Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Kon Halinan (Conn Hallinan)

JEDAN NEUGODAN RAZGOVOR O NUKLEARNOM ORUŽJU

Zašto Henri Kisindžer, Džordž Šulc, Vilijam Peri i Sem Nan trenutno objavljuju autorske članke u Vol strit džurnalu u kojima pozivaju na ukidanje nuklearnog oružja? Imajte na umu, ovih četvoro ljudi nisu samo veliki vojni jastrebovi. Ljudi kao što su Kisindžer i Nan doprineli su propagiranju i usvajanju najopasnije i najdestabilizirajuće novine u nuklearnom naoružanju: naoružavanja raketa višestrukim bojevim glavama. Sva četvorica su podržala svaki sukob u kojem su Sjedinjene Države učestvovale od kraja Drugog svetskog rata, svi su sa entuzijazmom podržavali postojanje nuklearnog oružja, i nijedan od njih se nije preko noći pretvorio u raspevanog mirotvorca.

Ipak, sva četvorica su došla do zaključka da nuklearno oružje više ne služi interesima velikih sila. Odakle ova promena mišljenja? Odgovor ima neke uznemiravauće strane.

Pitanje širenja

Ova iznenadna zabrinutost postojanjem nuklearnog oružja je u velikoj meri proizvod konstantne erozije Ugovora o nuklearnom neširenju ( Nuclear Non-Proliferation Treaty - NPT), kao i velike opasnosti da će Velika petorka – Kina, Rusija, Sjedinjenje Države, Francuska i Britanija – jednog budućeg dana možda biti primorana da se suoči sa većim brojem slično naoružanih zemalja. Zemlje poput Brazila, Argentine, Sirije, Irana, Turske, Saudijske Arabije, Japana, Južne Koreje, Egipta, Tajvana i Južne Afrike bi sve mogle da proizvedu nuklearno oružje u roku od manje od deset godina kada bi to htele. Neke od ovih zemalja su već bile započele taj proces, da bi zatim, još pre nekoliko decenija, te svoje programe zamrzle. Izrael, Pakistan i Indija, naravno, već imaju nuklearno oružje.

U prošlosti su ratovi sa državama poput Vijetnama, Avganistana i Iraka donosile gubitak života i bogatstva – u mnogo većoj meri za njih nego za nas – ali ove zemlje ipak nikad nisu predstavljale ozbiljnu opasnost našoj upotrebi vojne moći. Možda mi nismo „dobijali“ takve ratove u uobičajenom smislu te reči, ali nijedna od tih država nije mogla da spreči Sjedinjene Države da ih napadnu.

Sticanje nuklearnog oružja je sve to promenilo.

Bušova administracija je izvršila invaziju na jednu od članica njene „osovine zla“ i preti da napadne još jednu, Iran. Međutim, u pogledu severoistočne Azije se postupa vrlo obazrivo. Bušova administracija demonizuje Severnu Koreju ali sve vreme pazi da stvari ne izmaknu kontroli. Naravno, postoji mnogo razloga zašto retorika Bele kuće nije dovela do rata na Korejskom poluostrvu, od kojih neki nemaju nikakve veze sa činjenicom da Severnokorejci poseduju nuklearno oružje. Međutim, teško je sporiti se sa zaključkom da je severnokorejski nuklearni program odigrao ulogu u odvraćanju američke vojske. To predstavlja veoma važnu lekciju za male zemlje kojima prete one veće, ali i jednu neugodnu intervenciju kada je reč o debati o neširenju nuklearnog oružja.

Više nego obično oružje

Pogrešno je o nuklearnom oružju govoriti kao o „oružju“ u bilo kom smislu te reči. Kao što je još pre 60 godina primetio Džon Hersi (John Hersey), bomba koja je sravnila Hirošimu nije bila samo jedna još veća bomba. Ono što je ona nanela tom gradu i njegovim žiteljima skoro prevazilazi ljudsko poimanje. Tokom čitave svoje knjige, koja je dobila Pulicerovu nagradu, Hersi se muči da dočara svojim čitaocima šta se zapravo desilo u Hirošimi, ponekad čak pribegavajući i romansijerskim sredstvima kako bi stvar prikazao na adekvatan način.

A ta bomba je bila petarda u odnosu na sadašnje nuklearno oružje. „Debeljko“ („Fat Boy“), oružje koje je sravnilo čitav jedan grad za jednu milisekundu, imao je jačinu od 15 kilotona. Prosečna bojeva glava danas ima između 150 i 250 kilotona, a postoje i monstrumi čija se snaga meri u megatonama.

Nuklearni rat između Indije i Pakistana – nešto čemu su se obe zemlje opasno približile u Kargilu 1999 – značio bi više od smrti desetina miliona ljudi. Ako bi obe strane razmenile 50 bojevih glava veličine bombe koja je pala na Hirošimu, to bi uništilo 70 posto ozona iznad severnih delova i 45 posto ozona iznad centralnih delova planete, gde najveći deo svetskog stanovništva živi. Gubitak zaštitnog ozonskog omotača doneo bi nagli porast raka kože i katarakti usled ogromnog povećanja ultraljubičastog zračenja.

Ukratko, nuklearni sukob između Indije i Pakistana – dve minorne nuklearne sile – mogao bi da unazadi privrede država širom sveta, pogotovu Sjedinjenih Država i Evrope, čiji položaj u severnoj hemisferi ih čini posebno ranjivim na gubitak ozona u atmosferi.

Četvoročlana banda

Vratimo se Kisindžeru, Nanu, Periju i Šulcu. Nuklearno oružje je za njih bilo sasvim prihvatljivo kada su Velika petorka i Izrael imali monopol nad njim. Međutim, tom klubu su se pridružili Indija i Pakistan, a još nekoliko država je na domaku. Međutim, ako brana daljem nuklearnom širenju zvana „Velika petorka plus tri“ ima pukotine, one su u potpunosti samo-nanete.

 

Kada su 181 države potpisale NPT 1968, one su mislile da je to prvi korak ka njegovom ukidanju. Zapravo, one su taj sporazum shvatile ozbiljno. Član VI Sporazuma, na primer, kaže: „Svaka od potpisnica sporazuma saglasna je da stupi u pregovore u dobroj veri o efektnim merama vezanim obustavljanje trke u nuklearnom naoružanju i nuklearno razoružanje u bliskoj budućnosti, kao i o sporazumu o opštem i potpunom razoružanju, pod strogom i efektnom međunarodnom kontrolom.“

Ovo je srce NPT-a. Manje zemlje su pristale da se liše nuklearnog oružja samo zato što su nuklearne sile pristale da se oslobode svog i, još više, da razoružaju svoje konvencionalne snage. Međutim umesto toga, Velika petorka je povećala brojeve nuklearnih bojevih glava u svojim arsenalima zajedno sa svojim vojnim budžetima. Najzad, kada ovi poslednji prete ne-nuklearnim zemljama nuklearnim oružjem, oni krše dodatak NPT-u iz 1978. (koji je ponovo potvrđen 1995.).

Predsednik Džordž Buš mlađi je koristio takve pretnje protiv Iraka, Sirije i Sudana, a 2006. je bivši francuski predsednik Žak Širak upozorio „države koje koriste teroristička sredstva protiv nas“ da rizikuju „konvencionalni odgovor“ koji bi, međutim, „mogao da bude i odgovor neke druge vrste“.

Što se tiče dela Člana VI koji propisuje razoružanje: zvanični američki vojni budžet za fiskalnu 2009. godinu iznosi 522 milijarde dolara, s tim što ova cifra ne uključuje izdatke za nuklearno oružje, departmane za Domovinsku bezbednost i Odnose sa veteranima, kao ni brojne vojne programe u sklopu Stejt dpeatrmenta, Ministarstva pravde i NASA. Isključujući kamatu koju plaćamo na prethodne vojne dugove (207 milijardi dolara), prava cifra iznosi 728 milijardi dolara.

Međutim, čak i kada bi se koristila lažna cifra od 522 milijarde dolara, to još uvek znači da američki vojni izdaci čine 47 posto ukupnih svetskih izdataka. Ako tome dodamo i vojne izdatke naših NATO saveznika, onda se cifra penje na 70 posto.

U poređenju s tim, naši „neprijatelji“ – Kuba, Sirija, Severna Koreja, Iran i Sudan – zajedno troše jedan posto svetskog izdatka za naoružanje. Iran, kojeg predsednik Buš naziva najopasnijom zemljom na svetu, troši 5 milijardi dolara godišnje na naoružanje, što je suma koja bi se mogla pronaći kada bi samo malo preturali ispod jastuka kauča u Pentagonu. Celokupni vojni budžet Irana maksimalno pokriva cenu 2,5 bombardera B-2.

Četvoročlana banda je zabrinuta da će ovi „neprijatelji“ pokušati da smanje ogromnu razliku u vojnim izdacima i kapacitetima tako što će razvijati nuklearno oružje. To, kao i njihov generalni strah od toga da će nuklearno oružje pasti u „pogrešne ruke“, objašnjava njihovo zanimanje da se NPT shvati ozbiljno.

Izvan četvoročlane bande

Sigurno je da postoji sve veća spremnost da se svet oslobodi nuklearnog oružja. U Nemačkoj, sve popularnija Partija levice traži uklanjanje američkog nuklearnog oružja. „Kada bi savezna vlada imala bar malo kičme, ona bi odmah pozvala SAD da uklone svo nuklearno oružje,“ izjavio je za Špigel Gregor Gisi ( Gregor Gysi) , ko-čelnik Partije levice, „a najbolje tako što će da ih unište.“ Pod pritiskom Partije levice, Socijaldemokratska partija, manjiski član nemačke vladajuće koalicije, kreće se u istom pravcu. Nils Anen ( Niels Annen) , stručnjak te stranke za spoljnu politiku, rekao je Berliner Cajtungu da bi uklanjanje nuklearnog oružja iz Evrope „predstavljalo ogroman korak napred u cilju nuklearnog razoružanja“.

Procenjuje se da Sjedinjene Države imaju između 150 i 240 B-61 nuklearnih bojevih glava u Nemačkoj, Italiji, Belgiji i Turskoj.

Australijski laburistički premijer Kevin Rad ( Kevin Rudd) poziva na uspostavljanje „međunarodne komisije za nuklearno neširenje i razoružanje“ kao osnovu za ponovno razmatranje NPT-a 2010. i kao početak procesa ukidanja nuklearnog oružja.

U Sjedinjenim Državama, 79 verskih organizacija koje zastupaju katolike, protestante, jevreje i muslimane tražilo je od Bušove administracije da zaustavi svoje planove za reaktiviranje američkih pogona za proizvodnju nuklearnog oružja. „Pozivamo naše političke vođe da pokažu neophodnu moralnu i političku hrabrost u cilju promene stava naše države po pitanju nuklearnog oružja,“ glasi deo pisma kojeg su pomenute organizacije uputile na adresu Ministarstva za energetiku. „Danas imamo istorijsku priliku da započnemo put koji će nas izvesti izvan senke nuklearnog oružja.“ Predsednički kandidat Barak Obama rekao je u oktobru da „Amerika teži svetu u kojem neće biti nuklearnog oružja“.

Međutim, uspešan pokret za ukidanje nuklearnog oružja neće samo morati da bude u stanju da obezbedi poštovanje Člana VI NPT-a, već će takođe morati da se pozabavi i preambulom tog sporazuma: „U skladu sa Poveljom Ujedinjenih Nacija, države moraju da se u svojim međunarodnim odnosima uzdrže od pretnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države...“

Dok god velike sile budu zadržale svoju sposobnost da napadaju države, zbacuju režime i bombardovanjem prisiljavaju nacije na pokornost, slabije zemlje će neizbežno pokušavati da neutrališu njihove prednosti. Najbrži i najjeftiniji način da se to uradi je razvijanje nuklearnog oružja.

Opasnost od nuklearnog širenja neće nestati sve dok se sve države ne odreknu nuklearnog oružja. A opasnost od nuklearnog oružja neće nestati sve dok slabi više ne moraju da se plaše jakih.

Foreign Policy in Focus

http://www.fpif.org/

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM