Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Polemike

   

 

Nebojša Malić

Patriotizam, nego šta

Zoran Ćirjaković  se pita da li bi odnos prema budućem statusu Kosova (i Metohije) trebalo da bude mjerilo "elementarnog patriotizma" kako ga definišu g. Antonić i g. Vukadinović. Pa naravno da bi trebalo.

Zar postoji neko drugo mjerilo patriotizma među državnim rukovodiocima, osim odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje kojoj su se zakleli na službu? Na stranu sada što se savremena srpske politička «elita» smatra suverenitet nečim što pripada svakome drugom na Balkanu ili u Briselu, ali nipošto Srbima; ili što se ustav i zakoni Srbije poštuju taman koliko i oni Zimbabvea. Osnovna funkcija jedne države, njen raison d 'etre , je zaštita suvereniteta na svojoj teritoriji – što podrazumijeva i zaštitu teritorije. Ukoliko država Srbija to nije voljna ili sposobna da uradi, onda se postavlja pitanje čemu ona uopšte služi, osim što ubire poreze i propisuje cijene malina?

Kad je Kosovo i Metohija u pitanju, princip je kristalno jasan. To je teritorija Republike Srbije, međunarodno priznata kao takva još 1912. (kada je oslobođena od Osmanskog carstva), što je potvrđeno i rezolucijom UN 1244. Upravo je ta rezolucija – koju apsolutno nisu ispoštovali ni UNMIK ni NATO, ali Srbija jeste, do posljednjeg slova – prekrila koprenom zakona djela NATO koja su po svim mjerilima međunarodnog, evropskog i američkog prava predstavljala zločin. Ne može 1244 da bude dobra kad treba da pokrije krvave tragove Alijanse, a nevažna kad treba da zaštiti Srbiju od komadanja. Pozivanje na «mirenje sa činjenicama» je samo podilaženje zakonu jačeg. Kad bi Srbija bila taj «jači», onda bi takvo razmišljanje još bilo i razumljivo, ali kada argument sile ide u korist srpske štete, onda se njegovo usvajanje od strane srpskih lidera ne može nazvati patriotizmom.

Teza g. Ćirjakovića je da «odgovorni, razumni i pošteni mogu biti i oni ljudi koji veruju da bi, ako bude nametnuto, priznavanje nezavisnosti Kosova takođe bilo patriotski čin». Dakle, priznavanje agresije, okupacije i nasilne promjene granica može biti patriotizam? Kako? Gdje još? Otkad? Po kojoj osnovi, kojim principom...?

Uz dužno poštovanje, ako se u srpskom političkom diskursu ovo smatra valjanom definicijom patriotizma – a ispad g. Krstića sugeriše da je upravo tako – onda nije ni čudo što Srbiju šuta ko stigne. Kako i neće, kad umjesto «joj!» Beograd viče «još!»

 

 
 
Copyright by NSPM