Đorđe Vukadinović
Do poslednjeg daha
Priznajem da mi, dok sam pre dve sedmice pisao tekst „Stidećemo se
još“, nije palo na pamet da od pojave mog teksta na sajtu
Politike, pa do ispunjenja u njemu sadržanog „proročanstva“ neće
proći ni puna dva sata. Pri tom čak i ne mislim prvenstveno na sam
čin nadrealnog hapšenja prvog predsednika Republike Srpske, hapšenja
kojim je, uzgred rečeno, kompletiran haški „buket“ sačinjen od
najviših državnih funkcionera SR Jugoslavije, Srbije i svih „srpskih
entiteta“ na prostoru bivše SFRJ. Pošteno govoreći, na haška
poniženja, smo se već navikli, pomalo i oguglali, tako da je već
postalo zaludno, a u pojedinim beogradskim krugovima i gotovo
„nepristojno“ govoriti o ispolitizovanosti, selektivnosti i
dvostrukim aršinima haškog „sudilišta“.
I
zaista, čak i kroz informativne filtere srpskih reformisanih medija
procurelo je tokom svih ovih godina dovoljno toga da se može reći da
je danas, bar kada je Hag u pitanju, manje-više svakom sve jasno –
sem onima kojima je u direktnom interesu da im jasno ne bude. Možda
je pre četiri-pet-šest godina još i mogla nekako da pije vodu priča
o „međunarodnom pravu“, potrebi da „krivci za zločine budu izvedeni
pred lice pravde“, „prekomernoj upotrebi sile“ „katarzi i pomirenju“
na eks-Ju prostorima itd. Ali danas, posle Kosova, Iraka,
Avganistana i Pakistana; posle Bagdada, Faludže i Kandahara; posle
Ričarda Holbruka, Medlin Olbrajt, Tonija Blera i Džejmi Šeja...
Posle Slobodana Miloševića, Milana Milutinovića, Milana Babića,
Radovana Karadžića i komletnog srpskog vojnog i policijskog vrha.
Posle Nasera Orića, Fatmira Limaja i Ramuša Haradinaja zaista nema
svrhe govoriti o krajnje „asimetričnom“ etničkom sastavu haških
optužnica i presuda koji nije proporcionalan ni broju stanovnika
niti broju žrtava među zaraćenim stranama. Ni o krajnje asimetričnom
– najvišem mogućem – državnom rangu srpskih optuženika u odnosu na
ostale. Niti o tome da će, na primer, Radovanu Karadžiću po svoj
prilici suditi onaj isti holandski sudija koji je već drakonski
osudio Momčila Krajišnika, a oslobodio Haradinaja. (Od aktuelnih
srpskih zvaničnika, povremeno, i o ponečem od ovoga, sme da zucne
samo Rasim Ljajić, delom zbog svog „politički korektnog“ prezimena,
a delom zbog svojih „komandnih zasluga“ za neka od poslednjih
izručenja.)
No, uprkos svemu, kao što rekoh, samo hapšenje i izručenje Karadžića
predstavljalo je daleko manju bruku od načina na koji je taj čin
propraćen na svetskim i srpskim medijima. Oni koji su se,
eventualno, nadali da će ovim hapšenjem „popraviti imidž Srbije u
svetu“ ljuto su se prevarili. (Zanimljivo je da je prva informacija
o hapšenju stigla iz kabineta predsednika Borisa Tadića, da bi, kada
se ispostavilo da od te „blagovesti“ neće biti baš velike političke
i marketinške koristi, čitava stvar prebačena, odnosno vraćena na
nadležna tela i institucije.)
Karadžićevo hapšenje je bilo samo povod da sa stranica i ekrana
globalnih medija ponovo pokulja sve ono – svi oni antisrpski
stereotipi, predrasude, pa i direktne laži – što je karakterisalo
izveštavanje svetskih medija tokom devedesetih godina prošlog veka.
Legalni i legitimni politički vođa bosanskih Srba, bez mnogo
pardona, oklevanja i nijansi okvalifikovan kao „čudovište“,
zlikovac“ i „bosanski kasapin“, pri čemu je malo ili nimalo
pravljena razlika između njega, Mladića i (bosanskih) Srba uopšte.
Najdalje
su,
što se donekle
da i razumeti,
otišli sarajevski
mediji, Haris Silajdžić, Vesli Klark i Ričard Holbruk, koji je
optužio Karadžića da je „direktno odgovoran za smrt 300 000
Bošnjaka“. (Nema veze što je sarajevski informacioni centar Mirsada
Tokače ukupni broj žrtava – treba reći – krvavog građanskog rata u
BiH procenio na 90 hiljada i što među tim žrtvama oko trideset
procenata čine Srbi. Nema veze ni to što je, prema ovoj presudi pre
suđenja, Karadžić, koga što je opštepoznato, poslednjih godina rata
Ratko Mladić i vojni vrh RS nisu zarezivali ni za suvu šljivu,
„direktno odgovoran“ za počinjene zločine, a, na primer, srebrenički
i bratunački krvnik Naser Orić – prema konačnoj, oslobađajućoj
presudi Haškog tribunala – nije čak ni „indirektno“.)
S
druge strane, srpski mediji su jednim delom direktno preuzimali i
podržavali ovu antisrpsku kampanju, delom se „istraživački“ bacili
na raspravu o tome da li je Karadžić/dr Dabić imao ljubavnicu i da
li je viskom lečio nerotkinje, a delom se opredelili za „neutralan“
stav i „neuznemiravanje javnosti“, usled čega je prosečni srpski TV
konzument – na sličan način kao i devedesetih, ali iz različitih
motiva – ostao uskraćen za informaciju o tome kako Srbiju i Srbe
vide u dominantnim svetskim medijima i prestonicama.
No, varaju se svi oni koji misle da je Hag kraj, ili makar vrhunac
naših nacionalnih poniženja. Ne, Hag je bio samo najpogodnije i
najefikasnije sredstvo pritiska, a ciljevi su neki drugi. I ako je
sada zapretila „opasnost“ da se „haški uslov“ skine sa dnevnog reda,
bilo je hitno potrebno pronaći nešto novo. I zato, u danima dok
su beogradske
vlasti hapsile i izručivale
Karadžića,
visoki
funkcioner američke administracije,
pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu,
Danijel Frid
požurio je da u Briselu izjavi kako
„SAD žele da međunarodna zajednica što pre preuzme izgubljenu
kontrolu nad severom Kosova”
i
naglasio da sever
Kosova ne može da ostane „van kontrole, niti van Kosova”
(Politika, 24.7.2008)
A predsedavajući Saveta ministara EU Bernar Kušner kritikovao
je
istog dana nameru
Beograda da od Generalne skupštine UN traži da Međunarodni sud
pravde oceni legalnost jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova.
Ocenivši
ovu
nameru Srbije
iznenađujućom, šef francuske diplomatije je poručio svojim „srpskim
prijateljima da je malo čudno da oni žele da nas učine nezakonitim,
i to nas, koji želimo da oni dođu kod nas”
(isto).
I da ne bi bilo
dileme, istu stvar, odnosno zahtev da se manemo tužakanja svojih
saveznika i prijatelja, koliko juče ponovio je i britanski ambasador
u Srbiji Stiven Vordsvort u intervjuu Večernjim Novostima.
Zaista
greše oni koji veruju
da smo „dotakli dno“ i da naprosto nema gde dalje da se propada.
Kada se jednom zakotrljaju, nesreća, porazi, beda i sramota ne
poznaju dna ni granice.
|
|