Milan
St. Protić
Jakobinski testament
Pišem ovo više zbog čitalaca, nego zbog g. Antonića.
Za razliku od drugih, mene nije mnogo pogodio njegov tekst u kojem
pominje i moju malenkost kao jednog od primera ekstremnog revolucionara.
Poređenje s vođima Francuske revolucije svakako je kompliment
koji nažalost nisam zaslužio. Prvaci jakobinskog kluba zapisali
su svoja imena velikim slovima u istoriju sveta. Mi nismo uspeli
ni da oborimo komunizam u Srbiji. Ipak, sama činjenica da me
je neko svrstao u isti red s Dantonom, pokazuje da je 5. oktobar
u sebi nosio žar revolucionarne promene.
Sledi jedan dobronameran savet g. Antoniću. Jakobinci
nisu bili najekstremniji izdanak Francuske revolucije. Među
predvodnicima pariskih “sankilota” nalazili su se ljudi od
kojih je strahovao i sam Robespjer. Otud bi moja preporuka Antonovom
potomku bila da pročita poneku knjigu pre nego što se odvaži
da piše o istorijskim ličnostima i događajima. Ovako
bi čitalac mogao da dođe u iskušenje i da ga svrsta u
onu vrstu javnih radnika koje je Slobodan Jovanović nazivao
poluintelektualcima. O Francuskoj revoluciji napisana je
čitava biblioteka radova, poneki i na srpskom, tako da sam siguran da bi bar jedan od njih mogao
pomoći i g. Antoniću.
Kod g. Antonića postoji, dakako, jedan ozbiljniji problem
od nepoznavanja istorije Francuske revolucije.
To je njegova nesposobnost da razlikuje revolucionarne ciljeve od
revolucionarnog terora. Za njega izraz “promena institucija prečim
putem” označava poziv na razračun s nosiocima “anciené
regime”. On ne shvata da se jedan poredak nastao na
golom nasilju (komunistička revolucija) ne može menjati tako
što će se poštovati njegov pravni sistem, već da revolucionarna
promena upravo znači potpun ustavnopravni, politički,
ekonomski i kulturni prekid s tim poretkom i izgradnju novog na
sasvim drukčijim vrednosnim temeljima. To
da je komunistički sistem kod nas uspostavljen aktima sile
valjda ne treba ponovo dokazivati. O tome rečito govori
knjiga V. Koštunice i K. Čavoškog “Stranački monizam ili
pluralizam” (Beograd 1983). Dakle cilj 5.
oktobra nije bio revolucionaran, već
protivrevolucionaran. Trebalo je da se ukine jedno političko
i ekonomsko ustrojstvo stvoreno nasiljem, u ime jedne internacionalne
ideje i uz pomoć jedne strane armije.
Teror za koji nas Antonov potomak optužuje nije bio svojstven prvacima
5. oktobra, već režimu Slobodana Miloševića
i Miloševiću samom. Ubeđeni komunista, koji po sopstvenom
priznanju nikad nije promenio svoje ideološko uverenje, služio se
terorom i prema protivnicima u Srbiji i van nje, i prema Srbima
i prema drugima.
Među prvacima 5. oktobra
nije bilo nijednog koji je bio spreman na osvetu i kažnjavanje,
ali su za to bili spremni ostaci poraženog režima. Iskoristili su
prvu priliku i mučki ubili prvog i jedinog demokratskog i nekomunističkog
predsednika vlade u Srbiji posle 1944.
Oni, tzv. umereni, koji se u francuskoj
istoriografiji nazivaju i “oportunisti”, nisu imali uspeha ni u
Francuskoj revoluciji, ali ni kod nas. Tu im neće pomoći
ni blagonaklonost g. Antonića. Njihovo insistiranje na “legalizmu” u početku je bilo nevešto prikrivena težnja
da se očuvaju i zaštite glavne poluge vlasti nasleđene
od Miloševića. Danas za to više nema
potrebe. Danas se oni otvoreno prikazuju kao nastavljači njegove politike
i saradnici njegove partije.
Ljudi poput g. Antonića imaju sklonost da pišu o događajima
iz prošlosti i sadašnjosti čiji istinski značaj i dubinu
nisu kadri ni da prepoznaju, a kamoli da
razumeju. Za njih bi najbolje bilo da se okanu krupnih tema, jer
je očito da im nisu dorasli ni kao
hroničari, ni kao pisci, ni kao savremenici.
Mi “srpski jakobinci” nosimo žal i gorčinu zato što nismo
uspeli, što naša vera u vrlinu ličnog
morala i lične slobode nije nadvladala izazove vlasti, što
nismo izdržali do kraja. Za utehu, u tome nisu uspeli ni naši veliki
francuski prethodnici. Njihove ideje, međutim, odnele su konačnu
pobedu i obeležile potonju istoriju Evrope i sveta. Zato su njihova
imena neizbrisiva. Nama ostaje mala nada da će i ideje temeljitog
preobražaja Srbije i njenog sveobuhvatnog prosvećenja jednog
dana pobediti.
Nisam uveren da ćemo mi još biti tu da to vidimo. Ali, dok
nas ima, borićemo se svim moćima kojima raspolažemo za
taj večiti petooktobarski ideal.
Autor je predavač svetske istorije XIX i XX veka na Kalifornijskom
univerzitetu u Santa Barbari
|