Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

 

Milan Purić

Pa šta ako su razgovarali? 

Odmah po završetku predsedničkih izbora u Januaru 2008. godine, Tadić je izjavio da sa Nikolićem mora da razgovara i da uvažava činjenicu da je Nikolić osvojio preko 2.100.000 glasova.

Pred parlamentarne izbore, maja 2008. godine, znatiželjni novinari pravili su razne postizborne kalkulacije, pa je jedno od pitanja za lidere DS i SRS Tadića i Nikolića bilo da li je moguće formirati njjihovu postizbornu koaliciju koja bi Srbiju uvela u dugoročno stabilan period koji bi garantovao mogućnost sređivanja unutrašnjih i spoljnih prioriteta uz podršku najvećeg broja građana.

I jedan i drugi govorili su da je to zaista teško uraditi, a glavni problem Tadić vidi u nepristajanju SRS da se ide u EU, a Nikolić zamera DS da se nedovoljno iskreno zalaže za očuvanje Kosova i velikoj korupciji u njihovim redovima.

U poslednja dva-tri meseca Tadić u svim javnim nastupima (UN, Brisel, zatim Jeremić u “Hard Took” u Londonu) decidirano izjavljuju, da ne samo što Srbija nikad neće priznati takozvanu državu Kosovo, već ako bude stavljena pred izbor EU ili KiM, neće biti dileme, ostaće uz svoju suverenost na celoj teritoriji. U svojim predizbornim nastupima, Tadić je govorio da je korupcija u Srbiji jedno od najvećih zala, pa će se, stoga, po dolasku na vlast svim sredstvima boriti protiv nje. Na glavnom odboru DS, 06.09.2008. Tadić izjavljuje da je došao čas za obračun sa korupcijom na svim nivoima i da se, osim velikih pljački u devedesetim godinama, to dešavalo i posle 5 oktobra, sve do današnjih dana i da neki koji mu sada aplaudiraju (članovi GO DS) nemaju baš puno razloga da se ovakvoj stvari raduju. Ta njegova odlučnost po ova dva pitanja (Kosovo i korupcija) predstavljaju potpuni izlazak u susret zahtevima Nikolića i sjajan signal o namerama vrha DS (Đilas na završetku prve sednice Skupštine Beograda izjavljuje da će najozbiljnije razmotriti sve dokumente koje mu je Vučić prosledio povodom korupcije u Beogradu).

Sa svoje strane, Nikolić uspeva da svi organi stranke prihvate “uslovljenu” podršku SSP i da glasanjem, posle prihvatanja njihovog amandmana, omogući Srbiji da pošalje zaista impresivnu poruku i EU i Rusiji o nacinalnom jedinstu po pitanju njenih strateških interesa.

Očigledno je da bi ovakav tok dešavanja u Srbiji bio veoma neprijatan za pojedine igrače na domaćoj političkoj sceni. Male političke stranke (SPS, G17+, LDP, manjinske stranke, LSV) odjednom bi se našle u poziciji da ne mogu više da postavljaju ucenjivačke zahteve (često na štetu Srbije) i bile bi prinuđene da svoje eventualno učešće u vlasti prilagode njihovim zaista postignutim izbornim rezultatima. Panika u redovima NVO zbog mogućnosti da se preispita njihov rad i da im se da primeren pristup medijima i finansijskim sredstvima u budžetu, za njih predstavlja skoro samoubilačku varijantu. Domaći tajkuni svih vrsta i boja odjednom bi bili suočeni sa činjenicom da više nemaju političku zaštitu, a samim tim i mogućnost eksploatisanja haotične ekonomske situacije ogoljenog monopolizma. Posebno bi bilo interesantno utvrđivanje puta i načina sticanja enormnih kapitala u izuzetno kratkom roku (uobičajeno u celom civilizovanom svetu). Jedinstvo političke elite najvećeg dela Srbije vratilo bi u normalno stanje situaciju u zemlji (demokratiju), a Vladu ne bi formirali strani ambasadori i domaći tajkuni. 

Sa druge strane, mogućnost da se SRS uvede u neku vrstu vlasti sigurno plaši većinu prvaka SRS, jer konkretan rad na rešavanju privrednih i drugih problema pokazao bi ko je od njih zaista sposoban za takve izazove. No, veća pretnja postoji upravo Predsedniku SRS, jer bi ulaskom u vlast najveći deo srednje pozicioniranih kadrova SRS svoj status dugovao Nikoliću (uveo ih u vlast), a ne Predsedniku, pa bi, samim tim, njemu bili lojalniji i verovatno u skupštinskim organima SRS-a mogli da preglasaju ionako malobrojnije Šešeljeve pristalice.

Očigledno je da se u ovom trenutku poklapaju interesi velikog broja političkih i ekonomskih činilaca u Srbiji da do saradnje dve najjače stranke ne dođe. Dobro za njih, šteta za Srbiju. Kako će se ponašati mediji u ovoj situaciji, pokazaće verovatan put Srbije u budućnosti. Na tom pitanju sve će zverke pokazati svoj trag i pre prvog snega.

Ne znam da li su razgovarali, ali sam siguran da su se razumeli! 

 

 

 
 
Copyright by NSPM