Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

 

 

Jovan Nenadov

OSTRAŠĆENOST ISTORIČARA

(Reagovanje na izlaganja prof. Stankovića u članku “Ostrašćeni istoriografski revizionizam”, Politika, 04.07.2008)

Na zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića, koji su Okružnom sudu u Beogradu podneli Srpska liberalna stranka i nekoliko udruženja, oglasio se profesor dr Đorđe Stanković, šef Katedre za istoriju Jugoslavije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. On se nije oglasio sa protestom istoričara što to pitanje pokreću političari a u zahtevu da odlučuju sudovi, već sa načelnom osudom pokušaja izmene postojećeg istorijskog vrednovanja Nedića u vremenu okupacije.

Ono što posebno iznenađuje u izlaganju dr Stankovića, to je jezik isključivosti i preterivanja, sa kulminacijom u svrstavanju revizionista (koji ne misle, naravno, kao gospodin profesor) u domen “socijalne psihopatologije”. Po njemu je preispitivanje istorije ostrašćeni revizionizam, jer, eto, određene vrednosti su već utvrđene i nastojanja da se one stavljaju u okvire novih saznanja su “najgore vrste revanšizma”, podložnog “provincijalizmu i profitabilnosti” u “izlivima kolektivne i lične mržnje najvećeg stepena”. Nameće se utisak da je “građenje istinite slike” (u nasem slucaju o novijoj srpskoj istoriji) povlastica samo kruga istomišljenika prof. Stankovića.

Dr Stanković poručuje “da reviziniostički istoričari treba da odgovore na pitanje ko od subjekata Drugog svetskog rata nije vodio perfidnu politiku i politiku vlastitih interesa”.

To saznanje nije novo ali je pitanje zašto su naši istoričari komunističko-ideološkog pedigrea sakrivali tu stvarnost lažnim paravanom jednostrane osude perfidnosti - takvu politiku su vodili drugi, a ne i mi. Tako su i ratne zločine činili samo “oni drugi“, pa istrazivanja o stratistima Slovenije i Austrije, gde su od partizana pobijeni “nedužni kvislinzi” (ironija g. Stankovića), spada, po tom postulatu, u kategoriju  “ najgore vrste (istorijskog) revansizma”.

U okupiranoj Srbiji, svedenoj na prekumanovske granice i koja je bila okruzena samo neprijateljima, sa 300 000 izbeglica (1) i 180 000 svojih sugrađana u ratnom zarobljeništvu (2), u oskudici svega i svačega, vođena je borba za goli opstanak a ne za vizije nekog oslobođenja u dalekoj perspektivi i revolucionarnih drustvenih promena. A po prof. Stankoviću je sve trebalo podrediti   “antifašistickoj borbi“. To bi u komunističkoj verziji značilo da društveni život prestane (nema pozorišta i bioskopa), da ne rade osnovne škole i gimnazije (štrajkuju profesori, roditelji ne šalju decu u školu), radnici da ne rade u ratnoj industriji (a u ratnim vremenima cela industrija je militarizovana). Sve to pred očima  “mirno posmatrajućeg“ okupatora? Da ne govorimo o pitanju kako preživeti, fizički i duhovno.

Po kojoj to logici je trebalo da Amerikanci i Britanci ginu za Srbe, pogotovo kada je ta Nedićeva Srbija bila jedna od  najkvislinskijih drzava  u Evropi? “, pita prof. Stanković.

Ne ide ni jedno ni drugo, a zajedno još manje.

Srbija, da, Srbija, a ne Jugoslavija, dala je svoj doprinos pučem od 27. marta, besmislom sopstvenog propadanja, pošto je nastavak vodio samo u rat i katastrofu. Od toga su profitirali ”braca po oružju” iz Prvog svetskog rata (politički i propagandno) a delimično i Sovjeti (plan “Barbarosa”, tj. napad na Sovjetski savez kasnio je nekoliko nedelja). Amerikanci i Britanci su ginuli na prvom mestu za svoje interese, ali su tu morali da budu ugrađeni i interesi Srbije usled demonstrirane vernosti svojim saveznicima i antifašizmu marta 1941.

