Slobodan Antonić
Srbija, Kosovo i EU
Članstvo u EU, nakon 5.
oktobra, većem delu srpske javnosti izgledalo je kao cilj bez
alternative. To nije bilo samo zbog novca koji su evropski
političari obećali Srbima ako obore Miloševića. Da podsetim, Zoran
Đinđić je javno tvrdio da mu je Romano Prodi, tadašnji predsednik
Evropske komisije, lično zajamčio da je «EU obezbedila 2,5 milijardi
evra kao pomoć srpskom narodu posle smene Miloševića» (Glas
javnosti, 23. juni 2000, str. 3). A Mlađan Dinkić je najavljivao
da će, nakon obaranja Miloševića, samo iz Pakta za stabilnost Srbija
dobiti 8 milijardi dolara u prvih šest godina (Glas javnosti,
16-17. septembar 2000, str. 5).
Ne, Srbija se tada nije
opredelila za Evropu zbog novca. Ona je to uradila videći je kao
svoje prirodno okruženje. Gotovo svi mi, iz srpske inteligencije,
tada smo bili uvereni zapadnjaci. Činilo nam se da su, obaranjem
Miloševića, nesporazumi Srbije i Zapada zauvek rešeni. Činilo nam se
da nastupa zlatno hiljadugodište mira i blagostanja. Demokratska
Srbija, mislili smo, staće rame uz rame sa svojim zapadnim
prijateljima i tako sjedinjeni svi ćemo složno marširati u svetlu
budućnost.
Ali, nije bilo baš tako.
Iako je Srbija isporučila Hagu dvojicu predsednika, jednog premijera,
jednog vicepremijera, gomilu ministara i ceo ratni generalštab, još
uvek joj se govorilo da «nedovoljno sarađuje sa Hagom” i da ne može
da uđe čak ni u predsoblje Evropske unije. Iako je Srbija obnovila i
učvrstila demokratiju, a Kosovu ponudila sve što se samostalnosti
može zamisliti, opet joj se govorilo da je «izgubila moralno pravo
da upravlja Kosovom» i da «nema povratka Kosova u Srbiju».
Sve više smo shvatali da
nešto nije u redu sa našim prijateljstvom. Očigledno, mi smo
prijateljstvo različito shvatali. Srbija jeste sentimentalna. Ali,
Srbija nije glupa. Oni koji su pregovore Beograda i Prištine bili
tako definisali da Beograd ne može da dobije baš ništa, a da
Priština mora da dobije baš sve – možda nam i nisu veliki prijatelji?
Oni koji nas drže u beskrajnim redovima pred svojim ambasadama,
udeljujući nam vizu tek kad donesemo 54. potvrdu da nam prababa nije
osuđivana – možda nam i nisu veliki prijatelji? Oni koji neštedimice
plaćaju jednu agresivnu političku i ideološku manjinu da okupira
javni prostor Srbije, da u njoj satanizuje svaki patriotizam, da u
njoj negira svaku demokratiju, da širi mržnju i fanatizam – možda
nam i nisu veliki prijatelji?
Zapravo, o stvarnim
posledicama našeg «prijateljstva», o tome koje su sve prednosti a
koje mane ulaska u EU nije se u Srbiji ozbiljno razgovaralo. Nije
napravljena jasna računica dobitaka i gubitaka. Nije se vodila prava
rasprava ni u stručnoj, niti u široj javnosti. Uzimalo se zdravo za
gotovo da Srbija mora što pre u EU i da će to biti rešenje za većinu
njenih problema. Srpski evroreformski mediji neprestano su nam
ponavljali da jedino što se od nas očekuje jeste da ispunimo uslove
«kao i sve ostale zemlje», i Srbija će se naći u EUtopiji. Ali,
nezgodno je bilo to što su se uslovi nekako neprestano uvećavali. I
što nikako nisu bili «kao i za ostale zemlje».
Posle sastanka vrha EU, 16.
decembra 2007, predstavnici Britanije i Francuske su jasno rekli da
će sledeći uslov za ulazak Srbije u EU biti priznanje secesije
Kosova. Ovdašnji «evroentuzijasti» odmah su pokušali da umanje
značaj ovih izjava. Navodno, to je pojedinačno mišljenje koje nema
većinu u Briselu. Međutim, Brisel je u postupku pridruživanja važan
samo do izvesne tačke. «Evrorealisti» u Srbiji upozoravaju da
postupak pridruživanja podrazumeva nekih 35 stepenica koje valja
preći. Mora se postići dogovor o 35 različitih poglavlja ekonomske i
druge politike. Na svakoj od tih stepenica svaka zemlja članica EU,
a ima ih 27, može da blokira dalje pregovore. I to kako na početku
stepenice, tako i na njenom kraju. Izračunato je da to daje tačno
1.890 mogućnosti da se nekoj zemlji blokira pristup EU.
Otuda je malo važno ako samo
Britanija i Francuska, u bližoj budućnosti, zvanično obnove ovaj
dodatni uslov Srbiji. Nije previše važno ni ako Evropska komisija i
sve ostale zemlje zauzmu drugačiji stav. Dovoljno je da samo jedna
članica EU insistira na dodatnom uslovu i Srbija – samo ako zadrži
sadašnju rešenost u vezi Kosova – nikada neće biti primljena u EU.
