Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

Iz „Borisa Nejakog“ u „srpskog Putina“

– Pa dobro, majku mu, zar ti ne znaš da se promenila vlast – malo u šali, a malo zabrinuto pita me ovih dana jedan dobar poznanik. Naravno da znam, odgovaram, premda bi se dalo raspravljati o tome da li je u pitanju baš prava promena vlasti, ili tek «rekonfiguracija» one strukture moći koja je u Srbiji uspostavljena nakon 5. oktobra. (Prava promena je, doduše, zapretila u jednom trenutku, ali je izbegnuta zahvaljujući, s jedne strane, «vizionarstvu» trojca Dačić-Palma-Krkobabić, kao i poslovičnoj tromosti i neefikasnosti tzv. nacionalnih snaga pod vođstvom Koštunice i Nikolića, tako da, zapravo, nikada nećemo saznati na šta su sve naši domaći i strani demokratori bili spremni ne bi li sproveli zacrtanu „volju naroda“.) No, bilo kako bilo, na ovom površinskom, dnevnopolitičkom planu promena se ipak dogodila i manifestovala u drugom odlasku sa vlasti Vojislava Koštunice, velikom povratku SPS-a, kao i činjenici da Boris Tadić definitivno (p)ostaje osoba broj jedan na srpskoj političkoj sceni.

Pošto je o Koštunici i socijalistima na ovim stranicama bilo već dosta reči – i opet će – hajde da se, makar ukratko, malčice ozbiljnije pozabavimo likom i delom demokratskog pobednika i trijumfatora.

Još pre više od godinu dana primetio sam da je gotovo neverovatno koliko je potcenjivanje Tadićevih intelektualnih i političkih kvaliteta bilo rasprostranjen sport u srpskoj političkoj čaršiji, pri čemu je teško premeriti da li su u toj stvari prednjačili njegovi stranački drugovi, ili njegovi politički rivali iz LDP-a, DSS-a i radikala. „Forest Gamp“, „politička Barbika“ i „Boris Nejaki“ samo su najduhovitiji izdanci ove popularne discipline, koja je katkad znala ići gotovo do neukusa. A za svo to vreme Tadić i ekipa oko njega ređali su uspeh za uspehom – dva puta zaredom pobedili na predsedničkim izborima, praktično utrostručili broj glasača i DS ponovo doveli na vlast, najpre kao većinski, a sada i apsolutno dominantni politički faktor. Ugred, ako je Tadić samo nalickani lepotan, kao što ga protivnici predstavljaju, šta li su i kakvi su tek oni koje on, evo već godinama, neprestano nadigrava i pobeđuje?

Umesto da ga stranački baroni rastrgnu ili smene, kao što se neprestano špekulisalo u „dobro obaveštenim beogradskim krugovima“, Tadić ima dominaciju o kakvoj su svojevremeno jedan Zoran Đinđić ili Dragoljub Mićunović mogli samo da sanjaju. Umesto da se stranka raspadne usled slabog liderstva, kao i pod teretom međufrakcijskih borbi i udara s leva i desna, danas se raspadaju i cepaju doskora monolitni radikali, DSS se topi, G17 je već gotovo apsorbovan, a Jovanovićev LDP je zakovan za ivicu cenzusa. Čak je i medijska čaršija konačno „progledala“ (poklopilo se to nekako baš sa ovim Tadićevim poslednjim uspesima), te se „Boris Nejaki“ polako pretvara u „Borisa Velikog“, a njegovo ime, umesto sa Barbikom, sve češće se asocira sa nekom verzijom „srpskog Putina“ – ili makar Medvedeva.

Sve u svemu, ako je politika veština dolaska i opstanka na vlasti, i uvećanja iste, kao što veruje Makijaveli i većina srpskih političara i birača, onda je Tadić ubedljivo najveći i najsposobniji političar kojeg smo imali od obnavljanja višestranačja. U tom pogledu izvikani „tehnolozi vlasti“ Milošević, Đinđić ili Koštunica nisu mu, zapravo, ni do kolena. Znam da ovo zvuči iznenađujuće, ali direktno sledi iz prethodne definicije. Nevolja je, međutim, što pisac ovih redova politiku shvata nešto drugačije od maločas navedenog makijavelističkog određenja. A po tom drugom, odnosno pr(a)vom kriterijumu, politički saldo Borisa Tadića je mnogo nepovoljniji – što opet ne znači da su i ovi drugi u tom pogledu bog zna kako procvetali.

Tadićevi politički trijumfi plaćeni su, ili makar praćeni, najdubljim nacionalnim poniženjima u novijoj srpskoj istoriji. Dok je on pobeđivao i postepeno, gotovo neprimetno, uvećavao svoju vlast, Srbija je, takođe malo po malo, ali neprestano – gubila. Istina, Srbija gubi već poodavno, za većinu tih poraza nisu odgovorni ni Tadić ni Koštunica, za neke čak ni Milošević, a ponešto se – Crna Gora, Kosovo – verovatno samo slučajno poklopilo sa periodom Tadićevog političkog uspona. Ali, recimo to ovako, čak i da je potpuno nevin u pogledu aktuelnih srpskih neprilika – a razume se da nije – pomalo je nepristojno da jednoj stranci i lideru ide tako dobro u isto vreme dok narodu i državi ide tako loše. (U tom smislu, Tadić čak pomalo podseća na Miloševića iz prvog perioda njegove vladavine.) A da i ne govorimo koliko je tek „nepristojno“ ukoliko postoji „osnovana sumnja“ da su bar neki od navedenih ličnih i stranačkih uspeha pomognuti – a bez sumnje su pozdravljeni – upravo od onih koji su ovom narodu i ovoj zemlji naneli najveće nepravde.

Neke pobede ponekad mogu biti sramnije i gore od poraza. Poraženima to možda nije velika uteha, ali bi zato za pobednike morala biti velika opomena.

 
 
Copyright by NSPM