Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Crkva i Politika
KOMENTARI - Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

Čudna smrt multikulturalizma

Jan Buruma

Evropa pred muslimanskim izazovom

Svaka ideologija koja drži da ljudi različitih kultura moraju živeti u odvojenim zajednicama u nekoj zemlji, da ne treba da se interesuju jedna za drugu i ne smeju kritikovati jedna drugu jeste i pogrešna i neizvodljiva. Naravno, smotreniji zagovornici multikulturalizma nikad nisu zamišljali da kulturna zajednica može ili treba da zameni političku zajednicu. Verovali su da nije potrebno da građani imaju jedinstvenu hijerarhiju vrednosti sve dok se svi oni pridržavaju zakona.

Ideal multikulturalizma kod kuće bio je praćen ideologijom kulturnog relativizma u inostranstvu, naročito u 1970-im i 1980-im. To je neopaženo evoluiralo u oblik moralnog rasizma koji je držao da beli Evropljani zaslužuju liberalnu demokratiju, ali da ljudi drugih kultura na nju moraju čekati. Afrički diktatori mogli su da čine grozne stvari a da ih mnogi evropski intelektualci nisu previše osuđivali, zato što je kriticizam implicirao kulturnu aroganciju.

Debata o multikulturalizmu podelila je zemlju u kojoj sam rođen, Holandiju, možda više nego bilo koju drugu. Kada je jedan islamski ubica pre dve i po godine usmrtio režisera Tea Van Goga, pokrenuta je bolna debata o duboko usađenoj kulturi tolerancije u zemlji i lakom prihvatanju onih koji traže azil.
Znatno pre dolaska muslimanskih gastarbajtera tokom 1960-ih i 1970-ih, holandsko društvo bilo je u izvesnom smislu "multikulturalno", jer je bilo već organizovano u protestantske, katoličke, liberalne i socijalističke "stubove", od kojih je svaki imao sopstvene škole, bolnice, TV stanice, listove i političke partije. Kada su gastarbajteri iz Maroka i Turske postali de fakto imigranti, neki su počeli da zastupaju stvaranje dodatnog, muslimanskog stuba.

Ali, u trenutku kada su zagovornici multikulturalizma predlagali ovu sugestiju, holandsko društvo prolazilo je kroz dramatičnu tranziciju. S jačanjem sekularizacije, tradicionalni stubovi počeli su da pucaju.
Osim toga, žestoki napadi na muslimane počeli su da dolaze iz redova ljudi koji su se, odgojeni u duboko religioznim porodicama, tokom 1960-ih i 1970-ih pretvorili u radikalne levičare. Od onih koji su sebe definisali kao antikolonijaliste i antirasiste - šampione multikulturalizma - postali su vatreni branitelji takozvanih prosvetiteljskih vrednosti nasuprot muslimanske ortodoksije. Ovi ljudi plašili su se povratka religije; da bi protestantsku ili katoličku opresiju koju su poznavali iz prve ruke mogli zameniti podjednako opresivni muslimanski kodeksi ponašanja.

Ali, njihovo okretanje od multikulturalizma nije ono što je sprečilo pojavu "islamskog" stuba u holandskom društvu. Glavni problem s ovom idejom bio je što se ljudi iz Turske, Maroka i arapskih zemalja - neki duboko religiozni, a neki prilično sekularni, i svi s uočljivim animozitetima jednih prema drugima - nikada nisu saglasili šta bi trebalo da čini takav jedan stub.
U svakom slučaju, sada je suviše kasno za stvaranje takvog stuba. Pošto su raniji stubovi pali, pojava novog bi stvorila situaciju gde bi većina koja se sve više integriše pregovarala s manjinom, dovodeći tako do njene izolacije u tom procesu.
Dopadalo se to Evropljanima ili ne, muslimani su deo Evrope. Mnogi neće napustiti svoju religiju, pa Evropljani moraju naučiti da žive s njima i s islamom. Naravno, bilo bi lakše kad bi muslimani počeli da veruju da sistem radi i u njihovu korist. Liberalna demokratija i islam mogu se pomiriti. Sadašnja politička tranzicija Indonezije iz diktature u demokratiju, mada nije apsolutan uspeh, pokazuje da je to moguće.

Čak i kad bi svi muslimani Evrope bili islamisti - što je daleko od stvarnosti - oni ne mogu ugroziti suverenitet kontinenta, pa ni njegove zakone i prosvetiteljske vrednosti. Naravno, postoje grupe kojima je islamizam privlačan. Deca imigranata, rođena u Evropi, osećaju da nisu potpuno primljena u zemlje u kojima su odrasli, ali ne osećaju ni neku specijalnu vezu s domovinom svojih roditelja. Osim što im nudi odgovor na pitanje zašto nisu zadovoljni svojim životom, islamizam im daje osećaj sopstvene vrednosti i veliki razlog za koji se može umreti.
Uostalom, jedina stvar koja zaista može narušiti evropske vrednosti jeste način na koji će Evropa odgovoriti svojoj nemuslimanskoj većini. Strah od islama i imigranata može dovesti do usvajanja neliberalnih zakona. Braneći prosvetiteljske vrednosti na dogmatski način, sami Evropljani će ih potkopati.
Naši zakoni koji zabranjuju podsticanje nasilja i vređanje ljudi zbog njihove religije sasvim su dovoljni. Dalja ograničenja slobode govora - kao što su zakoni protiv bogohuljenja ili zakoni koji kažnjavaju poricanje holokausta - idu predaleko.

Ali, to ne znači da mi ne treba s pažnjom da merimo naše reči. Treba brižljivo praviti razliku između različitih vrsta islama i ne mešati nasilničke revolucionarne pokrete s onim što je uobičajena verska ortodoksija. Vređanje muslimana samo zbog njihove vere je besmisleno i kontraproduktivno, kao i sve prisutnije uverenje da moramo sveobuhvatno naglašavati superiornost "naše kulture".
Jer, takav dogmatizam potkopava skepticizam i preispitivanje svih pogleda, uključujući i sopstvene, što je bilo i još jeste fundamentalna odlika prosvećenosti.
Nevolja je danas u tome da se prosvetiteljske vrednosti ponekad na vrlo dogmatski način koriste protiv muslimana. One su u stvari postale oblik nacionalizma - "naše vrednosti" postavljaju se nasuprot "njihovim vrednostima". Razlog za odbranu vrednosti prosvetiteljstva je u tome da su one zasnovane na dobrim idejama a ne na tome što su "naša kultura". Brkati kulturu i politiku na ovaj način znači pasti u istu zamku kao i multikulturalisti.

A to ima ozbiljne posledice. Ako još više budemo antagonizirali muslimane u Evropi, gurnućemo više ljudi da se pridruže islamističkoj revoluciji. Moramo učiniti sve da ohrabrimo muslimane Evrope da budu asimilirani u evropska društva. To je naša jedina nada.

 

(Autor je pisac I naučni radnik holandsko-engleskog porekla, koji se najvećim delom bavio kulturom Azije. Poslednja od njegovih brojnih knjiga zove se "Ubistvo u Amsterdamu". Sada živi u Njujorku)

 

 
 
Copyright by NSPM