Milan Radović

... A KARAVANI PROLAZE

Reagovanje na tekst "Narodna stranka udarna pesnica DPS"

Kako su Želidrag Nikčević, Miša Đurković i Čedomir Antić, glasnogovornici politike geta za srpski narod u Crnoj Gori, doživjeli klasični nokaut u polemikama sa čelnicima Narodne stranke na ovim stranicama, smislili su novu "taktiku" žrtvovanja svojih nižih funkcionera poturajući im na potpis svoje umotvorine. Potpuno je nejasno zašto SNS ima toliku potrebu da napada Narodnu stranku ako je ona, kako kažu, beznačajna i nema uporište među biračima! Da li je u pitanju klasičan konvertitski sindrom mržnje prema onome što su nekada bili ili je SNS otpočela kampanju unutarstranačkih izbora gdje je jedini kriterijum za napredovanje pljuvanje po Narodnoj stranci – pokazaće vrijeme. Biće da je u pitanju i jedno i drugo. Kada se osvrnem i vidim koga je sve Narodna stranka politički porodila, gotovo da počinjem da se zalažem za abortus...

Bez obzira na to što Narodna stranka nema potrebu da se bavi bilo čijom ličnošću, već se moramo braniti od bezočnih laži političke družine čiji su stavovi pogubni za srpski narod, i bez obzira na to što tekst "Narodna stranka udarna pesnica DPS-a" nije pisao izvjesni Nebojša Strugar, već Dobrilo Dedeić, ipak sam se raspitao o kome je reč. U pitanju je "opozicionar" koji ne dozvoljava ni muva da padne na predsjednika opštine Bar, inače njegovog gazdu kod koga je zaposlen. Od njega je dobio i stan, a pomogao mu je da pobijedi na izborima za predsjednika opštine tako što nije podržao jedinstvenog kandidata opozicije, već je promovisao za predsjedničkog kandidata svoje stranke potpunog autsajdera. Pa kad ne smije po DPS-u, onda mu je zgodno da primitivno pljuje po stranci čiji je član bio do momenta dok je vodio onaj koga on koristi u borbi protiv NS-a. Puca iz prazne puške. Niko se u Narodnoj stranci više ne sjeća ni Strugara, niti onoga koga Strugar pominje.

Vekela Strugara o Narodnoj stranci ne donosi ništa novo. Ponavljanje bestidnih laži, inače skovanih u analitičkom odeljenju crnogorske Udbe, vraćanje u prošlost i pokušaj da se oživljavanjem davno zatravljanih izjava bivših članova Narodne stranke stane na put evropskoj i urbanoj priči srpskog naroda kroz politiku NS-a. Osjećaju ovi "zaštitnici srpskih interesa" da svaka moderna politika direktno ugrožava anahronu srpsku priču s početka devedesetih koju je desetine hiljada Srba glavom platilo. Što bi se drugo očekivalo od ove družine koja je politički proizvod dame sa cvetom u kosi, dame sa Interpolove potjernice? Zašto se, onda, neko čudi kako Đukanović opstaje na vlasti ako u Crnoj Gori uveliko stanuje politika Mire Marković?

Nebuloze o osnivanju tzv. CPC-a u vrijeme ministrovanja Dragana Šoća ne zaslužuju nikakav komentar jer, po Strugarevoj "logici", za to bi mogao biti jednako odgovoran Andrija Mandić koji je u to vrijeme pokrivao značajnu funkciji u Saveznoj vladi. Ali Strugarova podmetanja i laži u vezi sa ulogom Narodne stranke u referendumskom procesu su ogavna. Svaka baba u Crnoj Gori zna da je SNS prva prihvatila na svom GO referendumske uslove koje je donio Lajčak, a da su to SNP i Narodna stranka učinile kasnije. Da li se Nebojša Strugar barem malo zacrvenio kad je potpisivao ovaj bestidni pamflet, posebno kad je u pitanju uloga Narodne stranke u referendumskoj kampanji?

Dok je Narodna stranka u ovu priču uložila sve svoje kapacitete i obezbeđivala finansije koje su dijeljene strankama, ne dajući nikakvu alternativu opstanku zajedničke države, dotle je SNS u kampanji učestvovala samo formalno, skupljajući pare za jačanje stranačke infrastrukture i pripremajući se za nove političke okolnosti – nezavisnu Crnu Goru! Mandić nije izdržao ni da svane referendumska noć a razbio je koaliciju za zajedničku državu. Rezultat takve politike je poznat: najubedljivija pobjeda Mila Đukanovića od uvođenja višestranačja. Ali zato je nagrađena tzv. Srpska lista. Dobili su dvanaest poslanika! A šta je dobio srpski narod? Razdvojen u četiri kolone, nema više političke moći ni da sačuva ime jezika u Ustavu.

Najgrotesknije djeluje Strugareva priča da Narodna stranka dobija prostor u medijima i da je SNS "trn u oku režima". Svekolika Crna Gora zna da je SNS od novca kojim je trebalo da plati kampanju za zajedničku državu kupila radio, a da je dnevni list Dan postao glasilo tzv. Srpske liste preko koga udaraju po Narodnoj stranci, bezočno lažući da je njen predsjednik dobio stan i kredit za rešavanje stambenog pitanja. No, neka uredništvo ovog lista vidi šta im donosi takva uređivačka politika i šta im se dešava sa tiražom.

SNS, kao projektovana opozicija, svojom navodnom zaštitom srpskih nacionalnih interesa ide naruku režimu Mila Đukanovića. Poznato je da se ovaj održava na vlasti zahvaljujući podjelama koje je produkovao. Svako ko te podjele produbljuje direktni je saveznik režima. Podjela na Srbe i Crnogorce izvorno je dukljanski projekat kojim oni uspostavljaju novi, istorijski nepostojeći identitet. SNS, aminujući ovu podjelu, pomaže učvršćivanje novog identiteta Crne Gore zasnovanog na negaciji istorijskog.

Neko je rekao da je SNS najveća podvala srpskom narodu. Nije pogriješio. Strugar svoju družinu lažno i neosnovano predstavlja kao legitimnog predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori. Koliko su legitimni i "jedini", pokazuje činjenica da je više Srba na poslednjim izborima ostalo kod kuće nego što ih je glasalo za tzv. SL.

Kako su ovi politički prevaranti, ipak, uspjeli da prevare značajan broj birača srpskog nacionalnog opredeljenja, Srbi u Crnoj Gori i šire moraju znati ko su propagatori dukljanske (vatikanske) podjele u srpskom narodu. Lider SNS-a Andrija Mandić političku karijeru započeo je u reformskim snagama Hrvata Ante Markovića. Njegova udarna pesnica, i čovjek koji će uskoro udariti na lidera sa ciljem da ga smijeni, Goran Danilović krajem osamdesetih bio je vrlo angažovani komunista i govorio je na njihovom kongresu, videći šansu u ubacivanju u grupu komunista koji su sami sebe nazvali "mladi, lijepi i pametni". Lider nekakve Narodne socijalističke stranke Emilo Labudović, poznat po tome što je sinu dao ime Josip iz ljubavi prema Titu, devedesetih je sa TV ekrana kao urednik dnevnika pljuvao po tadašnjim predstavnicima srpskog naroda u parlamentu Crne Gore. Za lidera nepostojeće Stranke demokratskog jedinstva Zorana Žižića još nije utvrđeno šta je po nacionalnosti. Devedesetih je kao potpredsjednik Milove vlade u Andrijevici bio Srbin, a na Cetinju Crnogorac. Glavni savjetnik ove političke družine Momir Bulatović je nacionalni Crnogorac koji je 1992. u Hagu potpisao crnogorsku nezavisnost. Dakle, sve političari koji nijesu Srbi, ili su to postali na posljednjem popisu.

Ovi velik "borci" za srpsku stvar, poznati po dijametralno suprotnim stavovima, nikako da odgovore na nekoliko ključnih pitanja:

Prvo, u čemu je razlika između Srba i Crnogoraca? Po čemu se razlikuju šef kancelarije SNS-a u Beogradu Želidrag Nikčević i njegova sestra Snežana? Koja je razlika između Gorana Danilovića dok je bio Crnogorac i komunista, od Gorana Danilovića otkad je postao Srbin i nacionalista?

Drugo, ko su ljudi koji čine razliku između 32 odsto Srba i 45 odsto onih koji su glasali za zajedničku državu na referendumu, i oni do 63 odsto izjašnjenih da govore srpskim jezikom? Da li su nama, Srbima, bliži ti ljudi koji su se izjasnili Crnogorcima u nacionalnom smislu od, recimo, Ljubice Bebe Džaković, Stanka Zlokovića, Đura Marića, Zarije Franovića, ministra Miodraga Radunovića i ostalih iz DPS-a koji su se izjasnili Srbima, a koji su svi do jednog glasali za dukljansku tvorevinu, nezavisnu Crnu Goru?

Treće, ako su Crnogorci poseban narod, različit od nas Srba, kako ćemo im osporiti "pravo" na posebnu crkvu i jezik? Kako će Srbi, u tom slučaju kao manjina, zadržati sadašnji status crkve i jezika u državi koja, po toj logici, nije naša matica?

Četvrto, ako prihvatimo teoriju procenata, kako ćemo zadržati status konstitutivnosti i državotvornosti i kako ćemo zadržati većinski status sa 32 odsto? Zašto bismo dobrovoljno prihvatili status manjine u državi koju su stvorili naši preci?

Peto, zašto bismo prihvatili da nam je Srbija matična država i tako "poklonili" Crnu Goru Dukljanima, naciji bez identiteta i istorijskog uporišta? Ideja da je crnogorskim Srbima matica Srbija izvorno je dukljanska, ponovljena na više dukljanskih skupova. Zašto bismo se upecali na tako jeftin mamac?

Šesto, ako smo različiti narodi, kako ćemo podijeliti istorijsko nasleđe? Poznato je da je sve u istoriji Crne Gore dio srpskog kulturnog identiteta. Zar to nasleđe da prepustimo nepostojećem identitetu, olako svrstavajući u taj identitet svih 43 odsto građana koji su se na popisu izjasnili kao Crnogorci? Kako ćemo ih, kao manjina od 32 odsto, spriječiti da svojataju Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, Miljanova, Ljubišu, Lubardu i ostale srpske velikane?

Sedmo, od kojeg datuma su Srbi i Crnogorci postali različiti narodi? Poznato je da su crnogorsku naciju uveli komunisti dekretom, zašto bismo se mi kalemili na komunističku podvalu srpskom narodu?

Osmo, ako smo dovoljni sebi ("mi za nas" – izborna poruka tzv. SL), kako ćemo sa 32 odsto pobijediti na izborima i skinuti vlast koja je produkovala ove podjele i dovela sve koji su protiv nje u ponižavajući položaj? Kako će nam neko sa 12 poslanika i 13 odsto podrške biračkog tijela zaštititi nesporno ugrožena prava?

Ovakva pitanja, čiji odgovori obesmišljavaju nakaradnu ideju, mogla bi se ređati u nedogled. Opravdana frustracija dukljanskim projektom i izglasavanjem nezavisne Crne Gore prolaznog je karaktera. Istorijski kontinuitet i trajanje Crne Gore kao većinski pravoslavne države srpskog naroda ne mogu biti promijenjeni tom prolaznom frustracijom i djelovanjem političkih snaga kojima istorija počinje od 21. maja 2006. godine.

Međutim, ovdje otvoreno treba reći da protagonisti ove politike ne rade ovo slučajno ili iz političke frustracije. Kao što nije lider tzv. Srpske liste slučajno bio na molitvenom doručku kod Buša, koji ovih dana poklanja srpsku kolijevku Šiptarima. Kao što isti lider nije slučajno slavio godišnjicu nezavisne Crne Gore na američkom ratnom brodu sa koga su ispaljivane rakete po srpskom narodu, mirno slušajući himnu ustaškog zločinca Sekule Drljevića.

U politici, kao i životu, ništa se ne događa slučajno. Ali zato ima svoju cijenu. Cijena politike tzv. Srpske liste je sve vidljivija. Zato nije čudno što je narod ovu družinu prepoznao, i po ideološkom i po poslovnom profilu, i prozvao "Srpska lista komunista i taksista". Podgoričani naveliko pričaju o "ugroženosti" potpredsjednika Radunovića koji širi biznis, o Mandićevim zidanjima i poslovnim potezima njegove supruge...

Da li ima nekog kome, posle svega, nije jasno zašto lideri i poslanici SNS -a nijesu bili u cetinjskom manastiru da ga brane od napada pristalica anticrkvene organizacije CPC? I zašto otvoreno bojkotuju mitropolita Amfilohija i stav Crkve koja pokušava objediniti raspolućeni pravoslavni narod u Crnoj Gori? Da li je cijena poslaničkog mandata dovoljna da odstupimo od stava Crkve?

No, ako srpski narod želi ovakve zastupnike u parlamentu, neka mu je sa srećom. Najstarija stranka u Crnoj Gori, Narodna stranka, nema potrebu da odstupa od svog programa starog 100 godina. Svoje srpstvo crpimo iz djela Svetog Petra i Vladike Rada. Pjesma "Onamo namo" dovoljno nam je srpska da je nećemo mijenjati himnom Srbije koju rado slušamo. Dovoljno je srpstva u Crnoj Gori da nam nije potreban Palma, Čeda, Velja. Narodna stranka nastavlja da priča svoju evropsku priču koliko god nas napadali Strugari i njihove gazde. Narodna stranka je postala članica Evropskog hrišćanskog pokreta, uskoro postajemo član najjače evropske političke grupacije, omladina postaje član Demyca. Srpski narod i građani Crne Gore znaće da cijene potrebu da budemo dio Evrope jer smo stari evropski narod, koji je evropskoj kulturi podario mnoga remek-djela naše civilizacije. Oni koji svoju politiku temelje na frustracijama ljudi, koji se lažno predstavljaju vojvodama, čija je politika šibicarska i prevarantska, koji su svoju stranku napravili iz inata i mržnje služeći mraku Mire Marković, nemaju šanse da naude Narodnoj stranci koliko god se trudili i koliko god ih zato plaćao glavni mafijaški bos Balkana.

Samo udrite junaci, nemojte iznevjeriti Vojvodu!