U svim evropskim okupiranim državama radile su škole, osnovne i srednje, industrijska i javna preduzeća, policija i žandarmerija, pozorista i bioskopi, izlazile novine, itd. i to sve pod uslovima nemačke okupacije. Međutim, samo Nedićeva Srbija nije imala svoje vojnike na stranim bojištima, pa, prema tome, ne može da bude u grupi “najkvinsliskijih” (3).

Industrija neutralne Švedske radila je i za Nemačku, gvozdena ruda je transportovana do Narvika, preko Švedske su isli nemački vojni transporti, a pri početku napada na Sovjetski Savez kroz Švedsku su prolazile i nemačke trupe. Šta je to bilo: kolaboracija, prilagođavanje okolnostima ili realna politika? (4)

I neutralna Švajcarska je celo ratno vreme trgovala sa Nemačkom, 75 procenata nemačkih devizni poslova odvijali se preko švajcarskih banaka, nemački teretni vagoni prolazili su kroz Švajcarsku. Vodeći restriktivnu politiku migracije, Švajcarska je tražila da nemačke vlasti oznacavaju pasoše svojih Jevreja sa pečatom”J”, a sa devizom “Das Boot ist voll” (Čamac je pun) vraćala je sa granice i one izbeglice za koje se znalo da ce završiti u koncentracionim logorima. (5)

SS-jedinice (Waffen-SS, koje su polagale zakletvu vernosti Hitleru) imale su 1944. godine 910 000 vojnika, od kojih su polovina bili stranci. Iz okupiranih zemalja bilo je 50 000 Holanđana, 3 878 Norvežana, 1 180 Finaca, 7 800 Danaca, 40 000 Belgijanaca (Flamaca i Valonaca), 25 000 iz NDH (Hrvata i Muslimana), oko 5 000 Albanaca, oko 110 00 Letonaca, oko 70 000 Estonaca, 8 000 Francuza. To je oko 320 000 “kvislinskih” boraca samo ovih elitnih jedinica, jer oni iz drugih rodova vojske nisu uračunati. (6)

Nije ovde mesto za raspravu o Visi-režimu, kako je počeo a kako završio. Činjenica je da je taj režim zakonom od 23. jula 1943. dozvolio Francuzima da stupe u SS-jedinice. Među poslednjim braniocima Berlina, sve do njegove kapitulacije 02. maja 1945., bili su pripadnici francuske SS-divizije Charlemagne i norveske SS-divizije Nordland. Visijeva Francuska je otišla znatno dalje u kolaboraciji od Nedićeve Srbije. (7)

Kvisling (Vidkun Quisling) nije bio od onih koji su smatrali da je za opstanak naroda najbolje da se sarađuje sa okupatorom, nego je saradnjom sa Nemcima hteo doći do vlasti pri čemu je težio da nametne svoj sistem vladavine. Maja 1933. godine osnovao je fasisticku partiju Nacionalni front. Njegova stranka je bila peta kolona pri napadu Nemačke na Norvešku (8). Posle rata je osuđen na smrt. Njegova ekstremistička kvinsliska uloga je nepobitna i niko je ne osporava.

Knut Hamsun (1859 – 1952) (9) bio je simpatizer Nemačke i odlučni protivnik britanskog imperijalizma i komunizma, i to davno pre pojave Hitlera. Za vreme okupacije otvoreno je podržavao Hitlerovu politiku uz izvesnu kritičku distancu prema realizaciji iste u Norveškoj. Posle rata je osuđen na visoku novčanu kaznu zbog navodne štete koju je pričinio norveškoj državi.

Dosijei Kvislinga i Hamsuna su u Norveškoj davno zatvoreni. Poređenje njihovog slučaja sa Nedićem je deplasirano. Radi upoređenja da spomenemo jos da je u Drugom svetskom ratu stradalo ukupno 10 262 Norvežana, od kojih nešto više od 2 000 u pokretu otpora. Pri kraju rata obustavljene su subverzivne aktivnosti protiv okupatora da bi se izbeglo krvoproliće u sukobu sa 400 000 nemačkih vojnika u zemlji. (10) U Jugoslaviji je stradalo oko milion njenih građana od kojih preko 500 000 bilo Srba. (11)

U diskusiji o uzrocima i posledicama savezničkog bombardovanja Beograda, prof. Stanković se poziva na bombardovanje Normandije od strane Angloamerikanaca prilikom iskrcavanja 06. juna 1944. Tom prilikom su “samo u prvom danu (…) pobili 21 000 građana Kaena i okolnih mesta“. Ovo se, navodno, dešavalo uz znanje generala de Gola i “preživeli i mladi su i danas na to ponosni”.

Izkrcavanje u Normandiji je dugoročno planirano i za to nije bila potrebna de Golova dozvola. Bitka za Kaen, udaljen 15 km od obale, trajala je 6 nedelja, a mostobran, dubine oko 30 km , obezbeđen je tek krajem avgusta. To su bile operacije za “biti ili ne biti”. To je bio pocetak kraja Drugog svetskog rata. Caen je bio razrusen, 35 000 njegovih stanovnika su ostali bez krova. (12) U opštim enciklopedijama nema podataka o 21 000 pobijenih građana već prvog dana invazije. Koliko god da ih je bilo, apsurdno je tvrditi da tu ima razloga za ponos preživelih.

“U civilizacijskom okruženju kome mi pripadamo, istinu o prošlosti ne izriču ni sudovi niti skupštine već istoričari na osnovu temeljnih istraživanja svih raspoloživih izvora”, rekao je, agenciji Beta, prof. Ljubodrag Dimić, takođe sa Katedre za istoriju Jugoslavije (13). To je jasno. “Istina o prošlosti” koju do sada poznajemo nije konačna i nedodirljiva, već nju treba i dalje istraživati u svetlosti novih ili ranije nepristupačnih dokumenata. Na tom putu ne bi smelo da bude tabu tema.

Pully, Svajcarska, 14.07.2008.

Fusnote:

1. Procena o broju izbeglica se krece od 200 000 pa do preko 600 000. Navedenih 300 000 nisu nikakva arimetička sredina vec zbir: iz NDH i Slovenije 150 000, sa Kosova i Metohije 100 000, iz Bačke 50 000. Ovi podaci potiču iz više verodostojnih izvora.

Prema Slobodanu D. Miloševicu: Izbeglice i preseljenici na tlu okupirane Jugoslavije 1941/1945, Beograd 1981., str. 374, stvarna brojka se krece izmedju 300'000 i 400'000.

2. Balkanfeldzug (1941). de.wikipedia.org. (Rat na Balkanu)

3. Peter Gosztony: Hitlers fremde Heere, Düsseldorf 1976. (Hitlerova strane vojska).

R.-D. Müller: An der Seite der Wehrmacht, Berlin 2007 (Hitlerovi strani pomagači u „Krstaškom ratu protiv boljševizma“ 1941-1945)

4. Sweden during World War II. en.wikipedia.org

Florian Henning Setzen: Neutralität im Zweiten Weltkrieg. Irland, Schweden und die Schweiz im Vergleich, Hamburg 1997. (Neutralnost u Drugom svetskom ratu. Irska, Švedska i Švajcarska, u poređenju)

5. Die Schweiz im Zweiten Weltkrieg. de.wikipedia.org. (Švajcarska u Drugom svetskom ratu).

Schweizerisches Sozialarchiv, 2003: Kleine Geschichte der Einwanderung in die Schweiz im 20. Jahrhundert. www.sozialarchiv.ch. (Mala istorija doseljavanja u Švajcarsku u 20. veku).

R.-D. Müller, ibid.

6. Ausländische Freiwillige der Waffen-SS. Millitärdienst von Angehörigen besetzter Länder in Einheiten der Waffen-SS. de.wikipedia.org. (Vojna služba pripadnika okupiranih zemalja u oruzanim SS-jedinicama).

7. Ausländische freiwillige … Frankreich. (kao pod 6).

8. Vidkun Kvisling. sr.wikipedia.org.

9. Knut Hamsun. de.wikipedia.com.

10. Norwegen. Der Zweite Weltkrieg. www.norwegen.no. Norwegische Widerstandbewegung im Zweiten Weltkrieg – Google-Suche. (Norveški pokret otpora u Drugom svetskom ratu. Google )

11. Vladimir Zerjavić: Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1989. Ukupni gubici 1027 000, od toga Srba 530 000 (str. 73). dr Bogoljub Kocović : Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, London 1985. Ukupni gubici 1 014 000, od toga Srba 487 000 (str. 82, knjiga V. Zerjavića)

12. Schlacht um Caen. de.wikipedia.org. (Bitka za Kaen)

13. Blic, 02.07.2008.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM