Meri Deževski
Čuvar ruske savesti
Moskva,
sivo popodne 18. decembra 1989; tmurni dan se već gubi u sumraku.
Temperatura je pala na preko dvadeset ispod nule; tu i tamo promiče
poneka pahuljica i spušta se na nepreglednu masu šešira, kapa i
šubara; led pod nogama se ne otapa.
Ipak, hiljade ljudi strpljivo stoje u redu. Onda se
pojavljuje neko ko je očigledno stranac, prilazi i pita ono što je
već uobičajeno da se pita kad se vidi dugačak red: „Šta to ovde
prodaju?” Odgovor dopire uprkos skoro zaglušujućem vetru negde iz
dubine reda: „Savest, savest ovde prodaju, deliće naše savesti”.
Bio je to dan kada je sahranjivan Andrej Saharov,
sovjetski disident, dobitnik Nobelove nagrade za mir; ja sam upravo
stigla u Moskvu kao reporter, a Sovjetskom Savezu su predstojale još
dve godine mučnog posrtanja.
Iako je danas sve sasvim drukčije – leto je u jeku, puno
boja, život kipi, društvo se otvorilo – vest o Solženjicinovoj smrti
odmah me je u sećanju vratila na ono sumorno zimsko predvečerje, a
sigurna sam da je i mnogo Rusa imalo tu asocijaciju: onog dana kada
je sahranjen Saharov, budila se nacionalna svest, a kraj sovjetske
vlasti bio je makar malo bliže.
Solženjicin je u to vreme živeo u Vermontu – gde je
proveo najveći deo svog izgnanstva – i opirao se tajnim pozivima iz
Kremlja da se vrati u zemlju. Mihail Gorbačov je mnoge nekadašnje
disidente, uključujući tu i Saharova, uspeo da privoli. Solženjicin
je bio tvrđi orah. Vratio se u Rusiju tek 1994, posle 20 godina
prisilnog izgnanstva i o svome povratku dugo pregovarao i detaljno
ga planirao. Vratiće se na daleki istok Rusije, a onda će krenuti od
istoka ka zapadu, pokazujući da je upravo to njegovo putovanje dokaz
da je Rusija iznova našla svoju dušu.
(...)Rođen 1918. tako da mu je sudbina odredila da uvek
bude tačno onoliko star koliko je bila i Oktobarska revolucija,
Solženjicin nije jedan od onih disidenata koji su slavu stekli tek
na Zapadu. Njegova slava u tadašnjem Sovjetskom Savezu počivala je
na nespornoj hrabrosti sa kojom se hvatao u koštac sa davnašnjim i
suštinski ruskim temama koje su mnogi znali i proživljavali, ali je
samo mali broj njih bio spreman da javno o njima prozbori. Sve što
je napisao delovao je kao istina; sve je bilo duboko prožeto ličnim
iskustvom žestokih sukoba koje je intelektualni život donosio tih
godina i potpunim – neki bi rekli tvrdoglavim – odbijanjem bilo
kakvog kompromisa. Kao umetnik Solženjicin se bavio univerzalnim
dilemama, ali je sve vreme bio izrazito ruski pisac – pravi,
nepokolebljivi junak.
Neki disidenti sovjetske ere namerno su privlačili
pažnju Zapada zalažući se za njegove ciljeve i to ih je možda
održavalo u životu; Solženjicinu to nikada nije palo na pamet.
Njegov svet je uvek bio savršeno ruski i samo ruski, gotovo da
nikada nije napuštao sopstvenu biblioteku. (...) Njegova polemika sa
zapadnjačkim sekularizmom docnije je pokazala da su njegovi
prioriteti uvek bili ono čime se definisao identitet carske Rusije –
pravoslavlje, autokratija i nacionalni identitet.
U Rusiji u kojoj je rastao cinizam prema sovjetskom
načinu života i vrednostima koje su u sve većoj meri bile
diskreditovane, Solženjicin je predstavljao neku vrstu konstantnog,
alternativnog standarda za koji su mnogi smatrali da treba da mu
teže, ali su dobro znali da ga nikada neće u potpunosti ispuniti.
Kada je Gorbačov oslobodio svu onu silnu kakofoniju „glasnosti”, a
Sovjetski Savez se srušio pod njenom težinom, bio je tu Solženjicin:
i dalje onako čvrst, uspravan, beskompromisan i, na svoj
patrijarhalni način, istrajni čuvar ruske duše.
Solženjicin je bio jedan od onih kulturnih uglednika –
Rostropovič je bio drugi – koji su, više time što su bili nego time
što su uradili, pomogli Rusiji da se iz pepela Sovjetskog Saveza
ponovo uzdigne kao država. Njegova dela nisu jačala samo osećaj
kontinuiteta, već i savesti. Pomogao je da se popune mnoge beline
nastale intervencijama sovjetske vlasti u ruskoj istoriji.
Da se vratio u Rusiju samo godinu dana ranije, moglo se
dogoditi da ga na putu kući, s kraja na kraj te nepregledne zemlje,
prate stotine hiljada ljudi koje traže neku vrstu razrešenja od
greha. Međutim, 1994. godine odjek njegovog dolaska bio je mnogo
tiši, jer je zemlja već počela da živi novim životom i da se miri sa
samom sobom i sa krhotinama svoje prošlosti. Današnja Rusija je
skeptična i prema onoj vrsti 19-vekovnog izolacionizma kojim se
odlikovala Solženjicinova vizija sveta. U tom smislu, Solženjicin je
nadživeo svoje doba.
(...) Na kraju se u kulturnom smislu vratio na
nacionalnu marginu. Opet, za pisca kome je u istoriji zajemčeno
mesto čuvara ruske savesti u najmračnijim vremenima, margina je
verovatno najudobniji prostor.
(Independent)
|