijaloga i tolerancije šta je pravi predmet polemike. Šta je, dakle, bio stvarni povod polemike koje u je pokrenuo Slobodan Antonić. On je reagujući na zahtev Č. Jovanovića da se u Demokratskoj Stranci otvori prostor za formiranje frakcija ukazao na postojanje jedne struje u našoj političkoj eliti koju možemo nazvati montanjarskom a njeno glavno stanovište je sadržano u uverenju da se osnovni društveni problemi mogu rešiti samo korenitim i brzim preobražajem društva. Uska i istorijskim proviđenjem odabrana grupa pragmatičnih političara ima zadatak da po svaku cenu dovrši veliki revolucionarni poduhvat modernizacije anahronog srpskog društva. To je stanovište revolucionarnog pragmatizma u čijoj biti je težnja da jedna prosvećena, ovog puta reformistička, grupa ima istorijski mandat i političko nadahnuće da građanima Srbije ako treba silom i prečicom uvede reforme.

Slobodan Antonić je u ovom svom tekstu pokrenuo izuzetno važno pitanje o legitimizmu odluka i ponašanju predstavnika demokratske vlasti u sprovođenju proklamovane demokratske politike i vlasti.To je staro i presudno pitanje odnosa cilja i sredstava, večita dilema o usaglašenosti demokratskog puta i demokratskih ciljeva. Da li se do demokratije može doći nedemokratskim i čak otvoreno autoritarnim sredstvima.Upravo je o tome govorio Slobodan Antonić analizirajući delovanje naših montanjara i revolucionarnih pragmatista koji su preuzeli vlast posle 5. Oktobra 2000 godine. Oni su smatrali da je njihovo istorijsko poslanje da ne vodeći uvek mnogo računa o prirodi i karakteru političkih sredstava kojima se oni služe u političkoj borbi jednostavno uteraju inertni narod u njihove reformističke zabrane. Zato je u svojoj analizi Slobodan Antonić i pokazao osnovno polazište naših montanjara o tome da aktivna manjina mora da preuzme vođstvo nad društvom i izvrši „promene koje bole“. Podrazumeva se pri tome da ta istorijski predodređena revolucionarna manjina nije obavezna  da podeli bol svoga naroda već će se ona iz svoje udobne zavetrine iščuđavati kako neprosvećeni i ideološki zatucani narod nije na visini njihove reformističke primisli i zadatka i nema svest o nužnosti da kroz velike napore i odricanje stigne do obečanog reformističkog Eldorada.

Nije slučajno što se Slobodan Antonić pozivao  u svojoj analizi na istorijsko iskustvo Francuske revolucije jer je ono više nego dobar primer kako je delovala prosvećena revolucionarna manjina. Kao što se to često u istoriji dešavalo, uterivanje naroda u bolju budućnost završavalo se velikom tragedijom i izneveravanjem demokratskih principa i ideja na kojima je i počivala koncepcija demokratskih promena. Svoje tvrdnje o izneveravanju demokratskih principa i ideja, Slobodan Antonić je potkrepio veoma rečitim  primerima iz nedavne političke prakse kada su upravo predstavnici tzv. pragmatičnih reformatora razorili parlamentarizam u Srbiji želeći da i krađom glasova u parlamentu i oduzimanjem mandata opravdaju neophodnost ubrzanja sprovođenja reformi u Srbiji. Polazište Slobodana Antonića je zato i jasno sarržano u ovim njegovim tvrdnjama „U tom spisu primetio sam da se deo ovdašnje inteligencije (uglavnom okupljen oko listova Danas, Helsinška povelja, i Republika) prema sopstvenom narodu odnosi kao nekadašnji misionari prema urođeničkom plemenu. Oni veruju da je narod u Srbiji ne samo primitivan već i kolektivno oboleo od nacionalizma i da je za to najbolji lek - "sila, primoravanje, dakle uslovljavanje" - Bojan Tončić u emisiji radija B 92 , Peščanik. Ti pozivi su mi se učinili naročito opasnim baš zbog toga što je u tom trenutku već uveliko fukcionisala koalicija „ misionara“- ideologa i „montanjara „ političara. Montanjari su su u ime reformi i modernizacije, glajhšaltovali javnost, krivotvorili glasanje u skupštini, oduzimali poslaničke mandate, ućutkivali štampu, sužavali nezavisnost sudstva. A misionari su u ime reformi i modernizacije tome burno aplaudirali, opravdavajući sve mere protiv „izdajica 5. oktobra. Ideolozi misionari su se ubrzo upetljali u još tešnju simbiozu sa političarima montanjarima. Tako su postali advokati grubog kršenja ne samo demokratije već i elementarnih ljudskih prava.“

Ovaj navod iz teksta Slobodana Antonića Zašto ih posmatram ima za cilj da nas podseti šta je pravi smisao i razlog polemike koja se vodi. Zato je i njegovo stanovište da se mora pre svega poštovati usklađenost demokratskih sredstava političke delatnosti i demokratskih ciljeva, od izuzetne važnosti za naše shvatanje demokratije. Jer onaj ko bira demokratiju kao svoj politički cilj mora birati demokratska sredstva i tu nema mesta za revolucionarnu montanjarsku manjinu koja uvek nastoji da otvorenim i istorijski“ nužnim“ razaranjem demokratskih sredstava dođe do demokratskih ciljeva. Istorijsko iskustvo nam govori da to nije bilo nikada moguće izvesti bez velikih žrtava i dalekosežnih negativnih posledica na društvo. To je danas suštinska i presudna vododelnica našeg aktuelnog političkog života. Kako i kojim sredstvima doći do demokratskog društva: To nije dosadna teorijska i sholastička rasprava to je suštinsko pitanje daljeg razvoja demokratije.

 Kako je izgledala reakcija na osnovno polazište u raspravi o našim montanjarima koje je izložio Slobodan Antonić? Bez obzira što se radi o ljudima koji se neprestano zalažu za dijalog i toleranciju oni su upravo demonstrirali da se radi o pravim nastavljačima onih revolucionara za koje važi pravilo da nema slobode za neprijatelje slobode i demokratije. Slobodan Antonić se pita „Kako se u toj stvari postavila naša „ reformska „ inteligencija? Dovoljno je pogledati samo komplete lista Danas za mart, april i maj 2003 godine, pa videti da se njihova reakcija može svesti na svega tri reči: Još!Još!Još.“ Odgovor je dala i Vesna Pešić koja je optužila Slobodana Antonića da se sramno poneo u tekstu i da prikriva svoje političko stanovište koje je tobože neutralno a radi se u stvari o Antonićevoj odbrani nacional-kolektivističkog stanovišta koje je sada na vlasti. Otuda je Slobodan Antonić, po mišljenju, Vesne Pešić prikriveni i perfidni ideolog sadašnje vlasti i to pre svega zato što se usudio da dovede u pitanje političku praksu montanjarskih jurišnika koji su sprovodili korenite reforme kako je to inače činjeno i u celoj Istočnoj Evropi. Po Vesni Pešić sasvim je u redu da se zakoni u Parlamentu Srbije koji obezbeđuju reforme u društvu donose krađom glasova  jer je to istorijski zahtev pred kojim se ne sme ustuknuti bez obzira što je došlo do poništavanja temeljnih demokratskih načela.Vesna Pešić ide i dalje u svom revolucionarnom zanosu , tako da bez ikakvih argumenata optužuje Slobodana Antonića da nije video u režimu Slobodana Miloševića more leševa i potoke krvi i što ga uopšte danas ne brine rast njegovog uticaja i posle silaska sa vlasti. Ko god je pratio naučno i publicističko delovanje Slobodana Antonića mogao je u njegovim teorijskim radovima i knjigama naći najrazorniju, najutemeljeniju i najdosledniju kritiku pogubnog Miloševićevog režima. Ali to i ne zanima Vesnu Pešić jer je ona namerila da po svaku cenu diskfalifikuje Slobodana Antonića kao prikrivenog i podmuklog ideologa restauracije i nacionalizma jer se usudio da dovede u pitanje neprikosnovenost naših reformatora. Oni sebe smatraju za povlašćenu grupu revolucionara koja ne dozvoljava da je niko ometa u njihovom revolucionarnom i reformističkom zanosu. Takođe je indikativno reagovanje Nebojše Popova koji kao i Vesna Pešić nije, reagujući na stavove Slobodana Antonića, govorio o suštinskim pitanjima demokratskog delovanja već je njegovo polazište označio kao opasno, jer se osmelio da problematizuje stav Nebojše Popova o uslovnom legitimitetu oduzimanja mandata u našem Parlamentu. Nebojša Popov kaže da je to njegov glavni greh; o tome je i pisao Slobodan Antonić, kome kao strogom posmatraču nije promaklo da je njemu postalo jasno (i ne samo njemu) da pomenuto oduzimanje mandata ( kasnije vraćenih) nije doprinelo stvaranju demokratskih institucija i afirmaciji parlamentarizma ni pod dosovcima ni pod postdosovcima. Nebojša Popov je propustio da kaže da li bi i dalje odobravao uslovno oduzimanje mandata da je ono dovelo do stvaranja demokratskih institucija.U tome je suština spora koji je pokrenuo Slobodan Antonić, a tiče se validnosti, utemeljenosti i doslednosti demokratskih načela i demoktratske političke prakse. O tome se zaista i radi a ne o samoproglašenim braniocima srpstva kojima očigledno smeta kritičko preispitivanje odgovornosti za zločin i pljačku u našoj zemlji, a sve u ime odbrane nacionalnih interesa. O tome jednostavno nema ni reči u tekstu Slobodana Antonića koji je poslužio kao povod za polemiku. Nebojša Popov tvrdi da je Slobodan Antonić patentirao opaku konstrukciju „misionarske inteligencije“ kao ideološkog monstruma koji uporno potcenjuje, vređa i mrzi vaskoliki srpski narod, a oni ga kao vole i brane. U kom delu teksta je Slobodan Antonić proglasio“misionarsku“ inteligenciju i montanjarske reformatore  kao veću opasnost od činjenja zločina i pljačke. Slobodan Antonić nije ovom prilikom opšte ni otvarao pitanje suočavanja sa prošlošću i zločinima koji su činjeni u ime nacionalnih interesa. On je pozvao na suočavanje sa pogubnošću političke prakse naših montanjara i reformista koji u ime svetosti reformističkih ciljeva dovode u pitanje osnovu demokratije u Srbiji. On je samo postavio pitanje da li se poništavanjem i urušavanjem demokratskih načela i razaranjem parlamentarizma može stvoriti demokratsko društvo. To je suštinsko pitanje ove polemike i ono se ne može zaobići i zatomiti pozivanjem na suočavanje sa prošlošću.

