Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Dag Bendou

Igrati se s vatrom

Dok besni rat između Gruzije i Rusije, neki zagovornici NATO-a smatraju da bi mir vladao samo da je Zapadna alijansa prošlog proleća Gruziji ponudila Akcioni plan za pristupanje. U stvarnosti je najverovatnije da su upravo percepcija Gruzije i Rusije da postoji mogućnost da NATO pruži podršku Gruziji bile te koje su dovele do radikalizacije stavova sa obe strane, čineći rat gotovo neizbežnim. Savezi u praksi nisu samo faktori sigurnosti već i destabilizacije.

Kada se hladni rat završio, mnogi su s pravom očekivali radikalnu promenu u stavu Amerike u vezi sa obavezom održavanja globalne bezbednosti. Bez Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, činilo se da nema velike potrebe za NATO-om, ili barem NATO-om kojim upravlja i dominira Amerika. Bez Sovjetskog saveza i maoističke Kine koja bi podržala Severnu Koreju, američko obećanje da će braniti Južnu Koreju delovalo je nepotrebno. U nedostatku crvene mornarice koja krstari Pacifikom, bilo ruske ili kineske, činilo se da nema razloga da američke trupe budu u pripravnosti za odbranu Japana.

Međutim, umesto razmontiranja ili smanjivanja svojih hladnoratovskih struktura, Sjedinjene Države su proširile svoje odbrambene obaveze. Bivše članice varšavskog pakta pa čak i sovjetske republike sada su postale deo „Severno-atlantskog“ pakta. Bilateralne garancije bezbednosti Japanu i Južnoj Koreji su ostale. Na početku svog mandata, predsednik Džordž W. Buš jasno je stavljao do znanja – dok ga savetodavci nisu obuzdali – nameru Amerike da brani Tajvan. Irak se pridružio Izraelu kao još jedna zemlja bliskog istoka na Pentagonovoj „listi za odbranu“. Broj nacija sa takvim statusom će se verovatno povećavati bilo pod predsednikom Džonom Mekejnom ili predsednikom Barakom Obamom.

Zajednički argument za širenje američkih savezništava širom sveta, ne poštujući stvarne američke bezbednosne interese, je stabilnost putem prevencije. Ako Poljska, Estonija, Gruzija i druge istočno evropske zemlje postanu članice NATO-a, tvrdi se u teoriji, Rusija se neće usuditi da ih napadne. (Vašington može da tvrdi da proširenje alijanse nema nikave veze sa Moskvom, ali Rusi nisu glupi. A nisu ni zemlje koje traže prijem za članstvo u organizaciji koja je po svemu sudeći u osnovi anti-sovjetski savez.)

Iste tvrdnje se koriste da bi se ozvaničile neformalne obaveze kao što je podrška Amerike Tajvanu. Recite Kinezima da će SAD intervenisati u slučaju bilo kakvog konflikta i Peking neće imati drugi izbor nego da se povuče.

Začudo, zagovornici ovakve strategije ne izvode je do njenog logičnog zaključka. Ukoliko bi taj argument bio ispravan, onda bi Amerika trebalo da bude saveznik svih nacija. Hajde da ponudimo bezbednosne garancije bilo kojoj zemlji koja je izložena pretnji ili potencijalnoj pretnji druge zemlje, i Supersila će joj zasigurno priteći u pomoć. Rezultat toga bila bi era mira u svetu. Vuk će leći u isti krevet sa jagnjetom. Ljudi će se uhvatiti za ruke širom sveta, pevajući pesme.

Nažalost, savezništva dovode do rata kao i do mira. Možda je najbolji primer za to savez Antanta, sklopljen pre Prvog svetskog rata, koji je trebalo da se suprotstavi centralnim silama. Savezi stvoreni u svrhe očuvanja bezbednosti pretvorili su se u pokretne trake za proizvodnju rata, pretvarajući atentat na austrougarskog prestolonaslednika u globalni masakr u kome je život izgubilo više od 20 miliona ljudi.

Prvo, vojne veze su bile razlog da dominantna carstva uđu u ratove kada se manjinski partneri svađaju. Nemačka i Rusija (a manje direktno Francuska i Velika Britanija) su izgubile fleksibilnost da kažu „ne“ ratu. Drugo, nudeći vojnu podršku nemačko i rusko carstvo ohrabrilo je svoje saveznike da preduzmu neodgovorne rizike, pretpostavljajući da će ih njihovi jači partneri izvući iz mogućih poteškoća. Rusko carstvo podržalo je terorističku državu Srbiju da bi zadržalo nekadašnji uticaj na Balkanu; Nemačko carstvo ponudilo je Austrougarskoj čuveni „blanko ček“ u borbi protiv Rusije. Kao rezultat toga, oba carstva su nenamerno ohrabrili neodgovornost svojih saveznika, svetski rat i sopstvenu propast.

Proširenje NATO-a sve do granica Rusije stvara rizke koji mogu imati slične posledice. Prvobitni NATO imao je jasnu svrhu: da zaštiti zapadnu Evropu od sovjetske agresije, koja može dovesti do nasilnog kontrolisanja moći većeg dela kontinenta. Sa slomom Sovjetskog saveza i raspadom Varšavskog pakta, pretnja je nestala. Više nije bilo potrebe za američkim bezbednosnim garancijama zapadnim Evropljanima; nije bilo realnog razloga za širenje američkih odbrambenih obaveza sve do ruske granice.

Taj postupak je doveo do toga da je svet postao opasno a ne mirno mesto – barem za Sjedinjene Države. Bivši istočno-evropljani poseduju substandardne vojske koje nikako ne mogu zaštititi Ameriku i koje zapravo dodatno koštaju SAD jer se moraju obučiti i opremiti. Doprinos u ljudstvu za pohode u Iraku i Avganistanu bude od po nekoliko desetina vojnika iz zemalja poput Albanije i Estonije, preko nekoliko stotina iz Poljske, do dve hiljade iz Gruzije – više simbolično nego konkretno.

Što je još gore, sve ove nacije sa sobom u NATO donose i svoje bilateralne i regionalne zadevice. A američke bezbednosne garancije samo ohrabruju neodgovornost. Prethodna poljska vlada dala je sve od sebe da uvredi sve koje je mogla, počev sa saveznikom iz NATO-a Nemačkom. Estonija je započela ogorčenu svađu sa Rusijom zbog premeštanja spomenika iz Drugog Svetskog rata. Gruzija je započela rat loše odigravši geopolitičku igru sa Moskvom u vezi sa dve beznačajne teritorije, Abhazijom i Južnom Osetijom.

Ne radi se o tome da li su vlade ovih zemalja imale pravo da se ponašaju onako kako jesu. Pitanje je da li je bilo pametno da to čine. Život pored ruskog medveda možda nije prijatan, ali to je realnost za veliki broj zemalja. Zdrav razum nalaže smirivanje a ne raspirivanje konflikata.

Poslednja tajvanska vlada ispoljila je slične neodgovorne tendencije. Predsednik Čen Šui-bian verovao je da će SAD braniti ostrvsku državu od bilo kakvog kineskog pokušaja nasilnog ujedinjenja, te se stoga snažno zalagao da promoviše odvojeni i nezavisni identitet Tajvana, razdragano nervirajući Peking kad god je stigao. Možda je i imao pravno uporište da to uradi. Možda je imao i moralno pravo da to čini. Ali to sigurno nije bilo pametno.

Vašington je pokušao da obuzda Tajpej, ali nije imao pravi instrument za to. Američki zvaničnici pričali su sebi u bradu kako neće intervenisati ukoliko Tajvan inicira krizu sa Kinom, ali ostavljanje tajvanske odbrane na cedilu, u krizi zasnovanoj na proizvoljnim pravnim detaljima uništio bi međunarodnu reputaciju Vašingtona. Osim toga, SAD bi mogle malo da učine osim da kazne Čena ograničavajući mu prolaz kroz Ameriku u posetu drugim zemljama. Sa stanovišta Tajpeja, nije loše.

Gruzijski predsednik Mihail Sakašvili počinje slično da se ponaša. Iako im je uskraćen akcioni plan za članstvo u NATO-u, Gruzija i dalje ima individualni plan za partnerstvo, koji obezbeđuje saradnju sa alijansom i ima jasnu podršku Bušove administracije, koja je pomogla da se opremi i obuči gruzijska vojska i bila zagovornik ulaska Gruzije u savez. Sakašvilijeva nada u pomoć saveznika i podršku Gruziji ukoliko je napadne Rusija, verovatno ga je i ohrabrila da napadne Južnu Osetiju, što je izazvalo intervenciju Moskve.

Da ironija bude veća, mogućnost gruzijskog članstva u NATO-u suštinski je primorala ruskog premijera Vladimira Putina da odgovori na pokušaj blickriga Tbilisija u nameri da osvoji Južnu Osetiju. Ukoliko Gruzija jednog dana postane član NATO-a, svaka ruska vojna akcija dovešće do krize i u Americi i u Evropi: tada bi međunarodna igra „kukavice“ bila mnogo opasnija za sve igrače. Međutim, nasilna i sveobuhvatna reakcija danas pokazaće Americi i Evropi koliki je rizik pozvati Gruziju da se priključi alijansi. Jedna stvar je da NATO primi u članstvo zemlju koja ima nerešen konflikt sa svojim velikim susedom, a potpuno druga da primi u članstvo zemlju koja je u ratu sa svojim velikim susedom.

I zaista, zamislite Gruziju kao članicu NATO-a. Tada bi SAD bile stalni talac Sakašvilijevih političkih mahinacija na domaćoj sceni i njegovih spoljnopolitičkih ambicija. Njegov napad na južnu Osetiju je bio izuzetno nepromišljen, prigodan poziv za neprijateljsku vladu koja žudi da ga nauči lekciju, a možda i zbaci sa vlasti kao čin dramatične i strašne osvete.

Rusija verovatno neće dobro proći prilikom ovog konflikta. Čak će i pobeda na vojnom planu nositi troškove diplomatske izolacije. Sjedinjenim Državama je potrebna ruska pomoć na drugim poljima, ali malo je verovatno da će dalje gurati svoj raketni program zaštite kao i druge vojne mere protiv Moskve. Podeljeni Evropljani će doživeti obnovljeni strah od Rusije kao izvor jedinstva – a možda i kao podstrek ka ozbiljnijem naporu za odbranu.

Ali Gruzija će izgubiti po svakom scenariju. Abhazija i Južna Osetija će biti trajno odvojene. Gruzija će biti ekonomski uništena i vojno zastrašena. Zemlja će možda biti okupirana a Sakašvili proteran. Politika Tbilisija bila je ludačka, ali Zapad na sreću nije uvučen u ludilo, jer Gruzija nije članica NATO-a.

Dok bi Gruzija kao članica NATO-a možda i sprečila da dođe do ruske akcije, svakako bi osigurala umešanost NATO-a da je Moskva svejedno intervenisala. A članstvo bi ohrabrilo Tbilisi da bude još neodgovorniji. To bi bilo dovoljno za sumnju da je Gruzija strateški značajna za Ameriku. Zapravo, bila bi to jedna katastrofa s obzirom na marginalni značaj Tbilisija za bezbednost Zapada.

Sukob na Kavkazu treba da posluži Vašingtonu kao poziv za buđenje i obustavu prostituisanja deljenjem bezbednosnih garancija kao da su one besplatne. Zato što nisu. Savezništva nisu svemogući lek za sprečavanje ratova. Zapravo, ona za Ameriku ubrzano postaju pravi proizvođači rata. Kao što bi to bilo i članstvo Gruzije u NATO-u.

(Autor je bivši specijalni asistent predsednika Ronalda Regana, saradnik u American Conservative Defense Alliance i autor nekoliko knjiga, uključujući i Inos trane ludorije: Nova američka globalna imperija (Xulon Press)).

(11.08.2008. The National Interest)

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM