Ljiljana Smajlović
Nije ovo Amerika
Juče je najugledniji list na svetu osuo drvlje i kamenje na prvu
presudu na prvom američkom suđenju za ratne zločine od Drugog
svetskog rata. Nije se sudilo Amerikancu: nijednom američkom
vojniku do sada nije suđeno za ratni zločin, pa je i poručnik
Vilijam Keli posle masakra stotina vijetnamskih civila u Mi Laju
optužen za ubistvo s predumišljajem. (Dobio je doživotni zatvor,
a pomilovan je nakon što je proveo nekoliko godina u nekoj vrsti
kućnog pritvora.) „Njujork tajms” je komentarisao slučaj Selima
Hamdana, Bin Ladenovog vozača koga je američki vojni tribunal u
Gvantanamu pre dva dana proglasio krivim za „materijalnu podršku
terorizmu”, delo koje je američki Kongres proizveo u ratni
zločin tek tri godine posle Hamdanovog utamničenja.„Tajms” je
pravdu koja se deli u zalivu Gvantanamo proglasio „mrljom na
Sjedinjenim Državama” zbog toga što je ceo sistem suđenja u
startu podešen protiv branjenika: što je, drugim rečima,
nepravičan. Navode se sledeći dokazi: sudi se na osnovu dokaza
iz druge ruke, po sistemu „rekla-kazala”, i na osnovu tajnih
dokumenata čiju autentičnost odbrana ne može da ospori. I, kao
vrhunac, deo suđenja odvija se skriveno od javnosti, na tajnim
sednicama.
Zvuči poznato, zar ne? To je otuda što se na vrlo sličan
način, i po sličnim pravilima, odvijaju i suđenja u Haškom
tribunalu. Ako je glavni tužilac u Gvantanamu, pukovnik Lorens
Moris, u pravu kada kaže da je Hamdanov proces „najpravičnije
suđenje za ratne zločine ikada viđeno”, onda svet ima razloga da
brine za međunarodnu pravdu.
U poređenju s čim? Misli li pukovnik na Hag, gde se
poslednjih decenija sudi za ratne zločine počinjene širom sveta?
U Gvantanamu se sudi kidnapovanim teroristima, a priznanja se
iznuđuju mučenjem (waterboarding, simulacija davljenja vodom). U
Hagu su uglavnom „velike ribe”, koje se izručuju po sili zakona,
a Sheveningen je u poređenju sa bazom na Kubi pravi luksuz.
Ima još razlika. U Americi se ugledni listovi i borci za
ljudska prava bune što se američka pravda na Kubi ne deli onako
kako bi se delila u Americi, odnosno što ni optuženi ni novinari
nemaju prava kakva bi imali na američkom sudu. „Ovo nije
Amerika”, odgovara major Gejl Kroford, ali Amnesti internešenel
i „Tajms” svejedno zahtevaju pravična suđenja, po najvišim
američkim standardima, za strance optužene za najteža
teroristička dela protiv Amerike.
Liberali i aktivisti u Srbiji rade nešto drugo. Svako pitanje
o pravičnosti suda proglašavaju za vaskrsavanje srpskog
nacionalizma i neku specifičnu srpsku neosetljivost na zločin.
Ali ako postoje opravdane sumnje da je Haški sud nepravičan
(vidi slučajeve Orić i Haradinaj), onda je valjda moralno javno
sumnjati u moralnost izručivanja građana takvom sudu? Neće biti
da se privrženost evropskim idejama iskazuje samo poslušnošću
pred zahtevima evropskih političara, koji udovoljavanje svojim
biračima katkad postavljaju iznad visokih pravnih standarda i
interesa pravde. Evropi valjda težimo kako bi se i kod nas, i na
nama, primenjivale visoke zapadne norme koje evropske zemlje
poštuju kad su njihovi građani u pitanju.
[objavljeno: 07/08/2008]
|