Ovde se radi o pitanju uspostavljanja demokratskog sistema u kome će se poštovati pre svega demokratska procedura, demokratska načela i potreba da se uspostavljanje demokratskog društva odvija u skladu sa proklamovanim demokratskim političkim ciljevima. Slobodan Antonić ne „napada“ predstavnike tzv. misionarske inteligencije i samoproglašene reformatore kao nacionalno nepodobne već nastoji da otvori ozbiljnu raspravu o stvarnim političkim dometima reformističke i pragmatične politike. Pri tome je u centru pažnje pre svega legitimnost zasnivanja i održanja demokratskog poretka u Srbiji. Nije čudno što su se reagovanja na tekst Slobodana Antonića pretvorila odmah u njegovu diskvalifikaciju jer ni Vesna Pešić, ni Nebojša Popov, nisu ni govorili o suštinskom povodu ove polemike već su nažalost pribegli dobro oprobanom maniru izbegavanja da se opredele oko glavne zamerke Slobodana Antonića, a ona se odnosila na seriozno preispitivanje političke prakse koju je demonstrirala grupa naših montanjara koji su u vreme svoje vladavine doveli u pitanje demokratsko ustrojstvo našeg društva, smatrajući da je to nužno učiniti upravo u ime ostvarivanja reformističkog puta. Kao još jedan dokaz kako predstavnici naših reformista zamišljaju dijalog možemo ovoga puta navesti nekoliko rečenica iz intervjua koji je Čedomir Jovanović dao nedavno listu Danas. "Naravno, da se ne može poželeti bolji dokaz za tako nešto od moje slike u NIN-u, jer on tekstove i ne čita, pogotovo ne one u kojima se te BOLESNE NOVINE obračunavaju sa mnom kao ekstremistom, braneći od mene i mojih „montanjara“ Vesne Pešić, Vojina Dimitrijevića i Nebojše Popova.“ Ne bih se iznenadio kada bi uskoro sledio zahtev naših montanjara da se krene sa spaljivanjem bolesnih novina u kojima je Slobodan Antonić pokrenuo polemiku o stvarnim političkim dometima i namerama naših reformista.

 15. Novembar 2004 godine 

 
     
     
 
Copyright by NSPM