Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Danas

 

 

Milovan Jauković

Zaboravljeno Kisindžerovo upozorenje

Rat na Kavkazu kao potvrda potpunog neuspeha zapadne politike prema Rusiji

Rat na Kavkazu je završen. Ruske trupe su se povukle iz ključnog gruzijskog grada Gorija. Malo je, međutim, verovatno da bi prekid vatre nakon petodnevnih borbi u Južnoj Osetiji mogao da se vrati u pređašnje stanje zamrznutog konflikta. Pobednici i gubitnici ovde se jasno razlikuju; ravnoteža snage se promenila. Nepromišljenom vojnom avanturom Mihail Sakašvili je lišio Gruziju takoreći svake šanse da jednog dana ponovo bude cela. Brzom i lakom pobedom u prvoj vojnoj intervenciji van svojih granica od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija je, pak, uverljivo povukla crvenu linijiu na Kakvkazu preko koje nije spremana da ustukne. Prošlonedeljna operacija u Gruziji, kao deo nadmetanja za supremaciju u ovom vitalnom strateškom regionu, demonstrirala je istovremeno i potpun nesupeh zapadne politike prema Rusiji, pa će odnosi Moskve i Zapada morati ubuduće da se zasnivaju na znatno izmenjenim osnovama.

Ulozi i posledice su takvi da svojim dimenzijama prevazilaze situaciju u Gruziji ili južnoosetinski problem. Takav rezime gotovo po automatizmu rađa asocijaciju da Sakašvili nije jedini koji je grubo ignorisao davnašnje upozorenje Hernija Kisindžera da se "nijedna velika sila ne povlači zanavek". Bivši državni sekretar u administraciji predsednika Ričarada Niksona, izrekao je to upozorenje 1982, anticipirajući neočekivani vojni odgovor Velike Britanije na odluku ondašnje argentinske vojne hunte da vrati pod svoj suverenitet Malvinska, ili Foklandska ostrva. Britanija je tada poslala maltene svoju celokupnu pomorsku flotu hiljadama kiliometara daleko da povrate vlast krune nad nekoliko morskih stena, desetak pastira i stotinak ovaca.

Ishod rata u Gruzji potvrdio je, pre svega, da je Zapad napravio katastrofalne greške u svojoj politici prema Rusiji i ovom delu sveta. Ta ratoborna politika imala je prevenstveno za cilj da oslabi Rusiju, ali ju je samo ojačala. Ta politika je trebalo da ponizi Rusiju okruživanjem NATO, a samo je pothranjivala ruski neoimperijalizam. Trebalo je, takođe, i da pokaže kako Rusija "razume samo čvrstinu", ali je umesto toga otkrila pravu bespomoćnost Zapada i nedostatak ubedljivijih poluga uticaja na velesilski oživljenju Rusiju, uprkos godinama ogromnih američkih političkih investicija u Gruziju, koja je kao Bušov svetionik demokratije u bivšem Sovjetskom Savezu valjalo da bude primer ostalim republikama kakve se beneficije stiču okretanjem Zapadu. U tu priču može se sasvim slobodno udenuti i oružani gruzijski napad na Južnu Osetiju, jer je malo verovatno da bi se Sakašvili upustio u tu avanturu, a da nije dobio makar i prećutnu saglasnost i ohrabrenje svojih saveznika. Tako se vrlo jeftino i bez neke velike opasnosti mogao dobiti odgovor na pitanje da li je Rusija samo na rečima velika sila i koliko je daleko spremna da ide, uz uverenje da bi odgovor Moskve mogao u najboljem slučaju da se svede na kopiju marša ruskih mirovnjaka na prištinski aerodrom Slatina.
Bila je to, međutim, pogrešna računica, koja se Zapadu vratila kao bumerang. Sajmon Džekins piše u londonskom Gardijanu da je "Zapad učinio sve da izoluje Putina i ohrabrivao Sakašvilija da mu se ruga preko svake mere izdržljivosti. Ta politika je vodila do rata. Rusija danas hoda, međutim, uzdignute glave, a Sakašvili se bori da preživi kao jedan od najmlađih šefova država u svetu. Evropljani su podeljeni i ranjivi da bi mogli da promene svoju neodlučnost i impotentnost. Podele unutar NATO zbog Ukrajine i Gruzije samo će se produbljivati. Američka politika u regionu doživela je težak šamar".

Zapad je dugo jednostavno ignorisao upozorenja koja su stizala iz Moskve. Rusija je jasno stavljala do znanja da je za nju neprihvatljivo širenje NATO u njenom dvorištvu, izgradnja antiraketnog štita u Poljskoj i Češkoj, nezavisnost Kosova. Rusko rukovodstvo je neprestano ponavljalo da će zbog obećanog članstva u NATO Ukrajini i Gruziji pojačati podršku Južnoj Osetiji i Abhaziji. Sva upozorenja ostala su bez ikakvog odjeka. Takvom politikom SAD i Evropa doprinele su u velikoj meri da se Rusija oseti ugroženom, okruženom i izolovanom. Nezadovoljstvo Moskve pojačavalo je i saznanje da Rusija nije stekla nikakav bonus u odnosima sa Zapadom, iako se geopolitički povukla i iz krajeva koji su bili deo Rusije i pre dolaska komunista na vlast. Štaviše, što je Rusija više uvlačila svoje velesilske rogove, tako su se samo umnožavale zapadne optužbe za imperijalne ambicije. Ekonomski ojačala i diplomatski samopouzdanija na globalnoj sceni, Moskva je stekla uverenje da mora da preduzme agresivnije mere kako bi ponovo uspostavila svoju moć, dostojanstvo i uticaj u regionu koji smatra svojim strateškim zadnjim dvorištem.

Pokazna vežba bila je više nego ubedljiva, a o njenim porukama će Zapad i okolne zemlje morati ubuduće ozbiljnije da porazmisle. "Putin je odigrao briljantno svoju kartu i povukao crvenu liniju Zapadu. Znao je vrlo dobro šta radi i kakve će biti posledice kad je bacio rukavicu izazova i umarširao u Gruziju. To nije ona užasno oslabljena Rusija iz devedesetih. "Imamo posla s novom Rusijom koja sada pregovara s pozicije snage", kaže Aleksander Rar, ekspert za Rusiju u nemačkom savetu za spoljne odnose i autor biografije Putina.

U politici, kao i u životu sve se vraća, i to s kamatom, često u vidu akumuliranog cinizma. Zapad je godinama prisvajao ekskluzivno pravo na "humanitarni intervencionizam", koji je po pravilu sprovođen mimo Ujedinjenih nacija i po slobodnom izboru njegovih glavnih zagovornika. Sada je, pak, Rusija intervnisala u Gruziji po gotovo identičnoj matrici koju su koristile SAD i NATO u bombardovanju SR Jugoslavije. Takoreći da je sve isto osim što se učesnici razlikuju. Ako je NATO intervenisao u Jugoslaviji navodno da bi sprečio humanitarnu katastrofu i genocid nad kosovskim Albancima, Rusija je iz istih razloga delovala u Gruziji u ime Južnih Osetina. Ako je Milošević snosio veliki deo odgovornosti za taj sukob, onda takva krivica ne može da zaobiđe ni Sakašvilija. Ako je pri sklapanju Kumanovskog sporazuma Zapad likovao, a Rusija bila samo vodonaša, sada je Moskva bila ta koja je diktirala uslove prekida vatre u Gruziji. Ako je Zapad tvrdio da je Miloševićeva politike lišila Srbiju prava da upravlja Kosovom, sada Moskva to isto poručuje Zapadu i Sakašviliju. Ako je NATO izvršio agresiju na Jugoslaviju, onda bi i rusku intervenciju u Gruziji trebalo svrstati u tu kategoriju, bez obzira na to što su Putin i Medvedev, za razliku od Bila Klintona i Tonija Blera, znali kada da se zaustve i da ne ruše mostove, zgrade i fabrike stotinama kilometara daleko.

Upravo tu i leži suština paradoksa koje proizvodi liberalni intervencionizam. Zbivanja u Južnoj Osetiji samo su potvrdila da svet nema konceptualni okvir kako da zaustavi beskonačne granične sporove da ne eskaliraju, a kamoli da ih uspešno reši. Nekada su takvi konflikti mogli da se suzbiju poštovanjem nacionalnog suvereniteta koji je garantovala Povelja Ujedinjenih nacija. To načelo bačeno je, međutim, pod noge liberalnim intervencionizmom Džordža Buša i Tonija Blera. Spremnost Zapada da interveniše u korist podela manifestovana je u Jugoslaviji, Iraku, Sudanu. Arogantno arbitrarna odluka u slučaju nezavisnosti Kosova samo je, pak, osokolila separatističke pokrete širom sveta da pokušaju da zadobiju velike sile za svoju star.

"Ako smo podržali kosovske Albance protv Srba, što ne bi Južne Osetine protiv Gruzina. Ako smo podržali Kurde protiv Iračana, zašto ne i Gruzine protiv Rusije?" pita se komentator londonskog Gardijana Sajmon Džekins. "U vrtlogu takvih kontradikcija stari princip nemešanja oživljen u Ujedinjenim nacijama kombinovan s realpolitičkim prihvatanjem sfera uticaja velikih sila mogao bi da bude relativno stabilna baza za međunarodne odnose. Liberalni intervencionizam koji neminovno vodi u vojnu i ekonomsku agresiju znači samo skupu avanturu čiji je ishod najčešće neuspeh.

Antrfile:

Prazne pretnje

"Putin bi umro od smeha da je čitao američke novine proteklih dana. Predsednik Džordž Buš proglasio je rusku invaziju na Gruziju "neproporcionalnom i neprihvatljivom". Potpredsednik Dik Čejni uzeo je to za gotovo i saopštio da invazija "neće proći bez odgovora", misleći očigledno nešto sasvim drugo. Buš kaže da velike sile ne treba da ruše vlade u 21. veku, kao da sam nikad nije uradio takvu stvar. Čejni tvrdi da je invazija "oštetila ugled Rusije u svetu", kao da je Čejnija baš briga za to. Lobi za sankcije protiv Rusije sveden je na pretnju bojkotom Zimske olimpijade u Sočiju. Auh! Velika stvar", napisao je Sajmon Džekins u Gardijanu.

Bušova strategija nacionalne bezbednost iz 2002. proklamovala je da se mogu nanostiti preventivni udari i u svrhu borbe protiv međunarodnog terorizma, uz objašnjenje da pobeda može biti izvojevana samo u uslovima iskorenjivanja režima u nizu zemalja.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM