Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

 

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji

Nove elite i nacionalna ideologija

Politika Vojislava Koštunice i koalicije na vlasti u poslednjih pet godina (od 2003 god.) dovela je Srbiju u ćorsokak u pogledu budućnosti i vizije Srbije u Evropi. Premijer Vojislav Koštunica je nespremnost za promene u zemlji vešto preneo na pitanje Kosova koje je plasirao kao pitanje svih pitanja. Stoga je bilo i logično njegovo blokiranje potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, što je predstvaio kao “nedostojnu trgovinu” u zamenu za “otimanje Kosova”. Plasirajući ovu tezu kroz medije, politička scena se pretvorila u kosovski mit, koji je zarobio i blokirao energiju celog društva. Sa vrha vlasti su dozirane pretnje o opstanku države i mogućnosti uvođenja vanrednog stanja ako dođe do proglašenja nezavisnosti pokrajine. Rezultat takve politike je ideologija o ugroženosti nacije koja je postala “osnova pravdanja procesa pojačanog nacionalnog osvešćivanja u kom se potiskuju, prećutkuju ili relativišu tamne strane vlastite prošlosti” 27. Ova ideologija o ugroženosti predstavlja i veoma važan element političke borbe jer ukoliko smo zaista ugrozeni onda se nasa pažnja usmerava na one koji nas ugrožavaju (“šiptari”, stranci, domaći izdajnici) dok reforme postaju sekundarna stvar.

Ova matrica datira još od osamdesetih godina prošlog veka kada je srpska javnost, obnavljanjem kosovskog mita, kondicionirana za prelazak sa internacionalnog, socijalističkog sistema vrednosti na onaj nacionalistički i etnički. Elita je insistirala na osećanju ugroženosti od demokratskih promena koje su dolazile iz drugih republika i nacija. To je dovelo do vraćanja na nacionalnu, “slavofilsku” struju koja je uvek bila veoma jaka u srpskoj političkoj kulturi. Na novom-starom modelu podignute su dve generacije koje su se okrenule antizapadnjaštvu, antievropeizmu, antitržištu i, iznad svega, odbijanju koncepta ljudskih prava, odnosno pluralizma, tolerancije i različitosti.

Permanentna politička i medijska kampanja protiv Europe i Zapada dovela je do masovnog skepticizma prema tzv. stranim vrednostima i glorifikacije tzv. autohtonih srpskih, pravoslavnih vrednosti. Preko tih preovlađujućih slika iz prošlosti formirana je nova identitetska matrica. Po njoj, srpska nacija je istorijski ispravna: ona nikada nije vodila osvajačke ratove, uvek je bila na ispravnoj strani istorije, zadržala je istorijsku nevinost. Takva samopercepcija obezbeđuje apriornu moralnu i svaku drugu neodgovornost, jer, dajući oreol “istorijske čistote”, oslobađa ne samo u odnosu na prošlost, nego i unapred, od “neispravnosti” 28. Ta svest dovela je naciju u permanentni sukob s okolinom i s ostatkom sveta. Na kreiranju ovog modela bila je angažovana najprominentnija srpska elita iz Akademije, Univerziteta, kulture, medija. Na tom poslu su se zajedno našli neki praksisovci, deo šezdesetosmaša i nacionalista. Skoro trideset godina posle, na delu je nova generacija koja obezbeđuje kontinuitet istog mišljenja, iste samopercepcije i percepcije sveta. Ta matrica je nakon svih ratova u periodu nakon 5. oktobra 2000. godine dobila još suženiji vidik jer se oslanja na vrednosti koje su svojevremeno promovisali general Milan Nedić i Dimitrije Ljotić. Nije ni čudo što je Nedić tretiran kao heroj koji je navodno spasio srpski narod od stradanja u Drugom svetskom ratu. Dobio je istaknuto mesto na listi od 100 najznamenitijih Srba.

Inteligencija je oduvek bila neosporan element pružanja legitimiteta aktuelnoj vlasti. Danas intelektualnu elitu u Srbiji čine uglavnom bivši konvertiti. O pojmu konverzije i njenim različitim oblicima dosta se raspravljalo u stručnoj literaturi, tako da je kao osnovni obrazac utvrđeno napuštanje komunističkog internacionalizma, čak i pre raspada socijalističkog sistema, i skretanje u različite verzije liberalizma i konzervativnog nacionalizma. To skretanje za sobom povlači neophodnu reviziju prošlosti, a za pojedine intelektualce konvertite to znači satanizaciju komunizma, tj. onog što su bili. Ovo je za njih bitno jer time pravdaju svoj inteletulani obrt i sadašnju delatnost. U ovu grupu prvenstveno spada bivša jugoslovenska elita Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Njihov doprinos savremenoj istoriji sadržan je u strateškom dokumentu koji uobličava ideju velikosrpskog projekta. Memorandum SANU je prvi put objavljen u javnosti 1986 god. u Večernjim novostima. Ovaj idejni projekat je od 1990 god. realizovao Milošević (i ostali kadrovi) ratnim razaranjima u pokušaju prekrajanja etničkih granica.

Poražavajuće je što je to nasleđe SANU i dan danas aktuelno i ima svoja značajna intelektualna uporišta. Ideje koje su kreirali “naši” akademici mogu se u komercijalnoj verziji naći u časopisu Nova srpska politička misao 29, čiji je glavni i odgovorni urednik Đorđe Vukadinović (asistent Filozofskog fakulteta na katedri za filozofiju). Značajnu ulogu iz istog intelektualnog tabora ima Slobodan Antonić (takođe prof. Filozofskog fakulteta na katedri za sociologiju). Njegova konverzija može se opisati kao obrt od strastvenog kritičara Miloševića, preko nedemokratskog liberalizma, da bi na kraju završio na krajnjoj desnici. Oba autora su ugledni politički analitičari koji svoj ogroman medijski prostor (režimski list Politika čiji su kolumnisti, brojne TV emisije i sajt www.nspm.or.yu) koriste za promovisanje politike “trećeg puta” i za normalizaciju politike Srpske radikalne stranke (posebno u drugoj polovini 2007. kada dolazi do prećutne koalicije između predsednika vlade i ove stranke). Ostali propagatori ideja koje su kreirali akademici su okupljeni ili oko ovog časopisa (Marinko M. Vučinić, politikolog Saša Gajić, Zoran Grbić, Branko Radun), zatim takođe autor koji objavljuje svoje tekstove u NSPM Miša Đurković - Institut za evropske studije, ili su poznati novinari kao Zoran Ćirjaković (novinar nacionalističkog časopisa NIN ). Još uvek jak uticaj ima i Svetozar Stojanović (univerzitetski profesor u penziji, poznat kao savetnik Dobrice Ćosića i predsednik Srpsko-američkog centra u Beogradu). Značajnu ulogu imaju i intelektulaci okupljeni u Komisiji za istinu i pomirenje, koju je 20001. osnovao tada predsednik SRJ V. Koštunica. Komisija je po rečima tadašnjeg ministra pravde Momčila Grubača trebala da deluje kao “moralna katarza cele nacije”, a ne kao pravno telo. Ako se povežu dve stvari tj. članovi te komisije 30 i period u kom je osnovana (nakon pripremljenog Zakona o saradnji s Haškim tribunalom), jasno je da je njen cilj bio da “neutrališe efekat tribunala” i bude “srpski alibi” za počinjene zločine.

Za sve njih je zajednička jedna delatnost – nekritička i režimska revizija prošlosti, kao i proizvodnja “selektivnog kolektivnog sećanja”. Nacionalizam koji promovišu “ima nekoliko opštih mesta: u njegova osnovna polazišta ulazi kritika marksističkog internacionalizma, naglašavanje ugroženosti vlastite nacije, slabljenje kritičnosti prema konzervativnim uticajima i vrednostima i zanemarivanje interesno-racionalne, društveno-ekonomske dimenzije društvenog života”. 31 Zavisno od istorijskog okvira neki elementi konzervativne misli dobijaju više na značaju. Nacionalizam u sadašnjoj političkoj situaciji karakteriše izrazit antizapadni kurs.

Određenje nacionalizma “naše” intelektulane elite

Ono što generalno karakteriše “domaći” nacionalizam nakon petooktobarskih promena, kada su glavni problemi državne politike bili suočavanje sa svežim posledicama rata, jeste nemogućnost razlikovanja patriotizma od šovinizma a ovog od fašizma. U tu svrhu promovosina je ideja “dobrog” ili “demokratskog” nacionalizma. Ovaj eufemizam je trebalo da normalizuje “miloševićev” nedemokratski nacionalizam. U praksi, to je kao što će pokazati analiza tekstova NSPM, Politike i NIN-a, proizvelo samo pogubnu relativizaciju prošlosti koja amnestira srpske ratne zločine.

Jedan od najpouzdanijih pokazatelja te relativizacije jesu reakcije naše političke i intelektulane elite na presudu Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije za kršenje Konvencije o genocidu. Iako nije osuđena za genocid, Srbija je prva država koja je optužena za kršenje Konvencije o genocidu jer ga nije sprečila i jer nije isporučila njegove izvršioce. Međutim, ova presuda je u Srbiji dočekana pozitivno i sa olakšanjem i tako dala povod za dalje institucionalno negiranje zločina 32. Pored ocene akademika Koste Čavoškog (predsednik Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću i saradnik klerofašističke organizacije Obraz) o “navodnom genocidu Srba nad muslimanima” u Srebrenici, “lažnim svedocima i brojkama”, Đ. Vukadinović interpretira presudu na ništa manje ekstreman način: “Već smo nekako navikli da smo unapred krivi i naučeni da se, po pravilu, uvek ostvaruju najgori scenariji i obistinjuju najcrnje slutnje. Nema veze što bošnjačka tužba, takva kakva je, od početka nije imala mnogo veze sa pameću, činjenicama i logikom. Srbi su na najteži mogući način, na sopstvenom primeru i na sopstvenoj koži naučili da činjenice i logika ne važe i ne pomažu mnogo kada se nađete na putu interesima globalne sile. Zato je ova, svakako neprijatna, ali u osnovi pozitivna presuda mnoge iznenadila, gotovo sve zbunila, a neke, bogami, i ozbiljno razljutila i razočarala” 33.

Jedna od najbitnijih odrednica konzervativnog nacionalizma intelektualne elite jeste antizapadnjaštvo. Ono je u suštini povezano sa teorijom zavere po kojoj je najprepoznatljivije, tako da se zapad percipira kao “arogancija i brutalnost brojnih međunarodnih predstavnika” 34 ili “Ali, možda nam kao uslov za priključenje ipak neće postavljati priznanje nezavisnosti Kosova? Možda će nam ostaviti makar tu mrvicu samopoštovanja, možda nas neće terati da se ponizimo do kraja?” 35. Ova emotivna retorika je tipična za današnji nacionalizam u Srbiji (opterećen osvetničkim ili stradalničkim mitovima), ali je viđena i kao pogodan instrument za propagiranje istog.

Teorija zavere služi i za negiranje/nivelisanje krivice /odgovornosti/neodgovornosti srpskog naroda. Mit o mučeništvu nikad nije bio popularniji jer i sada kao i ranije njen okvir čini delatnost Srpske pravoslavne crkve sa podrškom akademskih krugova. Antizapadnjaštvo dobija poene i kada se posmatra kao uporna igra skrivanja srbijanske vlade. To je uvek “uspešan” mehanizam za skretanje pažnje javnosti sa socijalno-ekonomskih i drušvenih problema, a naročito je efektan ako se želi izbeći bolno suočavanje sa ratnim zločinima. Na taj način rešavanje statusa Kosova se predstavlja kao problem na relaciji Rusija-Brisel-Amerika. A preuzimanjem argumenata ministara i političara, pitanje Kosova se dalje tumači kao “amputiranje”, “otimanje”, “komadanje” delova države 36, kao da “Srbija neće preživeti” ako pokrajina dobije nezavisnost. Takvo konzervativno organicističko poimanje društva je stalno prisutno kod intelektulane elite. Ono se svodi na fiksiranost identiteta, na njegov prirodni karakter: “Nacionalni identitet je nešto poprilično postojano i ne može se tek tako menjati” 37.

Antizapadnjaštvo je i dobar instrument za diskreditovanje političkih neprijatelja iz vladinog i nevladinog sektora. Na udaru su “proevropski” 38 i modernizacijski orijentisani mediji i manjinske partije (radio televizija B92, radio emisija Peščanik, i časopisi Vreme, Danas, Helsinška povelja, Republika, i posebno satanizovana Liberalno demokratska partija) koji se opisuju kao zombiji: “Zombiji se lako prepoznaju. Ne misle svojom glavom i automatski ponavljaju fraze kao što su “budimo realistični” 39, “kasapi” koji “hodaju naokolo kao automati i neumoljivo ponavljaju istovetna objašnjenja, istovetne optužbe i istovetne pretnje. Jer, ako se sa njegovim objašnjenjem ne složite, odmah slede optužbe: da ste nacionalista, fašista, nacista... A ako se od njegovih optužbi branite, odmah slede pretnje: da vas treba denacifi kovati, lustrirati, suočiti sa prošlošću”. 40 Princip se svodi na pripisivanje isključive prozapadne retorike i usmerenja ovim pojedinkama i pojedinaca. Međutim, to je najčešće projekcija sopstvene jednostrane vizije spoljne politike (uglavnom rusofi lske) oličene u aktivnostima DSS-a i prvenstveno pogubnim potezima premijera Vojislava Koštunice (onda je i očekivana istovetnost stavova ovih inetelektalaca, naročito onih okupljenih oko NSPM, sa politikom premijera, s tom razlikom što se njegove pojednostavljene i tokom 2007 godine ponavljane istovetne izjave o statusu Kosova, u pisanju ovih intelektualaca detaljno razrađuju). Tako da kada je reč o Demokratskoj stranci Srbije i autorima kao što su Antonić i Vukadinović, može se zaključiti da se radi o jednoj intelektualno-političkoj kohabitaciji (u daljoj analizi pokazaće se da Antonić pruža i otvorenu podršku Srpskoj radikalnoj stranci).

Antikomunizam kod današnjih nacionalista je manje odricanje socijalističkog poretka, a više odricanje od nekadašnjeg jugoslovenskog internacionalizma. Ovo je izraženije ako su ga sami zastupali, a što je pomenuto na početku kao potreba konvertiranih intelektualaca da se ograde od prošlih pozicija kako bi brže i ubedljivije zauzeli sadašnje. Ono što se negira kao tamnica srpskog naroda jeste “opasnost” koju desni liberali ili konzervativni ili šovinistički nacionalisti vide u njegovim ostacima. Njih posebno brine taj jugoslovenski internacionalizam koga izjednačavaju sa multikulturalnošću današnjih država. 41 Tvrdi se npr. da je u “SFRJ izmišljena nova narodnost, muslimani” (Zoran Grbić). Institucionalna potvrda takve interpretacije sekundarnih (ili nepostojećih) i primarnih naroda jeste i sam Ustav države, tako da iz njega uvek mogu da crpe opravdanje za svoj srpski patriotizam. S druge strane kada se afi rmiše ispolitizovano rusofilstvo, onda se priziva ta ista država tj. njena stara slava i njen nesvrstan položaj. Upravo u tome se ogleda selektivno sećanje i instrumentalizacija istorije zarad aktulenih političkih ciljeva.

Fantazma o avetima komunizma takođe služi napadima na liberalne intelektualce i posebno NVO. Oni se prikazuju kao “nacionalno odrođena deca i unuci komunističkih komesara i udarnika” 42 pa se opsednutost tradicijom kod patriota sada primenjuje i na vrstu izdajnika, jer da bi se postigao propagandni efekat ta etiketa mora da ima kontinuitet sa satanizovanom prošlošću. To se najbolje vidi iz debate o fašizmu i antifašizmu, gde se kao “očekivani” izdajnici ne pominju kolaboracionisti već se paralela pravi sa komunističom vlašću.

O patriotizmu, ili zašto treba voleti svoju državu

U više navrata pokazana je razlika između etničkog shvatanja nacije kao zajednice po poreklu (svojstvenog desnici) i političkog shvatanja nacije kao građana (svojstvenog levici) 43. Uvek postoje oni teoretičari koji iz raznih pobuda deklarativno izražavaju pohvale na račun demokratskih država koje poštuju sve svoje građane bez obzira na njihovu kulturno-etničku pripadnost, ali ujedno teže da diskfalifi kuju isto. Tako npr. Svetozar Stojanović 44 smatra da ovakav princip ustrojstva država jeste naivan, jer uvek može doći do situacije da se predstvanici najbrojnije etničke grupacije u jednom višenacionalnom društvu zalažu za princip “jedan građanin-jedan glas”, a što vodi ka dominaciji iste grupe. Tako može doći do fenomena “građanskog nacionalizma”. Ovo nije isključeno (mada u tom slučaju na delu ne bi bila građanska država već etnička, kao što se uostalom i Milošević zalagao za samoopredeljenje naroda, a ne opredeljenje republika), ali treba biti skeptičan prema ovoj analizi, jer se kod autora možda radi o racionalizaciji dok se ustvari ističe zalaganje za dominaciju etničkog (srpskog) naroda. Naime, ako Stojanović kritikuje građanski shvaćenu naciju, on to čini tako što joj manipulativno pripisuje nešto što je u srbijanskoj istoriji poznato kao antibirokratska revolucija tj. pokušaj promene Ustava iz 1974 god. pod parolom “dogodio se narod” 45. Kako je to bio pokušaj teritorijalne ekspanzije srpske strane, može se reći da autor ovom zamenom teza ujedno pripisuje Miloševićevoj politici koncept građanstva koji mu ne pripada.

Na isti način Svetozar Stojanović iskrivljuje smisao i ideju multikulturalizma. On smatra da multikulturalistima nije primeren čist model državno-teritorijalnog pojma nacije, već da se “multikulturalisti više približavaju maksimalističkim varijantama, tj. shvatanju posebnih kultura kao čistih partikulariteta koje implicira čisti kulturno-etnički pojam nacije”. Na ovaj način multikulturalizam je predstavljen kao skup etničkih ekstrema: “odnos između ovih različitih grupa bi zapravo bio odnos potencijalnog rata” 46. Kada se tumačenje multikulturalizma prenese na polje dnevne politike, nailazi se na autorov stav da su svi oni teoretičari koji su se zalagali za uspostavljanje građanske države Bosne i Hercegovine, ustvari vršili nasilje nad realnošću. On to objašnjava postojanjem tri etnosa u BiH koji su na prvim višestranačkim izborima glasali uglavnom na osnovu sopsvene etničke pripadnosti. Na osnovu iznesenog zaključak je da Stojanović svesno instrumenatlizuje predratno stanje i oštri propagandni rat doziran s vrhova republičkih vlada od sredine ‘80-ih i takođe meša uzroke s posledicama. Naime, on se ne bavi uzrocima kako je uopšte došlo do etničkih tenzija u BiH, jer upravo je to slaba tačka koju zaobilazi, tj. kojom negira krivicu srpske strane. Za njega je uzrok glasačko opredeljenje, a što je upravo posledica predratne histerije za koju autor misli da je rezultat nekih večitih sukoba između tri naroda. Ili komentarišući aktuelno stanje: “Ambasador Nemačke u BiH Mihael Šmunk izazvao je opravdanu buru kod Srba i Hrvata kad je izjavio: ‘Najvažniji cilj ustavne reforme trebalo bi biti da od BiH stvorimo naciju. ' Stojanović sumnja u takvu mogućnost „kad se dobro zna da u Bosni i Hercegovini već postoje tri nacije? Utopijskim silovanjem stvarnosti”. 47 Isti otpor multietničkom karakteru BiH izražava i Vukadinović: “(Zapad)” i njeni visoki predstavnici sistematski rade na gušenju i eliminisanju svih državnih atributa Republike Srpske, pokušavajući da od BiH naprave što jedinstveniju državu” 48. Ovo je samo šovinistički odgovor na projekat denacionalizacije (jedini konstruktivan put koji bi omogućio suživot tri naroda na teritoriji BiH) u jednom etnički i verski heterogenom drustvu.

Međutim ne teži se samo osujetiti to nastojanje nekih liberalnih krugova da se kako u BiH, tako i na Kosovu “marginalizuju” mitološka svest, tj. one tradicije koje se svode na kult “svete zemlje” i krvne istorodnosti sunarodnika. Teži se odstranjivanju tih pitanja iz javnog diskursa, tako što se kosovski problem (dakle i “naš” problem) prebacuje isključivo na geopolitički teren. Tako se izjava 49. visokog funkcionera Ministarstva inostranih poslova SAD Nikolasa Bernsa komentariše kao da je u pitanju neki inat:

“Pada u oči da se Berns više i ne trudi da opravda podršku kosovskim separatistima. Biće zato što je dosad neuspešno isprobao sve moguće argumente. Kao da u njegovom podtekstu stoji stav da Kosovo treba da bude nezavisno u krajnjoj liniji zato što SAD to hoće i kažu”. 50 Ova strategija negiranja je sveprisutna i svodi uglavnom na ćutanje o perodu tokom i pre ‘99-te: “U profi lisanju postkominističke i posleratne Srbije, deo političke, intelektualne i kulturne politike nastoji da protekle dve decenije, uključujući i Miloševićevu eru, defi niše kao sticaj međunarodnih okolnosti u kojima je Srbija bila žrtva neprincipijelne zapadne politike. ” 51

Svetozar Stojanović u svom shvatanju problema nacije stavlja u prvi plan kulturno-etnički faktor: “... kategorijom nacija, ističe on, možemo da obuhvatimo tek “srodnički slične”... velike društvene grupe… Jedine nužne (mada nipošto i dovoljne) identifi katore nacije vidim u samoidentifikaciji putem osećanja pripadanja i privrženosti toj kontinuirano-povesnoj grupi sa vlastitim imenom i doživljajem sebe kao posebne zajednice”. On pravi razliku između kulturno-etničke i državno-teritorijalne (građanske) koncepcije nacije, ali tako što drugu tretira kao manjkavu zbog individualističkog utemeljenja i zbog navodno neutralnog odnosa prema kulturi kolektiviteta. Međutim autor ne misli da je njegovo shvatanje nacije etničko, a što se može i shvatiti kao svestan otklon od nečeg što se a priori stigmatizuje.

Ali pored retorike koju Stojanović koristi teško da se može reći da ne poseduje isključivost kada Srbiju danas može da sagledava kroz ime, poreklo i osećanje posebnosti 52: “A državna zajednica treba da počiva na dugoročnom interesu, poštovanju volje onih koji su nas izrodili”, ili “Kao Crnogorac po majčinoj liniji, uzimam sebi dodatnu slobodu da govorim tako otvoreno” (ovo izgovara (ko)predsednik Foruma za dijalog sada bivše zajednice Srbije i Crne Gore) 53.

Za raziku od S. Stojanovića, Zoran Ćirjaković ne prognozira da će teritorijani integritet i suverenitet biti očuvan bar kada je Kosovo u pitanju. On to objašnjava ekstremno šovinistički uz neskrivenu mržnju prema albanskoj strani: “Ali, u situaciji kada je postalo sasvim jasno da nikakav kompromis nije moguć, postoji bar jedan razlog zašto verujem da uprkos svega – i prava i pravde i istorije i inata i ponosa i časti i “patriotizma”... – ipak treba da prihvatimo da Kosovo više ne može biti deo Srbije. i taj razlog je vezan za kosovske Albance. Albanci se bore tako što svoje neprijatelje – a njima, što će često i sami priznati, neprijatelj nije Srbija, već Srbi – teraju da postanu životinje”. 54 Kod Ćirjakovića nalazimo pretnje da “je sve više Albanaca i za dvadesetak godina vladaće Srbijom” i otvoren rasizam prema Albancima “sklonih etničkom čišćenju hrišćana” i kao “narodu zaljubljenom u nasilje” za koji su nekada i Čerčil i danas Amerikanci znali da su nedokučivi i “uporni neprijatelji”. Ovo ima za cilj da amnestira srpski narod: “U slučaju Srba i Srbije otežavajuća okolnost je to što oni u Miloševiću i Srebrenici nalaze izgovor za svoje odbijanje da se kritički bave teško dokučivim Albancima i da pažljivije pogledaju u njihovo prljavo “dvorište”. Pri tome sve srpske verzije se olako diksvalifi kuju kao izgovor ili opravdanje za zločine i teritorijalne pretenzije navodno nepopravljivih Srba”. 55

U svom tekstu “Šta bi Isus uradio sa Kosovom”, Zoran Ćijaković se bavi evangelističkim verskim zajednicama u Americi, i njihovim uticajem kojim su navodno obezbedili dve izborne pobede Bušu na izborima. Vođe tih pokreta Dževri Falvel i Pat Robertson, poznati su po svojim antiislamističkim stavovima (Falvel je izjavio da je “Muhamed bio terorista”) ili po Robertsonovom zahtevu za ubistvo Huga Čaveza. Ovo se jasno i uklapa u Bušovu politiku propagande o islamskom terorizmu kojim se pravdaju ratovi u Iraku. Upravo u takvim evangelistima Čirjaković vidi mogućnost “iskrene podrške Srbiji… protiv Albanaca sklonih etničkom čišćenju hrišćana” 56. “Problem” je ipak što su ovi pokreti u Americi prezauzeti borbom protiv abortusa i lezbejskih venčanja. Ćirjaković dalje u tekstu izražava nadu (zajedno sa episkopom Artemijem kako navodi) da bi i u Srbiji crkva mogla da se više angažuje po pitanju očuvanja Kosova. To bi značilo da ovakav retrogadni verski pristup za koji se zalaže Ćirjaković, daje prostor npr. i Amfilohiju Radoviću koji je nedavno izajvio kako će prokleti Crnogorce ako priznaju nezavisnost pokrajine Kosovo. Put kojim SPC koristi svoj monopol nad duhovnim pitanjima u domenu državne diplomatije mogao bi imati kao krajnji rezultat opravdanje kleronacionacionalizma i nasilja nad kosovskim Albancima.

Miša Đurković, predsednik Centra za evropske studije i savetnik Srpske narodne stranke u Crnoj Gori, čiji je lider Andrija Mandić, bavi se shvatanjem desnice i konzervativizma u postkomunističkoj Srbiji, prvenstveno sa namerom da ponudi jedno ispravno shvatanje desnice. Autor ustvari izražava žaljenje što o desnici uglavnom govore liberalni krugovi, pa se dobija utisak da se o desnici može govoriti samo na negativan način. Paradoksalno je što se Đurković zalaže za uspostavljanje liberalno-demokratskog društva, dok zaštitu ljudskih prava, globalizaciju i multikulturalizam naziva “zapadnim popularnim mantrama” 57. Međutim, taj paradoks se gubi kada autor promoviše “konzervativizam kao legitiman deo savremenog liberalno-demokratskog spektra” 58. Jasno je da je autor na poziciji konzervativnog liberala (dakle nacionalistički orijentisanog), ali koji teži da današnjoj desnici u Srbiji pruži legitimitet. To je npr. uočljivo iz njegovog nastojanja da povuče razliku između umerene parlamentarne desnice i radikalne desnice (taj napor bio bi opravdan kada bi govorili o prostoru koji nije opterećen takvom društvenom klimom u kojoj je linija razgraničenja između umerene i radikalne desnice uvek vukla na stranu radikalizacije).

Po njemu postoji to izjednačavanje kod “mnogih interesnih grupa koje se nalaze u medijima, pojedinim NVO i nekim levim partijama, koje su jako dobro živele od srpskog fašizma... one stalno pokušavaju da traže i nalaze antisemitizam, fašizam, ksenofobiju, rasizam, koje pripisuju i umerenoj desnici pokušavajući da je izjednače s krajnjom” 59. Dakle, tvrdi se da se ksenofobija izmišlja kako bi neki mediji i NVO profi tirali od toga, jer oni ionako “samo misle na novac”. Ova vrsta diskfalifi kacije pokazuje strah današnje umerene ili ekstremne desnice, jer je prinuđena da neargumentovano osuđuje neke aktere u stilu tabloida, sa ciljem da prikrije navedene ekstremno šovinističke struje u našem društvu.

Isti trend relativizovanja je upadljiv u stavu da navedene “profi terske” grupe “projektuju fašizam i konzervativizam”, pa tako one nastoje da “s jedne strane, Ljotićevom Zboru i nekim napisima Nikolaja Velimirovića prida(ju) ogromnu važnost i, s druge, da se ovi fenomeni prikažu kao autentično srpski s utemeljenom tradicijom”. 60 Autor zaboravlja da Dimtrija Ljotića veličaju mnoge ultradesničarske organizacije kao što su Obraz, ali ako želi da se distancira od njih onda je možda zanimljiviji primer kulta Nikolaja Velimirovića koga aktuelni premijer imenuje rečima “naš putovođa”, koji “jeste i biće vazda sa nama” 61 ili koji je za Vladana Batića “neosporni moralni i intelektualni autoritet” 62. Članstvo klerofašističkog pokreta Zbor se poklapalo sa Bogomoljcima koji su pred Drugi svetski rat bili u nadležnosti Velimirovića. Nije onda jasno gde se tu pridaje veća važnost od one odanosti koju su svom svetitelju priznali i sami “autentični Srbi”.

Dalje, autor smatra da je “komunistički duh i dalje izuzetno snažan” i da on proizvodi “isključivost” i “represiju” koja se svodi na to da se sada “svako mora opredeljivati da li je za ili protiv Haga, ljudskih prava, globalizacije, nacije i nacionalizma, demokratije, rata, bombardovanja, Klintona ili Miloševića”. Ovo je tipičan diskurs za konzervativne nacionaliste koji ne samo da potcenjuju mogućnost i interesovanje “običnog” čoveka za najbitnija društvena pitanja, već ne pokazuju interesovanje za aktivnije uključivanje građana i građanki u politički život. Što se tiče “komunističkog duha”, on se verovatno odnosi na političke neistomišljenike, jer im se pripisuje neka vrsta isključivosti i represije, a što je potpuno neargumentovano s obzirom da ta obeležja može nositi svaki autoritarni režim, a ne samo komunistički. Pa npr. Miloševićev, čije pominjanje za autora očigledno predstvalja problem, jer nije jasno kako to da ličnost čija je vlast obeležila jednu deceniju najstrašnijih stradanja i ratova, sada ne zahteva neko opredeljivanje i stav. Odnos prema tom režimu je neophodan, kao i prema Hagu, kao i prema svemu što diktira sadašnje stanje u državi. U pitanju je odgovornost aktera koji su proizvodili (i bili proizvođeni) tu istu vlast, opredeljeni ili neopredeljeni (ako je ta kategorija uopšte moguća u čistom obliku). Dakle, antikomunističkim stavom o tome kako je komunizam još uvek živ, čini se da autor teži da preskoči jedan period istorije. Princip je sledeći: ako napadam Partiju, njeno jednoumlje i žrtve komunističkog terora, onda sam sigurno liberal i to demokratski, pa me ne pitajte onda za ljudska prava i to još ugrožena deceniju nakon toga.

Slobodan Antonić je poznat po konstruisanju ideje dobrog nacionalizma, sličnoj onoj Đorđa Vukadinovića, “elementarni patriotizam”. Ne označavamo date sintagme kao nove ideologije, jer su one prvenstveno nastale sa namerom spasavanja “stare” ideologije, tj. Miloševićevog ekstremnog nacionalizma. Kako je tokom 90-ih, taj nacionalizam kompromitovan do granica neupotrebljivosti, jer je “etničko čišćenje prostora u praksi pravdano šovinističkim patriotizmom” pokazalo da “nema granice između zločina i patriotskog čina” 63 onda se prišlo njegovom recikliranju. Proizvodnja “dobrog” nacionalizma morala je da bi opstala u postratnoj atmosferi da angažuje “velike intelektualne snage kako bi se nacionalizam redefi nisao i dobio “dobru” sadržinu. Uočeno je da je najlakši put do postavljenog cilja permutovanje uzroka i posledica, odnosno, odricanje da je nacionalizam ideologija politike moći “u ime” nacije, već naprotiv, da predstavlja sâm njen identitet”. 64

Ta konstrukcija je postala “utočište za mnoge, ideološki samo prividno raznorodne pripadnike intelektualne i političke elite” 65. To utočište je steklo privid legitimiteta, posebno u borbi sa svojim najgorim neprijateljem suočavanjem sa prošlošću, odnosno sa “misionarskom inteligencijom” 66. To je prema Antoniću ona inteligencija okupljena “oko listova Danas, Republika i Helsinška povelja67, čiji je najveći “problem” pored “nametanja domaćoj javnosti” priznavanje srpskih zločina, njihovo “odbijanje zajednice”! Oni po Vukadinoviću “neki drugi grad ili zemlju doživljavaju kao svoj duhovni zavičaj, dok podneblje u kom žive osećaju kao tuđinu”. 68

Navedenim neljubiteljima svog zavičaja, se ne oprašta iskakanje iz modela “elementarnog patriotizma” 69, jer ovaj koncept podrazumeva obavezni deo nacionalnog (srpskog) identiteta koji ima funkciju da mobiliše mase. Odrođavanje jednostavno nije u planu zajednice po poreklu i srodnosti. Pitanje je zašto se napadi na ove intelektualne krugove doživljavaju kao veća opasnost od npr. međunarodne zajednice ili drugih etničkih grupa u zemlji. Odgovor je čini se u ofanzivnoj odbrani koncepta “dobrog” nacionalizma. Zato taj koncept kako je napomenuto nema samo funkciju utočišta za razne antoniće i vukadinoviće. Njegov glavni projekat je ustvari državni, tj. očuvanje “nacionalnih interesa” i “nacionalnog jedinstva”. 70 A dovodeći u pitanje to “jedinstvo” ovi žigosani intelektualci postaju istinski unutrašnji neprijatelji.

Nacionalni konsezus po svim suštinskim pitanjima ili “pitanjem svih pitanja”, angažovao je naročito S. Antonića i Đ. Vukadinovića da proanaliziraju dnevno političku scenu Srbije u vreme krize koalicije. Tako da je Antonić optužio Borisa Tadića, ali sa kritikom koja se uz sve napore teško može okarakterisati kao nepristrasna politička analiza: “U DS su odlučili da ne čekaju proleće, ma šta njihov koalicioni partner mislio o tome. Tako je Dulić, 12. decembra, objavio početak predsedničke utakmice. Značaj 12. decembra nije samo u krizi poverenja među partnerima. Njegov značaj je u tome što je DS tog dana krenuo putem koji bismo mogli nazvati „pragmatičnim patriotizmom”. DS je shvatio da je secesija Kosova neminovnost.

Ali u DS-u su takođe shvatili i da je žalosna uloga koju je na sebe preuzela EU takođe nekakva neminovnost. „Hajde da spasemo šta se spasti može”, zaključili su. „Srbiji će, koliko god bilo odvratno ovo što nam rade s Kosovom, ipak biti bolje u EU, nego van nje. Stisnimo zube i uhvatimo se u kolo”. Ne mislim da takav stav nije patriotski. On je vrsta političkog izbora koga je istorija često nametala Srbiji. Taj izbor je nekada bio tragičan – kao u slučaju generala Nedića. No to jeste bilo legitimno nastojanje da se kao narod preživi vreme sile i nepravde. ” 71

Ali ako uzmemo u obzir činjenicu da je nešto što je “nepristrasno” ili “nezavisno” posmatranje političke scene nepostojano i uvek rukovođeno interesima (kao uostalom i pisanje ovih redova), onda treba objasniti karakter tih interesa. Dakle, autorov cilj na prvom mestu je bio diskreditacija politike Demokratske stranke njenim izjednačavanjem sa klasičnim fašizmom.

Proizvoljno tumačenje fašizma je razumljivo kada se upotrebljava u svakodnevnoj upotrebi kao etiketa ili najteža uvreda, ali za jednog sociologa nije. Drugi cilj se može objasniti samo u širem kontekstu instrumentalizovanja i prerade prošlosti. General Milan Nedić se predstavlja kao “patriota”; antisemita koji je sa Vladom nacionalnog spasa “legitimno” sproveo konačno rešenje Jevreja i Roma u Srbiji! Ovim izjednačavanjem sa demokratama amnestiraju se dokazani fašisti i kvislinzi. Ali, ne misli se na sve “demokrate”, jer se u istom tekstu za DSS kaže da je to stranka koja je ostala dosledna sebi, jer je nastavila da pruža otpor, “borbeni patriotizam koji se poziva na univerzalne zakone i na univerzalni moral”.

Slična shvatanja iznosi i Vukadinović. On nagoveštava kako se DS “malčice umorio od patriotizma” dok nam u sledećim redovima opisuje ono što bi taj patriotizam 72 značio u jednoj istinskoj borbi za Kosovo: “Ne radi se naravno o tome da će, nakon što obnovi mandat, Tadić, navodno “izdati na Kosovu”, kao što mu spočitavaju radikalski kritičari, već o tome šta je ko ZAISTA spreman da preduzme i koliko daleko da ide u suprotstavljanju nameri većine zapadnih metropola da protiv međunarodnog prava i mimo rezolucije Saveta bezbednosti priznaju nezavisnost Kosova”. 73

Dalje nastavlja: “... pokazuje da u ovom trenutku Tadić i DS izgleda nisu spremni da idu (pre)daleko (italic, HO). Ne pomaže tu nikakvo zaklinjanje u stilu „nikada neću potpisati nezavisnost Kosova“ – to ionako više niko od nas neće ni tražiti. Ali će se zato itekako tražiti „kooperativnost“, odustajanje od pretnji silom, odsustvo teritorijalnih sporova i dobrosusedski odnosi sa drugim članicama i kandidatima. A među tim susedima i potencijalnim kandidatima, ako niste znali, već sada se u raznim EU izveštajima ravnopravno pominje – i Kosovo.” 74

Vukadinović, kao i mnogi drugi, najveću prepreku vidi u ponašanju vojske koja se sve vreme držala po strani za razliku od prethodnog iskustva. Vukadinović kaže, “Zato su, pored ostalog, neumesne izjave aktuelnog ministra vojnog koji ovih dana maltene poručuje da dok je on ministar srpska čizma neće kročiti na Kosovo i Metohiju i u svom pacifi zmu, tako reći, nadmašuje Jehovine svedoke i nevladine mirovne aktiviste.” 75.

Vukadinović ide dalje: “Srbija se ne inati i ne preti bilo kome (a verovatno nema ni čime). Ali da se ne lažemo – nijedna opcija nije isključena, pri čemu ono radikalsko „proglašenje okupacije”, nad kojim se svojevremeno zgražavao deo domaće evro-atlantske javnosti, danas uopšte ne deluje kao najoštrija i najradikalnija mera. No, s druge strane, veliko je pitanje da li su srpska javnost i srpska politička elita, odnosno ono što se tako naziva, uopšte sposobne za neke ozbiljnije mere. Pitanje je, takođe, da li bi u ovoj odocneloj fazi takva čvrstina donela željeni rezultat. Ali, ukoliko nema iskrene spremnosti da se takve oštrije mere – u rasponu od prekida diplomatskih odnosa i preispitivanja spoljno-političke orijentacije, pa do eventualne vojno-policijske akcije – zbilja preduzmu onda bi bilo bolje da se nismo folirali (italic, HO) i da smo, recimo, odmah prihvatili neku varijantu Ahtisarijevog predloga.” 76

Zveckanje oružjem u medijima podseća na 90-te i logično da kao takvoima identičan prijem kod dela publike. U pitanju su komentari posetilaca sajta www.politika.co.yu čije uredništvo cenzuriše kritične izjave na kolumne (na osnovu negodovanja brojinih komentatora/ki), a “pušta” one koji npr. opravdavaju ubistvo bivšeg premijera:

Mile Milić (), 18.06.2007, 22:46

Ovaj tekst me navodi na jedno pitanje, a to je: Da li je 12. mart 2003. (ali u daleko širem obimu), trebalo da se dogodi otprilike 10 godina ranije?

Neša (), 18.06.2007, 23:07

Pisac je u pravu kada kaže da se Ameri čekaju od 1945. E kamo lepe sreće da su podržali pokret Draže Mihajlovića i da se ta saradnja održala do kraja rata, i da se nisu okrenuli komunjarama. Kako kaže ona narodna:

“Da se Dražin bajrak vije ne bi bilo Albanije”. Ovako komunistička je naprvila Srbiji probleme koje ne ona može rešiti u narednih 200 godina.

Marko-2 (), 17.04.2007, 12:25

... U vezi svega ovoga, zaista sam ogorcen na izjavu g. predsijednika Srbije, Tadića... od prije nekoliko mijeseci... da Srbija nece ratovati za Kosovo... ”. 77

Radikalizacija stavova akademske elite dolazi do izražaja u periodu kampanje za predsedničke izbore, kada je bilo potpuno neizvesno da li će u drugom krugu Koštunica podržati svog koalicionog partnera ili Tomislava Nikolića. Kako je na osnovu žestokog antievropskog stava postalo jasno da su razlike između DSS i SRS minimalne, bilo je za očekivati da one uđu i u koaliciju. To je nakon nepodrške Tadiću od strane DSS i svog kvazineutralnog stava, i dalje na stolu, jer predstoje parlamentarni izbori. Antonić u svojim kolumnama možda samo priprema teren (ideološko oblikovanje i podrška) za takav potez Koštunice. U tekstu “Novinari navijači” kritikuje se radio televizija B92 zbog emitovanja priloga koji podsecaju kao “da ste se vremeplovom vratili u doba Miloševića”. 78

Antonić navodi primer iz Nikolićeve predsedničke kampanje :”Recimo, u utorak je Tomislav Nikolić održao konvenciju u beogradskoj Areni. Sećate se kako je Miloševićeva TV izveštavala sa opozicionih skupova? Glavne poruke i događaji gurani su u pozadinu, a u prvi plan je izvlačeno sve što je bizarno, glupo ili kompromitujuće. Ako bi došlo pedeset hiljada pristojnih

ljudi, reporter ih ne bi ni pomenuo. Ali, zato bi petorica krezubih pijanaca sa kokardama bili uslikani sa svih strana.. Reporter bi nabrojao ko se sve ređao za govornicom. Ali, iz svih govora bio bi izdvojen samo jedan, najsablažnjiviji detalj. Onda bi reporter slavodobitno zaključio da je opozicija “još jednom pokazala svoje pravo lice” i da su “sada sve maske pale”.

Upravo po toj metodologiji, kaze on, B92 je pripremio izveštaj sa ovog skupa. Snimatelji su se baš namučili. Ali, između 30.000 ljudi ipak su pronašli nekolicinu sa kokardama i Mladićevim slikama. Sada su oni za B92 reprezentovali sastav celokupne publike. U Areni je bilo mnogo zanimljivih govora. Ali, iz svih njih naglasak je stavljen na završni usklik Gordane Pop-Lazić “Živela Velika Srbija!”. 79

Upadljivo je vređanje građana na osnovu fizičkog izgleda i stav da je kokarda kao simbol sasvim nebitan na jednom političkom skupu. Ne postavlja se pitanje zašto se npr. kokarde ili transparenti s likom Ratka Mladića ne pojavljuju na skupovima DS ili LDP?! Ovde Antonić (ne prvi put i ne jedini on) meša navodnu pristrasnost novinara sa profesionalnim zapažanjem jednog socijalno-kulturnog fenomena koji je obeležio i obeležava i dalje “srpstvo”.

Antonić, takođe, kritikuje satanizaciju medija koji navodno tenedeciozno uočavaju vezu sa Miloševićevim vremenom, a što samo pothranjuje govor mržnje protiv kritičkog novinarstva (iako je u pitanju vrednosno odgovorno izveštavanje i posmatranje političke stvarnosti uz argumentovano i opravdano uviđanje logičkih veza između prošlosti i njenih efekata u sadašnjem predstavljanju DSS i SRS). Te optužbe služe jeftinom triku prikrivanja činjenice da se upravo pomenutim prilogom ubola najbolnija tačka radikala, tj. njihova bliskost sa žigosanim režimom. Ali kako je autor poznat kao kritičar Miloševica, čini se da iz toga crpi alibi za svoj današnji konzervativni naconalizam, a što za sobom povlači i taj privid mogućnosti da se isti “dijaboločni” objekat koji je kritikovao sada pripisuje političkim neistomišljenicima. 80

Nakon prvog kruga izbora i pobede Tomislava Nikolića, u jednoj kolumni Antonić prvo obrazlaže moć ove partije, ali sa argumentima kako je čitav sistem bio protiv Nikolića, a kako ih je on ipak “pregazio”. Upadljivo je likovanje nad ovom pobedom koje kulminira otvorenim pozivom na podršku ovom kandidatu u drugom krugu: “Čuda se retko dva puta dešavaju. Nikolić samo čudom još jednom može biti prvi. Ali, dobro su se uplašili. Dobro ste ih uplašili, dragi gubitnici. Te graške znoja, taj strah koji ste kod njih proizveli, kod svih tih magnata, advokata i rentijera evrotranzicije, sve je to zaista autentično. Neće ih oni još dugo zaboraviti. Nemojte ni vi. Jer, sledeću priliku da ih ovako ponizite i uplašite, izvesno je, više vam nikada neće dati. 81

Veza opisane intelektualne elite sa SANU i pojedinim profesorima Pravnog fakulteta u Beogradu evidentna je na osnovu poklapanja svih odrednica koje čine nacionalizam ovih grupa i na osnovu objavljenih radova akademika u časopisu Srpska politička misao. Prof. Kosta Čavoški je najistaknutiji negator genocida u Srebrenici. U članku koji se bavi tom temom novinar Svetozar Radišić u listu Skandal piše: “Koliko su stvaraoci novog planetarnog poretka ogrezli u zlo najbolje kazuje “slučaj Srebrenica”. To mesto i režirana fi lmska farsa puštena u svet, oličenje su besrama svetskih moćnika i bede obespravljene i raslabljene rulje” 82. U istom članku citira se izjava Čavoškog: “Žao mi je što holandski institut nije bio temeljitiji, paispitao kako se to desilo da je ‘pokolj u Srebrenici' francusko Ministarstvo inostranih poslova obnoradovalo još u proljeće 1993. godine, dakle dve i po godine pre zbivanja o kojima je reč. Da su uzeli u obzir feljton o stvaranju Stranke demokratske akcije (SDA), našli bi odgovor: pokolj je bio dogovoren i isplaniran na Zapadu”.

“Argumenti” o zaverama sa Zapada prisutni su i kod Mihaila Markovića koji globalizaciju i “novi svetski poredak” vidi kao “sile koje mogu sprečiti stvaranje jedinstvene srpske države u dogledno vreme” 83. U jedinstvenu srpsku državu spaja osim tada neupitnog Kosova i Crne Gore i Republiku Srpsku čija integrisanost još može biti ostvarena. Veliča snagu nacionalne države “vezane zajedničkim simboličkim formama i istorijom”, ali čiju koheziju mogu da oslabe etnički heterogeni regioni (Kosovo, Raška,Vojvodina). Po njemu ono što je “presudno za budućnost srpskog naroda i u tom smislu najveći zadatak srpskih intelektualaca i političara” jeste “razvijanje jedinstvenog duhovnog prostora”. Kultura (srpski jezik, srpska umetnost, pravoslavlje) bili bi vezivno tkivo te teritorijalne integracije. Pored globalizacije, demokratija se takođe vidi kao remetilački faktor na tom putu: “bilo bi pogrešno usloviti rad na stvaranju jedinstvenog srpskog duhovnog prostora prethodnim obezbeđivanjem visokog stepena demokratije. ” Isti stav o mogućnosti ostvarenja demokratije zastupa i Antonić “tvrdeći da je stabilna demokratija moguća samo u nacionalno i verski homogenim zemljama i da se višenacionalne zajednice mogu održati isključivo terorom i manipulacijom”. 84

Ideja o etnički homogenoj državi postaje razumljivija kada se kod savremene grupe intelektalaca poveže sa secesionističkom propagandom i pokušajima da se izazove strah. Tako se prognozira otcepljenje Sandžaka, Vojvodine, a što je povezano sa npr. brojnim napadima na Nenada Čanka i njegovim “fašizmom” (Antonić). Čini se da je ta propaganda ne samo strah od mogućeg daljeg gubitka teritorija, već je i racionalizacija za napade na etničke manjine i njihove manjinske partije. U suštini to je otpor ideji kosmopolitizacije koja bi se prvobitno kretala ka ustrojstvu države po građanskom principu. Jedno takvo gledište izneo je predsednik Skupštine APV Bojan Kostreš, na okruglom stolu koji se bavio pitanjem identiteta Vojvodine: “Po mom mišljenju, Vojvođani nisu nacija, niti treba da budu nacija, Vojvođanin je stanje duha... čovek koji prihvata različitosti, koji živi u različitostima i koji različitosti svoje sredine prihvata kao najveću vrednost... Milsim da Vojvođani nemaju, ako mogu tako da kažem, prioritet, ili nisu samo Vojvođani ti koji mogu imati vojvođanski identitet”. 85

Što se tiče delatnosti Univerziteta, osim pomenutih predavača na Filozofskom fakultetu, zagovornici sličnih i/ili istih teza su ugledni profesori na Fakultetu političkih nauka (Mirjana Vasović 86 i aktuelni ministar za KiM Slobodan Samardžić). Ali naznačajnije akademsko uporište srpskog nacionalističkog projekta jeste Pravni fakultet. i pored profesora/ki koji ne dele mišljenja jednog Koste Čavoškog, Olivera Antića, Ratka Markovića (za vreme Miloševića potpredsednik Vlade Republike Srbije koji je učestvovao u donošenju zakona koji je ukinuo autonomiju Univerzitetu 1998.) ili Smilje Avramov (i ostalih potpisnika peticije protiv Zakona o saradnji s Haškim tribunalom) ovaj fakultet je nažalost preplavljen žestokom antievropskim kampanjom i ultradesničarskim sadržajima (česte triibine omladinskih organizacija Nomokanona i Dveri na čijim predavanjima nastupaju sveštena lica i članovi SRS). Slične tribine se održavaju i na Mašinskim fakultetu ili u Domu kulture studentski grad. 87

Što se tiče web sajta NSPM, postoji jedan zanimljiv indikator njegovog političkog prof la. To su ankete o najaktuelnijim političkim pitanjima, a koje na osnovu opredeljenja posetilaca sajta govore u prilog tome da je sajt kao i časopis izrazito desničarskog karaktera.

Ko će, po vašem mišljenju, pobediti u drugom krugu predsedničkih izbora?

Boris Tadić 24% (64)

Tomislav Nikolić 70% (184)

ne znam / nemam stav 5% (14)

Da li bi, po vasem mišljenju, Srbija trebalo da prekine/zamrzne odnose sa zemljama koje bi eventualno priznale nezavisnost Kosova?

Da 65% (782)

Ne 32% (385)

Nemam stav 3%

anketa okončana 25.12.07. 88

U Studentskom gradu je 2007. god. otvorena i mala kapela Srpske pravoslavne crkve u jednom od blokova za smeštaj studenata.

Ko su “izdajnici”

U vreme donošenja ključnih odluka za opstanak države (ovde se ne misli na teritorije, već na opstanak koji bi obezbedio socijalni i ekonomski prosperitet zemlji) javni diskurs u Srbiji je preplavljen sadržajima koji prizivaju tradiciju, istorijske veze sa Rusijom, stradanje kroz vekove, iskonstruisanu sliku o moći jednog malog naroda, žigosanje kosovskih Albanca koje se graniči sa rasizmom. Ali upadljivije je ono čega nema u tom diskursu, ono što se u medijima ne može čuti od momenta kada je vladajućoj garnituri postalo jasno da će Kosovo biti nezavisno. Iz javnog diskursa izbrisana su pitanja evropskih integracija, saradnje sa Hagom i hapšenja Mladića. To očigledno odgovara svima, jer vlada skreće pažnju javnosti sa svog neuspeha, u prvom redu nepotpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. U toj ekstremnoj društvenoj klimi gde jedna većinska strana takođe izražava nezadovoljstvo svojom lošom socijalnom pozicijom i siromaštvom otvara se prostor koji dozvoljava da se agresija usmeri ka onoj drugoj strani koja izlaz vidi u evropskoj budućnosti, a ne izolacji države. Tako nagomilana agresija se orkestrirano sprovodi odozgo (stranke kojima je cilj da zadrže svoje položaje kao Koštunica i DSS, mediji koji sprovode linč kritičke svesti i njenih aktera i intelektualci koji oblikuju ideologiju neophodnu vlasti) a opasna je baš zbog naroda koji u tome vidi egsistencijalnu korist.

U takvoj atmosferi svaki kritički glas i otpor predstavljeni su i prihvaćeni kao pretnja egzistenciji velikog dela naroda – oni su istinski izdajnici za njih. Ovi “unutrašnji neprijatelji” su produkt osobenog nacionalizma u Srbiji: “Nacionalizam, pogotovo na Balkanu, predstavlja plodno tlo za nastanak i razvoj etničkog ekskluzivizma i militantnog šovinizma. Specifi čnost šovinizma u odnosu na nacionalizam jeste tretiranje ‘odnarođenih' pripadnika vlastite nacije kao većih, prioritetnijih i značajnijih protivnika od etničkih konkurenata”. 89

Na udaru su najčešće prozapadno orijentisane nevladine organizacije, posebno one koje sa bave ljudskim pravima i suočavanjem sa prošlošću, čija je slika u raznim medijima jednoobrazna i uvek kritikovana sa istim argumentim. Retorika i izrazi su potpuno identični: “vatreni evroljupci”, “liberalne elite koja je toliko zaslepljena ujedinjenom Evropom i kulturasizmom” 90, “lešinari”, “on je izjednačio „biti moderan”, sa „misliti samo na sebe i misliti samo na novac”” (Antonić). “Evro-Srbi” ili “druga Srbija” 91 su sinonimi kojima se označavaju i Peščanik i medijska kuća B92 i stranke LDP, SDU, LSV kao i predstavnici NVO sektora. Upadljivo je da se raznoliki “mondijalisti” sada svode na jedinstvenog neprijatelja, kao što uostalom i nacija treba da bude jedinstvena. Ta polarizacija i potreba za njom je odraz krize u društvu.

Ono što je glavni motiv napada na ove aktere jeste njihova delatnost na prevazilaženju prošlosti na način koji bi osvetlio pojedinačne krivce i udeo kolektiva i institucija u ratnim razaranjima. To je motiv, a ideologija kojom se sprovodi, kako je pomenuto, je prerada prošlosti sa posebnim naglaskom na sada permutovane aktere u podeli fašisti-antifašisti, pri čemu se fašisti proglašavaju patriotama.

Motiv je naglašen u pisanju Vukadinovića i Antonića koji se oštro suprostavljaju pominjanju 90-ih, a posebno u izbornoj kampanji jer se po njima navodno radi o manipulaciji strahom od strane DS. To je isto kao i pokušaj radikala da jednom umivenom retorikom u izbornoj kampanji naprave diskontinuitet sa Šešeljevom/sopstvenom politikom. Guranje prošlosti pod tepih, podrazumeva sada njenu normalizaciju. Tako se npr. pominjanje Miloševića karakteriše kao prljava taktika koja narušava nacionalnu homogenost (tj. mobilizaciju biračkog tela) koja je sada neophodna za rešavanje suštinskog pitanja statusa Kosova.

Tako da “logično”, svako ko se usudi da podseća na etničko čišćenje prostora, na muslimanske žrtve, albanske žrtve, na sve zločine postaje izdajnik srpske stvari. Vukadinović na sledeći način obrazlaže kako to “manipulišu evro-reformatori”, kako to “zavaravaju” narod nadom da će ikada putovati bez viza i kako su oni koji mrze Miloševićevu deceniju ustvari “patološki jugonostalgičari”: “... današnji evro-reformatori pokušavaju da manipulišu nataloženim negativnim iskustvima i traumama građana tokom prethodne decenije, njihovim strahom od sankcija, željom da putuju bez viza i „žive kao sav normalan svet““ 92. On dalje navodi da oni “... gaje gotovo patološku odbojnost prema svojoj zemlji i mržnju prema svemu što nosi srpski nacionalni predznak. Svako od nas poznaje bar nekog takvog, a poneko će se u gornjem opisu možda malo i prepoznati” (gornji opis se odnosi na NVO sektor). Dalje tvrdi da su to “nepopravljivi jugonostalgičari koji nikako ne mogu da se pomire sa činjenicom da Jugoslavije više nema, koji ne mogu da prežale šopinge po Trstu i “crveni pasoš sa kojim si mogao putovati po celom svetu” i bes zbog toga iracionalno i gotovo patološki usmeravaju prema ovom jadu od države u kojoj su prinuđeni da žive”.

U ovom slučaju Vukadinović teži legitimisati nacionalizam kao poželjan ili kao neku vrstu odbrambenog otpora – u ovom slučaju kao otpor “avetima komunizma” koji se ko zna može i povratiti. Antikomunizam je standardno izjednačavanje sa svim strankama koje propagiraju poštovanje višenacionalnih država: “Za njih je, na jedan perverzan, gotovo vampirski način, još živa SFRJ... Oni zaista više ništa ne razumeju. Oni zaista ponavljaju samo stare, oveštale fraze. i jedina razlika je u tome što umesto mantre: „Samo da ode Milošević“, sada stoji mantra: „Samo da ode Koštunica“. Ali, u toj lenjosti misli, u toj zadriglosti mozga korumpiranog grantovima, suportima, stipendijama i fi jima, već je spreman i treći nastavak NVO. Posle Miloševića i Koštunice na redu je novi univerzalni krivac – Boris Tadić. i nimalo ne sumnjam. Tu je i četvrti, i peti nastavak. Onaj koji objašnjava da će se sve rešiti, samo ako se vratimo u 1992. godinu. Ali, stvarnost je neumoljiva. Republika Srpska je stvarnost. Demokratska Srbija je stvarnost. Ovo je 2007. godina. Ovo nije 1992. A Čeda Jovanović nije Broz. Da li je to jasno? Da li je to dovoljno jasno? i šta još treba da se dogodi da biste vi to razumeli? 93

Naravno da je jasno da LDP kao stranka sa vrednostima liberalnog tržišnog ne može imati nikakvu vezu sa KPJ. Pitanje koje nam se paternalistički postavlja treba valjda da mobiliše i navede publiku na pomisao kako eto neko želi još jednom “da nas pređe”, da nam proturi još jedan internacionalizam i time razori etnički homogenu Srbiju. Pri tom autor opet vulgarizuje stvari upoređujući sadržaje dva potpuno suprotna sistema.

Poricanje prošlosti je očigledno u scenariju tipa žrtveno jagnje, Srbija koju svetska sila želi “da po svaku cenu povredi, porazi i ponizi”. A odgovor na pitanje “Zašto baš prema nama?” je prema autoru legitimno postavljeno, a odgovor glasi: ““Nema nikakvog razloga”. Odnosno, jedini razlog, navodno, jeste zlo koje je u naše ime Miloševićev režim činio našim susedima, zbog čega danas manje-više opravdano ispaštamo.” 94

O “profitiranju” NVO i medija piše i Miša Đurković: “interesi mnogih interesnih grupa koje se nalaze u medijima, pojedinim NVO i nekim levim partijama, koje su jako dobro živele od tzv. srpskog fašizma, predstvaljajući Miloševićevu Srbiju kao Hitlerovu Nemačku a sebe kao navodne moralne heroje i savremene antifašiste; tim grupama je takođe u interesu da se ovde ne uspostavi stanje normalnosti jer onda gube smisao postojanja, legitimitet i novac i stoga stalno pokušavaju da traže i nalaze antisemitizam, fašizam, ksenofobiju, rasizam...” 95

Ono što karakteriše debatu o neofašizmu koja se tokom 2007 godila vodila u mnogim medijima (čiji je neposredan povod bio antifašistički skup u Novom Sadu 7. oktobra protiv skupa neonacista “Marš za jedinstvo Srbije”) je novo viđenje klasičnog fašizma i njegove istorije na ovim prostorima. Kako su ekstremne desničarske organizacije nešto što obeležava i evropske zemlje, a ne samo Srbiju, to se često koristi kao argument za opravdanje ovdašnjeg stanja. Međutim, pogled u tuđe dvorište najčešće služi legitimisanju te vrste nasilja. A i kada bismo upoređivali ideologiju ultradesničarskih grupa u raznim zemljama, postoji razlika koja se ukratko svodi na to da evropska krajnja desnica ima problem sa imigrantima (Azijati, Afroamerikanci idr.) i nastupa pod sloganom “Evropa Evropljanima”, dok u Srbiji organizacije kao što su Nacionalni stroj, Rasonalistu, Obraz, Dveri, Pokret 1389 vrše verbalno i fizičko nasilje nad etničkim manjinama i državama susedima (to je desnica koja vodi samoizolaciji). Oni propagiraju u različitim verzijama ideologiju “krvi i tla”, zalažu se za čistotu nacije i veličaju ličnosti Dimitrija Ljotića, Nikolaja Velimirovića, Ratka Mladića, Radovana Karadžića i dr. 96 Pomenute organizacije vrlo često prevazilaze međusobne razlike i zato je bilo moguće videti 7. oktobra 2007. godine u Novom Sadu ili 10. decembra na Međunarodni dan ljudskih prava na Trgu republike “Obrazovce” koji zajedno sa navijačima i neonacistima podižu desnu ruku u znak fašističkog pozdrava.

Negiranje ili ublažavanje njihove ideologije i okupljanja neonacista 7. novembra 2007. godine ima za cilj dve stvari. Prva se tiče odbrane ekstremnog nacionalizma nekih parlamentarnih stranaka, jer je ideologija (uz izuzetak pronacističkog programa) pomenutih ultradesničara njima bliska. Razlika je u izražavanju ili praksi, jer stranke npr. ne mogu izaći na trg i skandirati “Ustaše”, “Ubij pedera”, “Biće mesa”, ali zato mogu ne kazniti taj govor mržnje. Drugi cilj služi za obračun sa političkim neistomišljenicima, po principu izjednačavanja levog i desnog ekstremizma.

Kako je “antifašizam kod mnogih ideologija ključni sadržaj kojim se dokazuje progresivna i humanistička usmerenost režima, revizionisti dovođenjem u sumnju ovog sadržaja, pokušavaju da ospore legitimnost režima” 97. Ovo je sastavni deo antikomunističke usmerenosti savremenih intelektualaca, jer se otporom prema antifašizmu pruža otpor širem socijalističkom kontekstu, a sve u cilju normalizacije nacionalizma koji traje od sredine 1980-ih. Zato su današnji antifašisti viđeni kao isti gore pomenuti “izdajnici”, a što je ispravna identifi kacija s obzirom da u srbijanskom društvu antifašizam podrazumeva i borbu protiv nacionalizma koji poprima fašisoidne elemente. Njihova diskreditacija se kako je pomenuto sprovodi podvođenjem pod imenitelj “ekstremisti”, pa su npr. ekstremni Garda cara Lazara i Peščanik ili Nenad Čanak i Goran Davidović (poznatiji kao Firer i najverovatniji lider Nacionalnog stroja) su “Fireri iz našeg sokaka”. Ono što karakteriše ova poređenja je neodgovorno korištenje termina “fašizam” koji se nikada i ne defi niše, jer se radi o propagandi. “Pisac ovih redova iskreno veruje da u Srbiji danas nema pravih fašista. Ali ukoliko bi ih bilo, onda su gospodin Davidović i gospodin Čanak najozbiljniji kandidati za to “laskavo” zvanje. S tim da bi prvi više nalikovao nemačkoj, a drugi italijanskoj, tj Musolinijevoj verziji fašizma. Tako bi se i njihov ljuti sukob možda mogao podvesti pod izraz “narcizam malih razlika”, ili jedan, takoreći, “porodični” spor.” 98

Vukadinović podvlači da “Sve i kada bi Čankov antifašizam bio iskren – a nije – i da mu je zaista stalo do toga da se Srbija spase od fašističke pogibelji koja joj, po njegovom mišljenju, preti, onda bi morao biti svestan da njegova pojava i njegovi “antinacistički” nastupi na fenomen protiv kojeg se, navodno, bori imaju otprilike isti efekat kao i pokušaj da se čašom benzina ohladi pregrejani motor. Nije on ni glup ni naivan da ne zna da svaki njegov, kao bajagi, radikalni “antifašistički” ispad, negova bahatost, pretnje i njegovo provokativno izjednačavanje fašizma/nacizma sa praktično svakim (srpskim) nacionalnim stavom i organizacijom upravo do u nebesa podižu rejting radikala u Vojvodini i regrutuju barem nekoliko desetina novih “nacionalnih strojevaca” 99. Poruka je dakle: Ne dirajte neonaciste dok šamaraju, pale pekare, maltretiraju, prebijaju pripadnike nacionalističkih manjina, prete ubistvima.. pustite ih, jer ako ih provocirate biće vam gore i onda ste sami krivi, jer lepo ste upozoreni. Stavovi o tome kako u Srbiji nema pravog fašizma ili o tome kako su oni malobrojni i samim tim bezopasni samo daje legitimitet istima.

Zaključci i preporuke

Na osnovu izloženih stavova savremene intelektualne elite u Srbiji može se zaključiti da je dominanatan nacionalizam koji ima snažan šovinistički karakter. On se ogleda u satanizaciji kako spoljašnjih tako i unutrašnjih neprijatelja. Opasnost je veća za poslednje, jer se šovinizam odlikuje većom agresijom ka unutrašnjem neprijatelju. Taj nacionalizam ima rasističke elemente, usmerene ka Albancima, a što je samo neizrečena praksa institucija i većinskih partija u državi koje odlikuje ksenofobija ka svim etničkim manjinama. Veza akademske elite sa režimom (misli se na DSS) vidljiva je i na osnovu negiranja genocida u Srebrenici, smatrajući presudu MSP 100 pozitivnom, a tužbu BiH kao onu koja “nema mnogo veze sa pameću”. Izrazit antizapadni kurs i propagiranje jednog romantizovanog odnosa prema naciji, je ujedno indikator i jedan od uzroka blokiranog stanja u Srbiji koja tokom 2007 godine nije pokazala ni najmanji pomak ka evropskoj budućnosti (za sada jedinoj opciji). Jedna od najopasnijih posledica delovanja akademske elite je ogroman medijski prostor koji im je na raspolaganju. Tu se pre svega misli na režimske listove Politiku i NIN kao i na Novu srpsku političku misao. Međutim, osim medijske promocije, propaganda može da se sprovodi i na predavanjima pomenutih profesora ili putem ispitne literature ili samim prepuštanjem fakultetskog prostora na raspolaganje ultradesničarskim organizacijama. Na taj način, ekpanzija nacionalizma dobija povlašćen položaj ako studentsku populaciju posmatramo kao jedne od bitnih aktera budućeg političkog života u državi. Time se blokira prodor drugačijih ideja među mladim ljudima i ostalom publikom, a o “blokadi” se mora govoriti kada je politička svest u Srbiji u ogromnoj meri samo kontunuitet iste one svesti koja se reprodukuje još od sredine osamdesetih. Generacije “roditelja” moraju da raskinu sa tom prošlošću, jer ćemo u bližoj budućnosti imati isti “roditeljski model” koji će državu koja je multnietnička voditi u izolacionizam. Tako će glasovi kosmpolitske svesti biti još više marginalizovani, a položaj manjina biti znatno ugrožen.

U skladu sa navedinim preporučuje se:

Na institucionalnom nivou sankcionisanje govora mržnje u medijima (navedeni su primeri ispoljavanja rasizma prema Albancima u NIN-u i opravdavanje ubistva na sajtu Politike) u skladu sa Zakonom o javnom informisanju.

Cenzura udžbenika koji se pokažu neadekvatnim u smislu pisanja istorije iz vizure opravdavanja srpskih zločina, ali ne na način njihovog odstranjivanja, već njihovom kritikom. Ispitna literatura na taj način mora uključiti i radove autora iz regiona (ako govorimo o istoriji i ako govorimo o prevladavanju prošlosti rata).

Zbog sramnog pozitivnog stava većinske političke scene u Srbiji na presudu MSP zbog genocida u Srebrenici moraju uslediti odgovarajuće sankcije. Ako se ne preuzme odgovornost za sopstvene izjave, onda toj politici nije mesto u evropskoj zajednici, bar dok se ne reši unutrašnja politika države. Da bi se ubrzao taj put potrebno je na najoštriji način kritikovati taj negatorski stav, i takođe raditi na upoznavanju javnosti sa pogubnom politikom.

Zabrana relativizacije genocida u Srebrenici može da se u skladu sa evropskom Direktivom o rasizmu i ksenofobiji uključi u Zakon o visokom obrazovanju, Zakon o radiodifuziji i/ili Zakon o javnom informisanju.

(Odlomak iz Godišnjeg izveštaja Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji: “SAMOIZOLACIJA - realnost i cilj”, str. 43 – 75)

Fusnote:

27. Todor Kuljić, Prevladavanje prošlosti, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd , 2002. str. 451.

28. Dubravka Stojanović, Helsinška povelja

29. U broju koji datira iz 1999 god. našli su se tekstovi najpoznatijih akademika: Dobrica Ćosić, Mihailo Marković, Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Zoran Konstatinović, Miodrag Jovičić, Dragan Nedeljković. U uvodu se isti označavaju kao “naši najugledniji savremeni društveni mislioci... koji preispituju ogromna iskušenja koji su srpskom narodu nametnuti iznutra i spolja”. Srpska politička misao, 1–2, 1999.

30. Od 2001 god. članovi su: teolog Radovan Bigović, sociolškinje Mirjana Vasović i Radmila Nakarada (Fakultet političkih nauka u Beogradu), pravnik Tibor Varadi, književnica Svetlana Velmar Janković, istoričar Mihajlo Vojvodić, profesor književnosti Đorđije Vuković, vladika Sava, istoričar Ljubodrag Dimić, publicista Slavoljub Đukić, pravnik Aleksandar Lojpur, ekonomista Boško Mijatović, patolog Zoran Stanković, filozof Svetozar Stojanović, profesor orijentalistike Darko Tanasković i psiholog Sulejman Hrnjica. Ostavke na članstvo u Komisiji podneli su Vojin Dimitrijević i Latinka Perović. U pismu upućenom predsedniku SRJ Latinka Perović navodi da ne uspeva da sebi nađe mesto u državnoj komisiji, koja je čvrsto institucionalizovana i čiji mandat nije jasan. Vojin Dimitrijević navodi da komisija koja je “sastavljena isključivo od građana SRJ, a u kojoj čak nema nikoga iz Crne Gore, neće moći da izgleda nepristrasno ako donosi sudove o događajima van današnje teritorije SRJ(www.glas-javnosti.co.yu)”.

Krajem 2002. god. u Komisiju za istinu i pomirenje imenovani su: Emir Kusturica, Ljiljana Smajlović, glavni i ogovorni urednik NIN-a Slobodan Reljić i imam beogradske džamije Mustafa Jusufspahić. Ovo uvođenje članova druge nacionalnosti i vere je bio manevarski potez, jer se ne radi o neistomišljencima sa zvaničnom srpskom politikom (naprotiv, u pitanju su nekadašnji propagatori Miloševića ili Karadžića).

31. Vladimir Ilić, Oblici kritike socijalizma, Gradska narodna biblioteka “Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin, 1998. str. 279.

32. Nataša Kandić: “Domaća presuda Škorpionima pada posle presude Međunarodnog suda pravde. Beogradska presuda ide još jedan korak dalje, jer potpuno negira svaku vezu Škorpiona sa genocidom u Srebrenici. Sudija u obrazloženju navodi da sud nije imao dokaze da su žrtve koje su streljane u Godinskim barama, njih šestorica, dovedeni iz Srebrenice”. www.b92.net

33. Politika, 6. mart 2007.

34. Đorđe Vukadinović, Politika, 19. februar 2007.

35. Slobodan Antonić, Politika, 12. april 2007.

36. Na proslavi Dana državnosti u Orašcu, mestu prvog srpskog ustanka, premijer Koštunica je poručio: “U našoj istoriji, ovo je prvi put da otimači od nas tražeda se složimo, da odobrimo i prihvatimo, da ropski pozdravimo otimanje Kosova. Da potpišemo da nije naše – ono što vekovima jeste naše. Da priznamo kako nismo sa Kosova, odakle jesmo”. www.b92.net/info/vesti

37. Slobodan Antonić, Politika, 5. april 2007.

38. Potrebno je naglasiti da sadržaj pojmova kao što su “evropske vrednosti”, “evropeizacija” varira kod različitih autora iz ovih krugova. Postoji saglasnost po pitanju poštovanja ljudskih prava onako kako su propisana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, ali postoje i oprečna shvatanja naročito kada je u pitanju ulazak države u NATO pakt.

39. Slobodan Antonić, Politika, 14. decembar 2007.

40. Ibid.

41. Što nije sasvim utemeljeno, jer se u SFRJ negovao jugoslovenski “nacionalizam” (do polovine osamdesetih održavao se parolom bratstva i jedinstva slabeći republičke nacionalizme, da bi nakon Titove smrti, slabljena uloge KPJ i dolaskom Miloševića na scenu stupio model prosrpskog jugoslovenstva. U pitanju je bila ideologija koja zagovara opstanak Jugoslavije, ali sa jednim dominantnim narodom – srpskim). S druge strane politika multikulturalizma radi suprotno – ona ne suzbija etničke razlike već ih ohrabruje, ali uz promovisanje ideja verske, rasne i etničke tolerancije.

42. Đorđe Vukadinović, Politika, 19. jun 2007.

43. Todor Kuljić, Prevladavanje prošlosti, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd , 2002. str. 118.

44. Jedan od praksisovaca i kritičara ne samo socijalističkog režima već kasnije ukazivao na probleme tranzicije postkomunističkuh zemalja (mnogi ga smatraju “jednim od naših najuticajnijih teoretičara iz oblasti političke fi lozofi je”). Međutim od disidenta iz perioda socijalizma do danas, Svetozar Stojanović je skliznuo u krajnji nacionalizam, posebno imajući u vidu saradnju sa Ćosićem. Danas je predsednik Srpsko-amerićkog centra, koji zagovara koncept neutralne Srbije i izlaže svoj plan o podeli Kosova :” Zato kao prvu fazu rešavanja (a ne rešenja) kosmetskog problema vidim upravno funkcionalnu, a ne teritorijalnu podelu. To znači da onaj deo u kome su Albanci bili većina pre dolaska NATO trupa treba da bude podveden pod upravu EU (ali samo shodno novoj rezoluciji SB o predaji KiM iz ruku UNMIK-a u ruke EU, uz dalje važenje Rezolucije 1244), dok bi drugi deo u kome su većina bili Srbi pre proterivanja i bekstva trebalo da bude pod upravom Beograda. Taj albanski deo imao bi nadziranu, ali i krajnje proširenu i produbljenu autonomiju (sve do granice pretvaranja u državu). Samo – da se potpuno razumemo – on ne bi smeo da ima vojsku, nego samo policiju, to je u vitalnom bezbednosnom interesu i Srbije. ”www.nspm.org.yu. Ova nazovi podela ustvari ne predstavlja ništa za kosovske Albance, jer ne samo što ne ispunjava njihov najbitniji cilj, već daje i veliki prostor za manevrisanje srpske strane, koja bi bila pod upravom Beograda, a ne pod upravom međunarodne zajednice.

45. Na osnovu projekta SANU i srpske vlasti Dobrica Ćosić “je zaključio da je izlaz iz jugoslovenske egzistencijalne krize promišljena, odlučna, temeljna demokratska reforma celokupnog društvenog, ekonomskog i državnog uređenja Jugoslavije, čiji osnovni politički subjekat ‘neće biti suverene država kao ‘birokratsko kraljestvo' nego čovek pojedinac slobodan građanin'“ (Sonja Biserko, Helsinška povelja, br. 111–112, 2007).

46. Preuzeto sa sajta www.nspm.org.yu

47. Svetozar Stojanović, Srbi i dominantni svet danas.

48. Politika, 19. februar 2007. Antizapadnjaštvo u ovoj kritici služi za skretanje pažnje sa srbijanskih pretenzija na teritoriju RS.

49. N. Berns: „Snažno podržavamo predlog da Kosovo postane nezavisno 2007. To je zvanična pozicija SAD. Težimo i da očuvamo i Bosnu i Hercegovinu kao celovitu, mirnu i ujedinjenu zemlju”

50. Svetozar Stojanović, Arogancija na delu, 30. avgust 2007, www.nspm.org.yu

51. Videti izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava iz 2006. str. 23.

52. Ovo ekskluzivističko poimanje bilo koje nacije, ukazuje nam da se radi o izrazito nacionalističkoj poziciji, i to onoj koja je sklona da preraste u žestoki šovinizam. Objašnjenje se svodi na teoriju o Drugom, odnosno na nasilje nad drugom grupom koja se po automatizmu posmatra kao manje vredna, ako je već naša “posebna”. Treba naglasiti da posebnost nije isto što i različitost i da se u tom smislu ne može pravdati ovaj autorov stav.

53. http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/2001/01/28/srpski/I01012702.shtml

54. “Patriotizam posle Kosova” 28. mart 2007. www.nspm.org. yu

55. Ibid.

56. NIN,

57. Miša Đurković, “Bauk desnice i konzervativizma”, Nova srpska politička misao, vol. XI, no 1–4, 2005. str. 9.

58. Ibid, str. 11.

59. Ibid, str. 17.

60. Ibid, str. 17.

61. Jovan Byford, Potiskivanje i poricanje antisemitizma, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2005. str. 43.

62. Ibid.

63. Todor Kuljić, Prevladavanje prošlosti, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd , 2002.

64. Olivera Milosavljević, “Dobri nacionalizam”, www.helsinki.org.yu

65. Ibid.

66. Slobodan Antonić, “ Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji”.

67. Na udaru kritika su: Ivan Torov, Gordana Logar, Nataša Odalović,Nebojša Popov, Sonja Biserko, Teofi l Pančić i dr.

68. Ibid.

69. “Ono što u svemu ipak raduje jeste činjenica da se izbori u Srbiji, baš kao ni u bilo kojoj drugoj zemlji, više ne mogu dobiti bez jedne elementarno patriotske priče. Niti se bez toga na njima uopšte može biti iole ozbiljan kandidat. ” Politika, “Može biti samo jedan”, 8. januar 2007.

70. Ibid.

71. Politika, 10. januar 2008.

72. Pri tom ti stavovi su identični sa politikom DSS-a ili čak pooštreni sa eksplicitnim pozivima na nasilje u slučaju da dođe do proglašenja nezavisnosti KIM. Sada, nakon 17. februrara i proglašene nezavisnosti, postavlja se pitanje u kolikoj meri je ta propaganda bliska politici koju su vodile i koju i dalje provociraju stranake SRS i DSS.

73. Đorđe Vukadinović, Politika, 7. decembar 2007.

74. Ibid.

75. Politika, 25.09 2007.

76. Politika, 11. septembar 2007.

77. www.politika.co.yu

78. www.nspm.org.yu

79. Ibid.

80. To što je neko bio kritičar Miloševića danas ne znači ništa ako se ne sagleda sadržaj te kritike. Kod Antonića npr. neuspeh transformacije srbijanskog društva leži u jednom glavnom akteru a to je S. Milošević. On u svom radu “Društveni sklopovi, politički delatnici, demokratski poredak” (videti u Račji hod, Filip Višnjić, Beograd 2000) primat daje ličnostima nad društvenom strukturom. Zato za njega isporučivanje Miloševića u Hag predstavlja “kraj istorije” i završetak krize, jer nema više sultana: “A onda smo oterali Miloševića. Mislili smo da je sada sve gotovo. Ali ništa nije bilo gotovo. Ni Kosovo. Ni stogodišnje haške kazne za Srbe, a oslobađajuće presude za Orića i Čekua. Ni nove pretnje i uslovljavanja. Ni ponovne storije na Si-En-Enu o „obnovi militantnog srpskog nacionalizma“ koji preti „mirnim susedima“... ” (Politika, 8. novembar 2007.) Antonić danas traži amnestiju kolektiva, on prikriva dela nacije zločinima jednog pojedinca.

81. Politika, 24. januar 2008.

82. Skandal, 17. april 2007

83. Mihailo Marković, “O pojmu jedinstvenog duhovnog prostora srpskog naroda”, Srpska politička misao, 1–2/1999.

84. Vladimir Ilić, Oblici kritike socijalizma, Gradska narodna biblioteka “Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin, 1998. str. 303.

85. Bojan Kostreš, “Vojvođanin je stanje duha”, Identitet Vojvodine, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd , 2006.

86. Socološkinja Mirjana Vasović piše o radu NVO: “Što iz neznanja, a više iz zlonamernosti, oni nude (onima koji to žele da iskoriste) iskrivljenu sliku društvene stvarnosti prevodeći pojedinačne šovinističke ekscese u opšta pravila. Prema takvoj slici, u Srbiji se manjine sistematski progone, Romi ubijaju, Jevreji isteruju, žene zlostavljaju, a izbeglice diskriminišu (pogledati tekstove i izveštaje referentnih glasila i nevladinih organizacija). Neprestanim umnožavanjem “nacionalista” nastoje da održe društvo u vanrednom stanju, jer samo u takvoj klimi mogu da preuzmu na sebe (ili da ustupe nekom drugom) “misiju” ili “teret belog čoveka” nad narodom nesposobnim za civilizovan život, demokratiju ili upravljanje sopstvenom sudbinom. Sve to već je opisano u literaturi i zabeleženo u političkoj istoriji sveta. Ovi prijatelji svih naroda osim sopstvenog uporno šire i pothranjuju negativne stereotipe o sredini i naciji iz koje su potekli” (Vreme, Proizvodnja nacionalista, br. 634). Ovim člankom autorka ne samo što negira tj. opravdava zlostavljanje žena u društvu ili diskriminaciju Roma, već to imputira radu NVO. Ovo može samo da znači da je autorka svesna tih problema, ali da je potrebno naći “pogodnu” žrtvu kojom bi se amnestirala država.

87. Decembar 2007. tribina: “Amputirano Kosovo”, februar 2008, govornici raznih tribina su bili: Vladeta Jerotić, Kosta Čavoški, Đorđe Vukadinović.

88. www.nspm.org.yu, sajt posećen 2. januara 2008.

89. Vladimir Ilić, Oblici kritike socijalizma, Gradska narodna biblioteka “Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin, 1998. str. 280.

90. NIN, 17. januar 2008.

91. Međutim izraz “druga Srbija” je potpuno neprimeren čak i kada bi trebao da bude u funkciji žigosanja nekog. Naime, Druga Srbija je knjiga u kojoj su sakupljeni tekstovi mnogobrojnih učesnika sa tribina koje su se održavale u toku 1992 god. a koje su bile obeležene antiratnom politikom. Ali među svim tim učesnicima bilo je i današnjih nacionalista kao npr. Đ. Vukadinović.

92. Politika, 5. februar 2007.

93. S. Antonić, Politika, 8. novembar 2007.

94. Đ. Vukadinović, Politika, 28. avgust 2007.

95. Miša Đurković, “Bauk desnice i konzervativizma”, Nova srpska politička misao, vol. XI, no 1–4, 2005. str. 17.

96. NS i Rasonalisti su neonacističke organizacije, pa uz male izmene pored pomenutih odrednica u svom programu imaju klasičnu fašističku ideologiju.

97. Todor Kuljić, Prevladavanje prošlosti, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd , 2002. str. 443.

98. Đ. Vukadinović, “Fireri iz našeg sokaka”, Politika, 9. novembar 2007.

99. Ibid.

100. Presuda MSP, bez obzira na kompromise koji su napravljeni, ipak govori o odgovornosti države Srbije koja nije sprečila genocid, što je prva takva presuda u istoriji. Zato što se očekivala drastičnija presuda, u javnosti se promoviše interpretacija presude da je Srbija skroz amnestirana od odgovornosti.

(Odlomak iz Godišnjeg izveštaja Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji: “SAMOIZOLACIJA - realnost ili cilj")

 

 
 
Copyright by NSPM