Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Branislav Kostić

NA MARGINAMA POTENCIJALNOG ZAHTEVA ZA SAVETODAVNO MIŠLjENjE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE

Srbija ima šanse u Hagu?!

I laiku je jasno da ukoliko pred Tribunal u Hagu, ali on a j koji se zove Međunarodni suda pravde, dospe zahtev Srbije da se čin samoproglašenja nezavisnosti južne srpske pokrajine oglasi protivpravnim, šanse za Srbiju, ne da postoje, nego su više nego izvesne. Ne treba biti ekspert međunarodnog prava , pa shvatiti da su sve floskule o presedanu i jedinstvenom slučaju samo priče za malu decu, a da su odredbe međunarodnog prava nedvosmislene i jasne. Kosovo i Metohija su bile, biće , a u ovom času i jesu deo suverene Srbije. Sve drugo je politikanstvo i pokušaj da se na mala vrata progura i stvori nešto rogob a tno i neodrživo . Za neke druge i daleke ciljeve.

Inicijativa Srbije je dobrodošla, ali je, kao i sve drugo, zakasnela. Jer, Kosovo kao tzv. nezavisnu državu priznali su oni koji su to hteli, a među njima i naši najveći ''prijatelji'', oni koji nam misle dobro radeći nam o glavi. I upravo njihovo priznanje dalo je i daje separatistima krila. A naša diplomatija se ponaša u skladu dikatata upravo tih koji su već priznali nezavisnost, instalirali svoje ambasadore u Prištini, priznali pasoš, granice, carinu i koji izdašno finansijski pomažu separatiste i teroriste, pomažu tzv. državu koja je iznikla na zgarištu etničkog čišćenja, terora i na krilima ''milosrdnog anđela'', čiji su interesi, očito bili najvažniji.

Nedvosmisleno je jasno da se od suda u Hagu, iz sasvim pragmatičnih razloga, traži ''savetodavno mišljenje'', a pred njim se ne pokreće tužba protiv onih država koje su, što znaju i vrapci na grani, priznale kvazi nezavisnost i ''državu'' Kosovo i, naravno, prekršile, i to najgrublje što se moglo, međunarodno pravne norme. Naravno, to se ne čini iz više razloga, jer Sud, ukoliko bi želeo da sačuva sopstveni dignitet, ako do njega i dođe nekakva inicijativa, ne bi mogao da ''presudi'' nikako drugačije, već u korist međunarodnog prava. A ono je više nego jasno - secesija, kao nelegitimni čin i kao posledica, takođe nelegitimnog i nasilnog raspada SFRJ, iz čega je proizašla čitava priča vezana za tragediju na Balkanu, koja je bio prvi zločin, zločin protiv mira, iz čega je sve kasnije eskaliralo. Dakle, i studentima prve godine prava je poznato da presuda može biti samo jedna. Celovita i nedeljiva, u korist Srbije. Lažne su nade vlasti u Srbiji da će se neko obazirati na ''preporuku'', da će zazirati od autoriteta Suda. Oni koji su priznali, pre svega, veliki i moćni, znali su i pre nego se samozvana država proglasila, da će je priznati, bez obzira na sve. Uostalom, nisu tamo neki Tači i bratija tako pametni i moćni, oni su samo oruđe ''krojača'' novog svetskog poretka koji je samo izvedeni oblik imperijalizma, dominacije moćnih u kojima nema mnogo mesta za male, posebno one koji su spremni da ''misle svojom glavom''. Valjda zato i naše rukovodstvo, ono najviše, razmišlja samo o sebi, o malom delu vlasti i privlegija, koje neće trajati do veka.

''Sačekali smo'', baš zato, da se kao država, oglasimo tek kada je ''utihnula bura'', kada više povratka nije bilo, niti ga ima. Umesto da smo pametno delovali, da smo, onako kako to čine oni kojima je stalo do svoje države i naroda, presavili tabak već na prvu najavu proglašenja nezavisnosti. Ne, mi smo, odnosno vlast, čak osudili i proteste i okupljanja građana (istina kratkog daha) koji su iskazivali svoje neslaganje, bar toliko kada više ne mogu, da nas je snašlo zlo i da naravno, to nije sve. Da je to samo uvertira u novu buru, nove zahteve, diktate i poniženja. A da će ih biti (poniženja) biće ih još. I to vrlo uskoro.

I zato, ne bi bilo dobro, niti ima opravdanja, zavaravati se (narod ponajmanje) da Srbija ima šanse u Hagu. Ima isto onoliko koliko i David Štrbac, pred ondašnjim sudom, one velike monarhije koja je nestala u vihoru ratova i promena u Evropi i svetu. Tek u nekoj drugoj i drugačijoj podeli karata, (neki je vide u događanjima na Kavkazu ali podudarnosti ipak nema, a vreme podnošenja zahteva Srbije UN slučajno korespondira s ovom činjenicom) kada se definitivo sibirski medved razbudi, šanse mogu postojati. Odluka, ukoliko se obezbedi većina u Savetu bezbednosti, nedvoslisleno mora ići u korist Srbije i na ruku međunarodnom pravu. Ali, koja vajda od svega toga? Da smo imali petlje ili dostojanstva, i zakucali na vrata Saveta bezbednosti i Međunarodnog suda pravde u Hagu na vreme, priča bi bila, najverovatnije, drugačija, ali samo pod uslovom da smo tabak presavili ''na ime i prezime'' onih država koje su se drznule da prkose međunarodnom pravnom poretku. Naravno, moćni ''krojači'' sveta ni tada ne bi prezali od svojih ciljeva i nauma, ali bismo barem mi, pred nama samima bili čisti – pokušali smo.

Ovako, ovo je tek pokušaj da se operu ruke i da se pred javnošću (isključivo sopstvenom) pokažemo kao ''prave patriote''!

 
 
Copyright by NSPM