Pri tome, valja imati na umu da će postupak prijema za Srbiju
trajati godinama, ako ne i decenijama (nemački ambasador u Beogradu,
Andreas Cobel, svojevremeno je, kao realno razdoblje za prijem naveo
25 godina). Što je najgore, čak i ako na sedmom ili dvanaestom
stepeniku Srbija prizna nezavisnost Kosova, nema jamstva da se na
trideset drugom stepeniku neko neće setiti još nečega.
Ima li Srbija alternativu?
Upravo zbog Kosova u Srbiji se o tome počinje ozbiljno razmišljati.
Nedavno obrazovanje «proevropske vlade» ne treba nikoga da zavara.
Ta vlada faktički počiva na izbornom izneveravanju birača, koju je
počinilo rukovodstvo SPS. Ogromna većina pristalica te stranke nije
spremno da se zbog EU i najmanje odrekne nacionalnog suvereniteta
nad Kosovom. Iako je u Srbiji današnja parlamentarna većina «proevropska»,
većina srpskih birača je «prokosovska». Uz to, pri sadašnjoj
politici EU u Srbiji ubrzano raste evroskepticizam. Sve je više «evrorealista»
koji ističu da Srbija ne treba da pokazuje toliko nestrpljenje za
ulazak u EU. Ako se usudi da makar na jednom pitanju kaže «ne», vele
oni, teže će joj u budućnosti biti ispostavljani novi zahtevi. U
pojedinim intelektualnim krugovima u Beogradu čuje se da usporavanje
evroatlantskih integracija ne mora da znači početak automatske
izolacije Srbije. Položaj spoljneg partnera EU koji ima slobodni
izlaz na rusko tržište, kao što to ima Srbija, možda može biti i
bolji od integrisanog člana EU?
Takođe, nakon irskog «ne», i
u Beogradu se širi uverenje da EU sve više liči na otuđenu
superdržavu, na čijem čelu je briselska birokratija. Takva
birokratija je često nesposobna da razume realnost. U slučaju Srbije
ona je već napravila nekoliko grešaka. Olako priznanje secesije
Kosova – što je simbolički ishod odluke o Euleksu – jeste jedna od
tih grešaka. Takve greške, kada je Srbija u pitanju, mogu se
očekivati i u budućnosti. U jednom trenutku te greške mogu sasvim da
preokrenu javno mnenje Srbije, u vezi «evropske perspektive».
Naravno, srpska elita nije
jedinstvena kada je reč o odnosu prema Kosovu i EU. Tu imamo dve
jasno odvojene grupacije. Prvu čini evroentuzijastički deo srpske
elite. Nju simboliše Boris Tadić. Strateški cilj ove grupacije jeste
da Srbija uđe što dublje u EU, kako bi, sa jedne strane, mogla da
koristi EU fondove, a sa druge strane da se iznutra bori za Kosovo.
Oni veruju da je to sasvim moguće i pri tome se pozivaju na primer
Kipra, koji se kao član EU bori za povratak Republike Severni Kipar
pod državni suverenitet. Njihov problem je izvesna naivnost. Nijedna
zemlja EU nije priznala Severni Kipar. Zato i nije bilo problema da
Kipar postane član EU. U srpskom slučaju, međutim, neke od
najvažnijih zemalja EU već su priznale nezavisnost Kosova. Zato je
naivno očekivati da se od Srbije u veoma skoroj budućnosti neće
tražiti i «regulisanje odnosa sa susedima».
Drugi deo srpske elite je
evroskeptički. Nju simboliše opozicija iz DSS i SRS. Strateški cilj
ove grupacije je da se, u pregovorima sa EU, ne čekaju godine da bi
se došlo u situaciju da Srbija, pre nastavka integracije u EU, mora
da prizna secesiju Kosova. Ova grupacija misli da Srbija već sada
mora da postavi pitanje statusa Kosova i da evrokratiju iz Brisela «istera
na čistac». Glavni problem ovog dela srpske elite jeste, međutim,
odsustvo jasne izlazne strategije. Srpski evroskeptici nemaju plan
šta treba uraditi ako već sada Srbija čuje «ne» iz Brisela. Šta
Srbiji tačno preostaje da uradi ako joj se kaže da mora priznati
secesiju Kosova?
Ipak, bez obzira na
nerazvijenost evroskeptičke pozicije u Srbiji, srpska javnost je, od
oktobra 2000. do danas, prešla veliki put od gotovo jednoglasnog
evroentuzijazma, do ne sasvim razvijenog ali uticajnog
evroskepticizma. Taj put je pređen samo usled delovanja «faktora
Kosovo». Ukoliko taj faktor nastavi da deluje, odnosno ukoliko
Brisel i Vašington nastave sa nezgrapnom politikom potpomaganja
kosovske secesije i sa pritiskanjem Srbije da tu secesiju prizna,
uopšte ne bi trebalo da nas iznenadi ako u Srbiji evroskepticizam
uskoro postane dominantno raspoloženje.
(Objavljeno u: In Press,
No 4, August 2008, Brussels)
|