Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

12. septembar 2008.

Živadin Jovanović

GELBARDOV PROMAŠAJ U BEOGRADU

Bivši specijalni predstavnici bivšeg predsednika SAD Bila Klintona za bivšu Jugoslaviju – Ričard Holbruk i Robert Gelbard obreli su se protekle sedmice u Srbiji. Prvi u Prištini , koju Srbija smatra svojom teritorijom (a SAD „kontrolisanom nezavisnošću“), drugi u Beogradu. Sudeći prema novinskim izveštajima, Holbruk je vodio razgovore sa „uslovno nezavisnim“ predsednikom Sejdiuom, premijerom Tačijem i drugima i hvalio njihovo „uspešno suočavanje sa prvim izazovima“ istovremeno odapinjući strele ka Beogradu koji ima „teritorijalne pretenzije prema Kosovu“ zbog čega, kako smatra, ne može u EU.

S kim je Gelbard vodio razgovore u Beogradu javnost nije obaveštena, ali je on, prema podrobnom izveštaju agencije „Beta“ („Politika“, 11.09.), pred srpskom javnošću toliko ishvalio naše državne i vladine vođe kao da je Srbija, a ne SAD, usred izborne kampanje.

Novinski izveštaji o posetama dvojice američkih diplomatskih veterana koji za svoju popularnost mnogo duguju ličnom doprinosu razbijanju SFRJ, potom SRJ i same Srbije, zahtevaju komentare, ali novinarskih, ili redakcijskih komentara, začudo, nema. Zašto? Gelbard je „Beti“ izjavio da se ne slaže sa Holbrukom da Srbija ne može da uđe u EU dok ne prizna Kosovo. „Nametanje Srbiji dodatnih tereta je previše“ – kaže Gelbard, kao da nam s lica čita šta mislimo o beskonačnoj listi uslovljavanja!

Holbruk i Gelbard, pristalice Demokratske partije, ne retko su 90-tih godina prošlog veka posećivali Beograd u tandemu. Razume se, u njihovim stavovima tada nije bilo niti je moglo biti bilo kakvih, pogotovu ne javnih razlika. Sada dolaze u isto vreme, ali su podelili teren i uloge.

Uzajamna ljubav Holbruka i Prištine je poznata. On se 24. juna 1998. godine, susreo sa komandntima OVK u Juniku i time u ime Vlade SAD objavio premeštanje tzv. OVK sa liste terorističkih na listu oslobodilačkih organizacija. Komandanti tzv. OVK su srećni što Holbruku mogu iskazati zahvalnost i gostoprimstvo, sada, razume se, kao predstavnici vlade.

Gelbardova veza sa Beogradom nema takvu predistoriju jer ga ničim dobrim nije zadužio. Naprotiv. Možda je u tome deo objašnjenja zašto je toliko preterivao u obasipanju Srbije i njenog državnog rukovodstva komplimentima. Ako o Srbiji i njenim vođama iskreno misli tako lepo kao što je rekao „Beti“ zašto to ne izreče na konferenciji za štampu u sedištu Demokratske partije u Vašingtonu, ili u sedištu EU u Brislu? Mogao je o tome da napiše komentar ili bar pismo „Njujork Tajmsu“, ili „Vašington Postu“? Jer, srpska javnost zna kakvi su joj i Predsednik i Vlada. Na kraju, ona ih je, a ne neko iz Vašingtona ili Brisla, birala i to relativno nedavno. Strana, pogotovu američka, javnost i političari manje to znaju.

Pada u oči to, da pored javnih pohvala Predsedniku Republike Borisu Tadiću („pokazuje izuzetno vođstvo i veliku lidersku veštinu“) i predsedniku Vlade Mirku Cvetkoviću, da Gelbard poimenice javno hvali jedino „gospodina Dinkića“. Očigledno se nije držao kriterijuma hijerarhije, jer bi u tom slučaju bilo logično da, posle Predsednika Vlade, pohvali i njegovog zamenika pa tek onda pojedinačno ministre. Ali, Gelbard se očigledno upravljao nekim svojim rezonima i svojim kriterijumom kvaliteta. Ostaje, ipak, pitanje – da li je umesno da u izricanju javnih pohvala pored Predsednika Republike i Predsednika Vlade svrsta i jednog od 27 članova Vlade! Kako će to primiti drugi članovi Vlade i lideri drugih stranaka koji mogu smatrati da imaju iste, ako ne i veće zasluge za Srbiju?

Po svemu sudeći, sinhronizovane posete Holbruka i Gelbarda kao i sadržina njihovih javnih istupanja su dogovorene po principu - neka svako govori ono što veruje da domaćinima godi – Beogradu dati verbalnu podršku za prijem u EU bez novih uslovljavanja, Prištini potvrditi svestranu podršku i obećati još jači pritisak na Beograd da prizna nezavisnost Kosmeta. Tako će američki Srbi preko Gelbardovih izjava u Beogradu dobiti poruku da Obama priznaje Srbiji centralnu ulogu na Balkanu i podržava njen prijem u EU bez zahteva da se prethodno odrekne Kosmeta, a američki Albanci preko Prištine, da se Obama bori za puno priznanje Kosova i da će pritisnuti Srbiju preteći joj da ne računa na EU pre nego što se i formalno odrekne Kosmeta. Projektovan cilj – da i Srbi i Albanci glasaju i finansijski pomažu Baraka Obamu.

Gospodin Gelbard je srpskoj javnosti izložio analizu srpske unutrašnje i spoljne politike, autoritativno izrekao ocene i šta i ko je u toj politici dobar, a šta i ko je loš. Nije govorio ni pred kakvim forumom ili javnim skupom lišavajući sebe prilike da čuje i drugačija mišljenja, niti na konferenciji za štampu gde bi verovatno čuo interesantna pitanja. Odlučio se za ekskluzivan razgovor sa „Betom“. Pritom je svakog iz bliže i dalje istorije Srbije stavio na (pred)određeno mesto. Nije ostao dužan ni pokojnom Slobodanu Miloševiću („krivicu treba staviti tamo gde jeste“), ni donedavnom premijeru Vojislavu Koštunici („zbog grubosti tokom pregovora“ o Kosmetu), pa čak ni prethodnom ministru za Kosmet Slobodanu Samardžiću (kosmetsko „pitanje vrlo loše vodio“).

Sve što je o njima rekao, srpskoj javnosti je, uglavnom, poznato. To sluša od političara, nezavisnih analitičara, NVO, nekih stranih ambasadora. Posle Gelbardovih ocena izrečenih u Beogradu, javnost eventualno može biti podstaknuta da se pita ko na njih ima autorstvo - Beograd, gde se najčešće čuju, ili Vašington čiji ih diplomata izriče.

Izuzetno je interesantno Gelbardovo obraćanje srpskom narodu o ruskoj politici prema Srbiji. Stiče se utisak da je tom delu svog obraćanja bivši američki diplomata, a sada rukovodilac konsultantske firme i saradnik izbornog štaba Baraka Obame, posvetio posebnu pažnju. Kao da je pošao od zaključka da u srpskoj javnosti postoje ozbiljne praznine, predubeđenja i pogrešne predstave, pa je na sebe uzeo obavezu da to otkloni da bi Srbija koja je, inače, i po njegovoj oceni „na dobrom putu“, mogla još brže napred. Tako Gelbard poručuje srpskom narodu „da Rusija ne brine, zaista, o Srbiji“, da „igra veoma opasnu šahovsku igru“, da se pretvara da ima vrlo pozitivne odnose sa Srbijom samo da bi napravila probleme sa Zapadom, da „ruska vlada nema stvarni interes da podrži Srbiju“. Na kraju tog dela svog obraćanja srpskom narodu Gelbard proročanski zaključuje: „Bila bi nesrećna greška ako bi srpski narod mislio da je njegova budućnost uz Rusiju“.

Rečnik koji Gelbard koristi govoreći javno o Rusiji i politici ruske vlade prema Srbiji usred Beograda nedopustiv je i uvredljiv za Srbiju. Srbija ima i želi da sačuva i unapređuje prijateljske odnose i ravnopravnu saradnju sa Rusijom i njenom Vladom. Utoliko pre što ta vlada podržava Srbiju u odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kako u bilateralnim odnosima, tako i u Savetu Bezbednosti UN, OEBS-u. Gelbardova javna kritika Rusije i njene politike prema Srbiji i paralelno obasipanje srpskog državnog vrha sladunjavim komplimentima, istovremeno je – podmuklo, uvredljivo i zlonamerno.

Nezavisno od toga što Gelbard nije više zvanični predstavnik vlade SAD, njegovo izricanje javnih ocena srpskog državnog rukovodstva, javne kritike lidera srpske opozicije, prethodnog predsednika srpske vlade i njenih ministara, njegove javne kritike Rusije i njene vlade sa kojom Srbija razvija prijateljske odnose – predstavlja grubo mešanje u unutrašnje poslove Srbije kao nezavisne zemlje, i zahtevaju zvanični demoraš diplomatskim kanalima, kako vladi SAD, tako i izbornom štabu Baraka Obame.

Izgleda, da Gelbarda treba podsetiti da su Rusija i Srbija saveznici, da je Rusija pomagala Srbiji kada je mogla (što ne znači i uvek kada je Srbiji pomoć bila potrebna), da Rusija nikada nije bila agresor protiv Srbije. I još nešto, Srbiji ne trebaju interpretacije njenih sopstvenih interesa pa ni ruske politike prema Srbiji iz treće ruke. Srbija, kakva god izgledala Gelbardu, nije nedoučena, niti su Moskva i Beograd previše udaljeni da bi im bio potreban tumač s one strane Atlantika. Ako Gelbarda more narasli problemi u odnosima SAD sa Rusijom, neka svoje usluge i mudrost ponudi tamo gde ti problemi jedino mogu da se reše. Beograd i Srbija nisu to mesto.

 

 
 
Copyright by NSPM