Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 

Iza ogledala

Slobodan Antonić

POMIRENJE (NE)POMIRLJIVIH

„Odloženo potpisivanje Deklaracije o pomirenju”, pisalo je juče u novinama. Tokom obrazovanja Cvetkovićeve vlade dosta se govorilo o toj deklaraciji. U njenom tekstu se, kako navode oni koji su je videli, više govori o budućnosti nego o prošlosti. Razlike u prošlosti se prevazilaze tako što se utvrđuje ono što je zajedničko. A zajedničko je pet načela na kojima je obrazovana vlada: odbijanje otcepljenja Kosova, ekonomski razvoj, socijalna pravda, integracija u EU i borba protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Deklaraciju o pomirenju treba da potpišu DS i SPS, a ponuđena je i ostalim strankama. Međutim, ni jedna druga stranka nije pokazala želju da im se pridruži. Opozicione stranke su čitavu zamisao nazvale jeftinim političkim marketingom. G17 plus je najavio da oni „hoće da rade, a ne da izdaju deklaracije”. Poslednji rok koji je pominjan za potpisivanje bio je 30. septembar, kada je Tadić trebalo da se vrati iz Njujorka. Međutim, sve je opet odloženo na neodređeno vreme.

Razumljiv je gubitak poleta, i kod aktera, i kod javnosti, u vezi sa Deklaracijom. DS i SPS su ionako u istoj vladi. Tu sasvim lepo sarađuju. Čemu onda Deklaracija? Zanimljiv bi mogao biti samo onaj njen deo koji se odnosi na prošlost. Ali, za taj deo kažu da je minimalan. Onda je i Deklaracija minimalno interesantna.

Međutim, ideja o Deklaraciji zapravo je dobra. Ovom društvu je potrebno pomirenje, jer mi jesmo podeljeno društvo. Osnovna linija podele kreće iz elite, a onda prolazi kroz celo društvo, kroz gotovo svaku instituciju, svaku kuću.

Jedan deo naše elite smatra da je najsigurniji i najbrži način ulaska u EU savesno ispunjavanje zahteva naših zapadnih prijatelja. Pošto EU nema alternativu, ne možemo da biramo hoćemo li ili nećemo da slušamo. A od nas se ionako ne zahteva ništa više nego što se to svojevremeno tražilo od drugih.

Drugi pak deo elite misli da je Srbija u specifičnoj situaciji. Mi imamo otvoreni spor sa SAD i nekim zemljama EU oko Kosova. Zbog Kosova su nas upravo naši zapadni prijatelji i bombardovali 1999. godine. Otuda, ne možemo automatski da pristajemo na svaki zahtev koji dođe iz Brisela ili Vašingtona. Naši i njihovi interesi očigledno nisu isti. I ti interesi se ne mogu usklađivati samo tako što će jedna strana uvek da popusti. Ako Srbiju i dalje budu ucenjivali, moraće se potražiti neka alternativa EU.

Ova dva dela elite, „unionisti” i „suverenisti”, ne razmenjuju međutim samo argumente. Oni razmenjuju i optužbe, pa i uvrede. Unionisti su uglavnom optuživani da su izdajnici. Suverenisti se pak optužuju da su nacionalisti i antievropljani. I jedni i drugi strahuju da će ih oni drugi uništiti, ukloniti iz javnosti, likvidirati... I, taj strah, iskreno rečeno, i nije sasvim bez osnova.

Pomirenje ova dva dela elite ne znači da jedni moraju da prihvate stanovište drugih. Pomirenje je javni dogovor o koegzistenciji i toleranciji. To znači prihvatanje javne obaveze da se, u odnosu na drugu stranu, izbegavaju krajnja sredstva, kao i krajnje reči. Pristojniji deo naše javnosti već izbegava da koristi reč „izdajnik”. Ali, kvalifikativi kao što su „antievropljanin”, „nacionalista”, „ultradesničar”, pa i „fašista” i dalje se naširoko upotrebljavaju. To je loše. Ako u Srbiji postoje izdajnici, to nije opravdanje da svakog unionistu častimo tim imenom. Ako u Srbiji postoje ultradesničari i fašisti, to nije opravdanje da svakog suverenistu optužimo da je i on takav.

Takođe, u deklaraciji o pomirenju morao bi da bude i deo o obaveznoj institucionalnoj toleranciji. Ona bi značila odustajanje od korišćenja formalnih i neformalnih uticaja kako bi se iz medija i javnosti proterali neistomišljenici. Elementarna pristojnost nalaže da se saslušaju i drugačija mišljenja. Naši mediji su, međutim, uglavnom izlozi jednog stanovišta. Ono malo pluralizma koje još nalazimo ugroženo je stalno novim zahtevima za „reformisanje” medija. Deklaracija o pomirenju bi morala da obuhvati i obavezu uzdržavanja od takve vrste „reformi”.

Ako iz ovog ugla posmatramo, Deklaracija koju najavljuju DS i SPS je više nego dobrodošla. Ali, ona bi morala imati i nešto drugačiji sadržaj i nešto drugačije aktere. Za sadržaj smo već rekli da bi se sastojao iz jasnih pravila tolerancije i koegzistencije. Akteri bi, međutim, bili ne samo vladajuće i opozicione stranke, već i veliki mediji. Srbiji je potrebno pomirenje. Ali, ne samo stranaka u vlasti. Svi koji deluju u javnosti moraju da se odreknu verbalnog nasilja i institucionalnih progona. Ako se oko toga uspostavi konsenzus, lakše ćemo prebroditi iskušenja koja nam se spremaju. Ako to pak ne učinimo, ne samo da će nam se javnost svesti na jalovo propagandno prepucavanje jednoumnih medija nego ćemo se naći u situaciji da će prva veća ekonomska ili društvena kriza za mnoge iz naše okoline biti znak da sa reči pređu i na dela. A onda, malo će toga ostati i od nas, i od Evrope, i od srpskog nacionalnog interesa.

[objavljeno: 02/10/2008]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM