Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo NIN

 

 

Meri Deževski

Čuvar ruske savesti

Moskva, sivo popodne 18. decembra 1989; tmurni dan se već gubi u sumraku. Temperatura je pala na preko dvadeset ispod nule; tu i tamo promiče poneka pahuljica i spušta se na nepreglednu masu šešira, kapa i šubara; led pod nogama se ne otapa.

Ipak, hiljade ljudi strpljivo stoje u redu. Onda se pojavljuje neko ko je očigledno stranac, prilazi i pita ono što je već uobičajeno da se pita kad se vidi dugačak red: „Šta to ovde prodaju?” Odgovor dopire uprkos skoro zaglušujućem vetru negde iz dubine reda: „Savest, savest ovde prodaju, deliće naše savesti”.

Bio je to dan kada je sahranjivan Andrej Saharov, sovjetski disident, dobitnik Nobelove nagrade za mir; ja sam upravo stigla u Moskvu kao reporter, a Sovjetskom Savezu su predstojale još dve godine mučnog posrtanja.

Iako je danas sve sasvim drukčije – leto je u jeku, puno boja, život kipi, društvo se otvorilo – vest o Solženjicinovoj smrti odmah me je u sećanju vratila na ono sumorno zimsko predvečerje, a sigurna sam da je i mnogo Rusa imalo tu asocijaciju: onog dana kada je sahranjen Saharov, budila se nacionalna svest, a kraj sovjetske vlasti bio je makar malo bliže.

Solženjicin je u to vreme živeo u Vermontu – gde je proveo najveći deo svog izgnanstva – i opirao se tajnim pozivima iz Kremlja da se vrati u zemlju. Mihail Gorbačov je mnoge nekadašnje disidente, uključujući tu i Saharova, uspeo da privoli. Solženjicin je bio tvrđi orah. Vratio se u Rusiju tek 1994, posle 20 godina prisilnog izgnanstva i o svome povratku dugo pregovarao i detaljno ga planirao. Vratiće se na daleki istok Rusije, a onda će krenuti od istoka ka zapadu, pokazujući da je upravo to njegovo putovanje dokaz da je Rusija iznova našla svoju dušu.

(...)Rođen 1918. tako da mu je sudbina odredila da uvek bude tačno onoliko star koliko je bila i Oktobarska revolucija, Solženjicin nije jedan od onih disidenata koji su slavu stekli tek na Zapadu. Njegova slava u tadašnjem Sovjetskom Savezu počivala je na nespornoj hrabrosti sa kojom se hvatao u koštac sa davnašnjim i suštinski ruskim temama koje su mnogi znali i proživljavali, ali je samo mali broj njih bio spreman da javno o njima prozbori. Sve što je napisao delovao je kao istina; sve je bilo duboko prožeto ličnim iskustvom žestokih sukoba koje je intelektualni život donosio tih godina i potpunim – neki bi rekli tvrdoglavim – odbijanjem bilo kakvog kompromisa. Kao umetnik Solženjicin se bavio univerzalnim dilemama, ali je sve vreme bio izrazito ruski pisac – pravi, nepokolebljivi junak.

Neki disidenti sovjetske ere namerno su privlačili pažnju Zapada zalažući se za njegove ciljeve i to ih je možda održavalo u životu; Solženjicinu to nikada nije palo na pamet. Njegov svet je uvek bio savršeno ruski i samo ruski, gotovo da nikada nije napuštao sopstvenu biblioteku. (...) Njegova polemika sa zapadnjačkim sekularizmom docnije je pokazala da su njegovi prioriteti uvek bili ono čime se definisao identitet carske Rusije – pravoslavlje, autokratija i nacionalni identitet.

U Rusiji u kojoj je rastao cinizam prema sovjetskom načinu života i vrednostima koje su u sve većoj meri bile diskreditovane, Solženjicin je predstavljao neku vrstu konstantnog, alternativnog standarda za koji su mnogi smatrali da treba da mu teže, ali su dobro znali da ga nikada neće u potpunosti ispuniti. Kada je Gorbačov oslobodio svu onu silnu kakofoniju „glasnosti”, a Sovjetski Savez se srušio pod njenom težinom, bio je tu Solženjicin: i dalje onako čvrst, uspravan, beskompromisan i, na svoj patrijarhalni način, istrajni čuvar ruske duše.

Solženjicin je bio jedan od onih kulturnih uglednika – Rostropovič je bio drugi – koji su, više time što su bili nego time što su uradili, pomogli Rusiji da se iz pepela Sovjetskog Saveza ponovo uzdigne kao država. Njegova dela nisu jačala samo osećaj kontinuiteta, već i savesti. Pomogao je da se popune mnoge beline nastale intervencijama sovjetske vlasti u ruskoj istoriji.

Da se vratio u Rusiju samo godinu dana ranije, moglo se dogoditi da ga na putu kući, s kraja na kraj te nepregledne zemlje, prate stotine hiljada ljudi koje traže neku vrstu razrešenja od greha. Međutim, 1994. godine odjek njegovog dolaska bio je mnogo tiši, jer je zemlja već počela da živi novim životom i da se miri sa samom sobom i sa krhotinama svoje prošlosti. Današnja Rusija je skeptična i prema onoj vrsti 19-vekovnog izolacionizma kojim se odlikovala Solženjicinova vizija sveta. U tom smislu, Solženjicin je nadživeo svoje doba.

(...) Na kraju se u kulturnom smislu vratio na nacionalnu marginu. Opet, za pisca kome je u istoriji zajemčeno mesto čuvara ruske savesti u najmračnijim vremenima, margina je verovatno najudobniji prostor.

(Independent)

 
 
Copyright by NSPM