Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Reagovanja na tekst S. Antonića Srpski Sen-Žist i petoktobarski montanjari

   
Milan St. Protić

Jakobinski testament

Pišem ovo više zbog čitalaca, nego zbog g. Antonića. Za razliku od drugih, mene nije mnogo pogodio njegov tekst u kojem pominje i moju malenkost kao jednog od primera ekstremnog revolucionara.

Poređenje s vođima Francuske revolucije svakako je kompliment koji nažalost nisam zaslužio. Prvaci jakobinskog kluba zapisali su svoja imena velikim slovima u istoriju sveta. Mi nismo uspeli ni da oborimo komunizam u Srbiji. Ipak, sama činjenica da me je neko svrstao u isti red s Dantonom, pokazuje da je 5. oktobar u sebi nosio žar revolucionarne promene.

Sledi jedan dobronameran savet g. Antoniću. Jakobinci nisu bili najekstremniji izdanak Francuske revolucije. Među predvodnicima pariskih “sankilota” nalazili su se ljudi od kojih je strahovao i sam Robespjer. Otud bi moja preporuka Antonovom potomku bila da pročita poneku knjigu pre nego što se odvaži da piše o istorijskim ličnostima i događajima. Ovako bi čitalac mogao da dođe u iskušenje i da ga svrsta u onu vrstu javnih radnika koje je Slobodan Jovanović nazivao poluintelektualcima. O Francuskoj revoluciji napisana je čitava biblioteka radova, poneki i na srpskom, tako da sam siguran da bi bar jedan od njih mogao pomoći i g. Antoniću.

Kod g. Antonića postoji, dakako, jedan ozbiljniji problem od nepoznavanja istorije Francuske revolucije. To je njegova nesposobnost da razlikuje revolucionarne ciljeve od revolucionarnog terora. Za njega izraz “promena institucija prečim putem” označava poziv na razračun s nosiocima “anciené regime”. On ne shvata da se jedan poredak nastao na golom nasilju (komunistička revolucija) ne može menjati tako što će se poštovati njegov pravni sistem, već da revolucionarna promena upravo znači potpun ustavnopravni, politički, ekonomski i kulturni prekid s tim poretkom i izgradnju novog na sasvim drukčijim vrednosnim temeljima. To da je komunistički sistem kod nas uspostavljen aktima sile valjda ne treba ponovo dokazivati. O tome rečito govori knjiga V. Koštunice i K. Čavoškog “Stranački monizam ili pluralizam” (Beograd 1983). Dakle cilj 5. oktobra nije bio revolucionaran, već protivrevolucionaran. Trebalo je da se ukine jedno političko i ekonomsko ustrojstvo stvoreno nasiljem, u ime jedne internacionalne ideje i uz pomoć jedne strane armije.

Teror za koji nas Antonov potomak optužuje nije bio svojstven prvacima 5. oktobra, već režimu Slobodana Miloševića i Miloševiću samom. Ubeđeni komunista, koji po sopstvenom priznanju nikad nije promenio svoje ideološko uverenje, služio se terorom i prema protivnicima u Srbiji i van nje, i prema Srbima i prema drugima.

Među prvacima 5. oktobra nije bilo nijednog koji je bio spreman na osvetu i kažnjavanje, ali su za to bili spremni ostaci poraženog režima. Iskoristili su prvu priliku i mučki ubili prvog i jedinog demokratskog i nekomunističkog predsednika vlade u Srbiji posle 1944.

Oni, tzv. umereni, koji se u francuskoj istoriografiji nazivaju i “oportunisti”, nisu imali uspeha ni u Francuskoj revoluciji, ali ni kod nas. Tu im neće pomoći ni blagonaklonost g. Antonića. Njihovo insistiranje na “legalizmu” u početku je bilo nevešto prikrivena težnja da se očuvaju i zaštite glavne poluge vlasti nasleđene od Miloševića. Danas za to više nema potrebe. Danas se oni otvoreno prikazuju kao nastavljači njegove politike i saradnici njegove partije.

Ljudi poput g. Antonića imaju sklonost da pišu o događajima iz prošlosti i sadašnjosti čiji istinski značaj i dubinu nisu kadri ni da prepoznaju, a kamoli da razumeju. Za njih bi najbolje bilo da se okanu krupnih tema, jer je očito da im nisu dorasli ni kao hroničari, ni kao pisci, ni kao savremenici.

Mi “srpski jakobinci” nosimo žal i gorčinu zato što nismo uspeli, što naša vera u vrlinu ličnog morala i lične slobode nije nadvladala izazove vlasti, što nismo izdržali do kraja. Za utehu, u tome nisu uspeli ni naši veliki francuski prethodnici. Njihove ideje, međutim, odnele su konačnu pobedu i obeležile potonju istoriju Evrope i sveta. Zato su njihova imena neizbrisiva. Nama ostaje mala nada da će i ideje temeljitog preobražaja Srbije i njenog sveobuhvatnog prosvećenja jednog dana pobediti.

Nisam uveren da ćemo mi još biti tu da to vidimo. Ali, dok nas ima, borićemo se svim moćima kojima raspolažemo za taj večiti petooktobarski ideal. 

Autor je predavač svetske istorije XIX i XX veka na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM