Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - prenosimo NIN

 

 

Slobodan Reljić

Mir, mir, mir...

Ozbiljan posao je započet u Srbiji. Ozbiljan čak i kad izgleda kao nusprodukt „formiranja vlasti na svim nivoima”

Iako je reč o projektu zasad najavljenom kao dogovor dve partije, on nosi univerzalan naslov: nacionalno pomirenje.

A nacija, reč je ovde o amerikanizovanom sadržaju tog pojma – dakle, o zajednici građana Srbije bez obzira na nacionalnu pripadnost – odavno je suočena s tom potrebom.

Kratak kurs iz novije istorije „dve Srbije” pokazaće da se podela razrasla, ukorenila u misli, priče, ponašanja, mentalitet. A jedno vreme se izdašno u političkoj sferi gajila. Govorimo samo o periodu – od pada Berlinskog zida – u kome su današnji miritelji uticali na ono što danas imamo. Oni koji su bili „za” Miloševića, i kad su bili većina, bili su najomrznutija meta u opozicionim delovanjima devedesetih. Oglašavani su kao antidemokrati, antimodernisti, nacionalisti, komunjare i „crvena kuga”. Podele su se sistematski produbljivale. Protivnici su se ružili, prezirali. Rasprave su bile jetke, netolerantne, zlokobne. Nedeljni porodični ručkovi su se pretvarali u bojna polja. Vođi opozicije su propovednički savetovali pristalice da ne dopuste dekama i bakama, očevima i majkama, ma koliko ih voleli i poštovali, da na glasačkim listićima zaokružuju šta im volja, nego da im se pomogne – kako god – da biraju kako jedino treba. Za budućnost svojih unuka i svoje dece! Znao sam i do poslednjih majskih izbora, već srednjovečne unuke koji su vodili žive iz „one generacije” na glasačka mesta i „pomagali” da zaokruže „prave”.

Sad kad su posle nepune decenije „obnašanja vlasti” i oni „pravi” potrošili taj ogromni kredit poverenja, stiže vreme da se izmešaju Dobro i Zlo a – Velika Zabluda spusti u realnost. „Na kraju krajeva”, pre čitav vek složio je to u stih veliki pesnik, „davasmo i to bez srca ledna, /jer vlast je vlast a mi smo samo stoka jedna/...

Šta sad?

Od svih velikih negatora („Nikad s njima!”) s onu stranu barikada nije ostao niko. Nijedna politička organizacija! Čak se i ljuti NVO-i brinu da ne skliznu u vode političke nekorektnosti. A prvo su se, još u toku kampanje izmirili Koštunica i Toma Nikolić, koji su, istini za volju, takav rasplet malo duže najavljivali. Izgledalo je da će biti loma, a bilo je samo razočarenja što birači tom „pomirenju” nisu dali 50 odsto plus jedan glas. Onda su Srbiju čekale nove epizode. Mnogo uzbudljivije. On što je do juče izgledalo kao scene iz košmarnih snova, postalo je vest u TV Dnevniku. Milutin Mrkonjić u Atini u stopu prati Borisa Tadića koji SPS-u, uprkos bučnim protestima „braće levičara” iz bivših jugoslovenskih republika, krči put u Socijalističku internacionalu. Lepo će biti videti, na svečanosti prijema, kako Čanak i Ivica Dačić na Studentskom trgu uzdignuta čela pevaju „Ustajte prezreni na svetu...”

Ostaje da sad Antić, pošto je „o'ladio” Vučića, obraduje Čedu... Jer, ne budimo deca, ako je već palo mirenje sa „velikim” DS-om, smešno je dubiti rovove prema majušnim liberalnim demokratama. Neće se valjda veliki princip nacionalnog pomirenja kršiti na partiji koja je za dlaku preskočila lestvicu na izborima. A i šta je sad posle tolikog pretrčanog puta diferentia specifica? „Evropa” više nema alternativu. Ambasadori zapadnih zemalja veće počasti već odaju Žarku Obradoviću i D. M. Palmi nego Jovanoviću i drugovima. O Oliju Renu i Solani da se i ne priča. Kosovo? Da, Kosovo jeste „kamen spoticanja”, ali ako ćemo imati stav razumevanja za grubosti tuđina iz EU, zašto bi se s „našim ljudima” svađali na pasja preskakala. Ako se preuzela obaveza da se bude na čelu Ministarstva koje će – ako ga uhapse – Ratka Mladića s lisicama otpremiti u Hag, ako se može „zaboraviti” slika kako usamljeni i skršeni Milošević korača pistom s koje će otići u ustanovu iz koje neće izaći živ, onda je „posredno” koaliranje sa LDP-om za sve što će se dobiti u prebogatom Beogradu sitnica koja se, zaista, gubi kao igla u plastu sena. Ako to ugrožava i najavljeno potpisivanje međupartijske deklaracije o nacionalnom pomirenju, onda je smešno biti usamljeni jarac na brvnu. S druge strane nema više ko da dođe.

To je stanje stvari u trenutku kada nacionalno pomirenje počinje.

Ali nacionalna podela u Srbiji je baš duboka i široka. (Čitaoci NIN-a su, uostalom, dvadeset nedelja pratili klasifikaciju Duška Kovačevića koja je sada objavljena kao knjiga.) I da li se tako ozbiljan posao sme prepustiti samo partijama i političarima? Posledice su tu dugoročne, a politički interesi utilitarni, pojednostavljeni i nedostatni. Može zapeti kod detalja zbog kojih se sve i pokrenulo: oko kakvog predsedničkog mesta u gradskoj skupštini, oko niških javnih preduzeća, voždovačkog kvoruma? Ili ako „Hajneken” Palmi ne otkupi pivaru pa „evropska Jagodina” ostane bez zadovoljavajućeg punjenja budžeta? Možda Mlađa, zaslepljen svetlim perspektivama „Nabuka”, iznervira Ruse pa Južni tok promeni pravac?

Svašta je među političarima moguće, a mirenje dve Srbije je, zaista, proces koji ne valja odlagati. To će trajati. I ko zna za koliko će se još vlada taj materijal bacati kao kamen temeljac. Ali političari, kad im to ne bude trebalo, guraće sve u podrum i pustiti pauke da bace mreže kao preko onih bronzanih statua „trostrukog narodnog heroja”. A šta se sve može desiti kad, posle „stvari malih”, dođe čas kad bude trebalo „na strašnom mjestu postojati”? Jer, neće li se postaviti kao „najnormalnije” da predsednik zemlje iz istorijskog perioda bude sahranjen u Aleji zaslužnih građana u glavnom gradu? Kako god da mu sudi i presudi istorija. Ili, s druge strane, da se u istrazi o švercu cigareta, po zakonu koji važi i za legendu Yajića, privede Milošević sin?
Mali set teških pitanja sada ne vredi širiti. Nema uma koji je sposoban zaroniti u blisku prošlost i prebrojati sve zamke koje će izbiti na površinu kad se mulj podigne. Da li su ovi koji su sve pokrenuli svesni da je ovaj posao iznad nalaženja proste većine za kakav organ i da se ne može svesti na dečju kazalicu: Mir, mir, mir niko nije kriv... Ako jesu, svi smo obavezni da im pomognemo.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM