Nenad Kecmanović

Hapšenje u kontekstu

“Drago mi je, drago, bezbeli da mi je drago što su uhapsili Karadžića. Ali još bi mi bilo draže da skembaju i onog Dodika i onu njegovu Republiku Srpsku!” Bila je to TV izjava sredovječnog Bošnjaka koji je u egzaltiranoj masi na sarajevskoj glavnoj ulici slavio vijest koja je to veče stigla iz Beograda.

Dakle, nije više problem samo Radovan nego još više Dodik, a ponajviše je to zapravo Republika Srpska. Ova kratka izjava anonimnog Sarajlije, reemitovana na jednom beogradskom kanalu, rječitije govori o reakcijama u prestonici BiH nego svi kasniji brojni i opširni komentari. Gotovo da je bilo suvišno da Haris Silajdžić, u svojstvu (šestomjesečnog) predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, na Bi-Bi-Siju pojašnjava očekivanja sunarodnika da proces protiv Radovana Karadžića bude suđenje Republici Srpskoj kao njegovom genocidnom djelu i aktuelnom premijeru, koji brani to djelo i odbija da ga utopi u jedinstvenu i cjelovitu BiH.

Nova infuzija mržnje: Eto, Karadžić nije ni stigao do Haga a pale su u vodu iluzije naivnih mirovnjaka po kojima će suđenja za ratne zločine dovesti do istine, istina do katarze, a katarza do pomirenja. Naprotiv, već sada “Sarajevo ključa od želje za osvetom” stoji u izvještaju sa lica mjesta, a sam sudski proces izazvaće dodatne količine gnjeva jer Tužilaštvo protiv Karadžića neće imati da ponudi ništa spektakularno novo u odnosu na ono što smo već čuli i vidjeli u slučajevima Milošević, Krajišnik, Plavšić, Šešelj, pa je zbog toga iz Haga već najavljen skraćeni postupak. Nebrojeni eksperti, svjedoci i dokazi, beskonačni sati saslušavanja i unakrsnih ispitivanja ostavili su toliko blijed utisak da su se, u načelu nepristrasne, sudije i same često otvoreno nervirale što Tužilaštvo nije bilo u stanju da ozbiljno potkrijepi ambiciozne optužnice i odgovarajuće teške presude. Kako piše čuveni američki advokat i harvardski profesor prava Alen Dersovic, teorija udruženog zločinačkog poduhvata naknadno je i uvedena da bi se optužbe za konkretne ratne zločine, koje su na terenu neposredno počinili vojnici, paravojnici, kriminalci i psihopate, mogle lako širiti nagore, ne samo po komandnoj vojnoj vertikali nego i prema visokoj politici. To, naime, nisu optužbe zbog činjenja, nego zbog nečinjenja, odnosno zbog neznanja, nesprječavanja, nekažnjavanja i slično. Ono što bi principijelno moglo da bude pozitivan osnov optužnice jesu ideologija srpskog nacionalnog pokreta i program Srpske demokratske stranke koje su promovisale političke vođe. Međutim, to su legalne i legitimne političke platforme koje su artikulisane i obznanjene u mirnodopskim uslovima i u njima nema ničega što bi moglo da bude predtekst za ratne zločine. Naprosto, SDS je početkom 90-ih postao za Srbe isto što je i SDA postao za Muslimane i HDZ za Hrvate, baš kao što je i Radovan Karadžić bio pandan Aliji Izetbegoviću i Mati Bobanu.

Nije još bilo rata bez ratnih zločina, pogotovo građanskog, a još manje na nacionalnoj osnovi, pa ih je i u ovom bosansko-hercegovačkom bilo sa sve tri strane. O tome, naposlijetku, svjedoče i haške presude pojedincima ne samo u Karadžićevom nego i u Izetbegovićevom i Bobanovom taboru. A za pokretanje procesa ipak samo protiv jednog od vođa, iz Haga je svojevremeno dato cinično objašnjenje da je ostalu dvojicu smrt spasla od već pripremljenih optužnica. To je za Bobana još nekako i moglo da prođe, dok je Izetbegović imao vremena više godina prije smrti i da takve nagovještaje iz Haga pred kamerama B92 patetično prokomentariše da će mu “biti čast da se pridruži svojim oficirima koji već izdržavaju kazne”. Napokon, i najteža optužba za genocid kojom se tereti Karadžić, presudom Međunarodnog suda pravde u međuvremenu je locirana isključivo na područje Srebrenice i vezana za napad VRS na zaštićenu zonu. To je bio jedan od razloga što je Radovan Karadžić gotovo pao u zaborav, a general Ratko Mladić, koji je za vrijeme rata na zasjedanju parlamenta u Prijedoru sa govornice tvrdio da mu predsjednik RS nije vrhovni komandant, postao najtraženiji haški optuženik.

“Čuvar plaže u mirnom periodu”: Sve u svemu, kako navode i ozbiljni analitičari u Sarajevu, jedino što bi ovaj proces moglo da učini relevantnim jeste ono što će možda ispričati sam Karadžić ne samo o svome tajnom dilu sa Holbrukom nego i o zakulisnim dogovorima sa drugim stranim zvaničnicima, ali i komšijskim vođama oko podjele BiH, oko borbene razmjene teritorija, oko aranžmana “Srebrenica za cijelo Sarajevo” i slično. “Bit će to dovoljno da se brojni kompromitirani državotvorci koji pretendiraju na bošnjački nacionalni prijesto, poklope po ušima” – nedvosmisleno se aludira na Harisa Silajdžića u komentaru sarajevskog “Oslobođenja”. Tako se, dijelom, može objasniti ponašanje Harisa Silajdžića, koji je već odavno težište svoje političke kampanje sa Karadžića prebacio na Dodika “kao zakonitog nasljednika Karadžićevog djela”, koga bi onaj njegov anonimni sljedbenik sa sarajevske ulice “radije skembao nego i samog ratnog zločinca”.

Kao jedini politički preživjeli član Izetbegovićevog najužeg štaba, Haris Silajdžić je odmah poslije rata pokušao da se debarasira Alijinog negativnog nasljeđa, što kratkotrajnim povlačenjem iz aktivne politike, što formiranjem građanske Stranke za BiH u čemu mu je kao uzor očigledno poslužio ipak mnogo bistriji i vještiji Stipe Mesić. Sačekao je da njegov neprikosnoveni lider ode prirodnom smrću, da vremešni veteran Omer Behmen ode u penziju, da OHR politički diskvalifikuje nenametljivog Edhema Bičakčića, da bogatom i uticajnom fundamentalisti Hasanu Čengiću Amerikanci zabrane pristup javnim poslovima i, napokon, da ne manje ambicioznog a nepopularnog Sandžakliju Ejuba Ganića sama stranka otjera u privatni obrazovni biznis, pa da onda, sa oreolom jedinog od istorijskih vođa muslimanskog nacionalnog pokreta u trci za državni vrh BiH, sa lakoćom pretrči anemičnog lidera vladajuće SDA Sulejmana Tihića. Međutim, da bi opravdao ime svoje Stranke za BiH i njenu građansku strukturu o kojoj svjedoči nekoliko Srba i Hrvata u širem rukovodstvu, te ostvario svoj konačan cilj da stane na čelo jedinstvene i cjelovite države, ispriječio mu se upravo Milorad Dodik.

Poslije dugogodišnjeg osipanja nadležnosti Republike Srpske pod udruženim pritiskom bošnjačkih i inostranih lobista, aktuelni premijer je krenuo u žestoku političku, diplomatsku i medijsku kontraofanzivu pozivajući se na demokratsko pravo na referendum o osamostaljenju po analogiji sa Crnom Gorom i Kosovom, te za dvije godine mandata učvrstio ustavnu poziciju manjeg entiteta u BiH. Za razliku od prethodnih garnitura vlasti iz SDS-a u kojima je uvijek bilo istaknutih pojedinaca kojima se mogla zavrtati ruka ratnim hipotekama i manipulisati sa njima, sam Dodik jeste početkom rata nosio uniformu VRS i cijelim tokom rata bio član parlamenta RS, ali je kao opozicioni poslanik kritikovao mnoge konkretne poteze ratne vlasti i poslije rata formirao danas ubjedljivo vladajuću SNSD. Dakle, sem dokazanog rodoljublja i domoljublja, današnjem lideru RS se ne može pripisati kontinuitet vlasti sa liderima osnivačima, a njegovoj lijevo orijentisanoj stranci ideološko-politički kontinuitet sa desnim SDS-om, dok je kod Bošnjaka i dalje na vlasti SDA i jedan od njenih osnivača – Silajdžić. Zato u čestim direktnim ili indirektnim žestokim polemičkim duelima po bosanskohercegovačkim medijima, Dodik sa osmijehom ponavlja Silajdžiću pitanje: “Ko je potpisao Dejtonski sporazum u kome je međunarodno priznata Republika Srpska? Ti ili ja?” A kada je Bi-Bi-Sijev voditelj Stiven Sejker naprosto podsjetio Silajdžića da je i muslimanska strana potpisala RS i da se na dokumentu vidi i njegov lični rukopis, on dogovara: “Jeste, ali je u nas bio uperen pištolj.” Logički bi slijedilo pitanje: Ko je u ruci držao taj pištolj? Holbruk? Kristofer? Bil Klinton, koji je možda u odlučujućem trenutku tajno navratio u vojnu bazu Rajt Peterson da lično priprijeti Aliji i Harisu? Ili neko drugi od američkih političara iz te demokratske administracije koja je bombardovanjem srpskih položaja oko Sarajeva spasla Armiju BiH od kapitulacije i koju Bošnjaci inače osnovano slave kao svoje najveće prijatelje? Ali, to bi očigledno prelazilo granice britanske političke korektnosti čak i u emisiji koja se zove Hard Talk, pa voditelj samo znakovito zaključuje: “Mnoge osobe neće razumjeti šta time želite da kažete ...” i preporučuje mu da zaboravi prošlost i okrene se budućnosti.

“Genocidna tvorevina”: Međutim, Silajdžić, baš kao i oni njegovi anonimni sljedbenici sa sarajevske ulice, ne uzimaju u obzir ključnu stvar da su Radovan Karadžić, kao i prije njega Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i drugi haški zatočenici optuženi za ratne zločine a ne za stvaranje Republike Srpske. U suprotnom bi bilo suđeno i desetinama evropskih i američkih predsjednika, premijera, ministara i drugih visokih međunarodnih službenika koji su od Lisabona do Dejtona tokom cijelog rata tražili formulu podjele BiH, a među prvima bi se na optuženičkoj klupi našli Karington, Vens, Kutiljero, lord Oven, Stoltenberg itd. Napokon, ali ne na posljednjem mjestu, za stvaranje RS morao bi biti optužen čitav srpski nacionalni pokret. Na to Harisa i sljedbenike sa sarajevskih ulica upozorava i već citirani komentar “Oslobođenja”: “Zahtjevi bošnjačkih političara da se procesuiranjem Karadžića procesuira i njegovo djelo, odnosno da hapšenje zločinaca prati ustavna rekonstrukcija BiH, odnosno dekonstrukcija RS, politički je amaterizam.” No, ono što Republiku Srpsku danas brani od vanjskih političkih pritisaka po liniji objedinjavanja policije i drugih ustavnih reformi nije samo pozivanje na Dejton i jedinstvo političke elite i naroda u očuvanju manjeg entiteta nego i njena funkcionalnost, stabilnost, bezbjednost i ekonomski prosperitet kao boljeg dijela BiH. Dok Dodikova nacionalistička retorika do kolektivnog bijesa iritira sarajevske unitariste, od onih iz državnog vrha do onih sa uličnog dna, Vašington i Brisel su mnogo osjetljiviji na liberalne vrijednosti koje ne samo propovijeda nego i efikasno sprovodi lider RS. “Mi imamo budžetski suficit i na računu za razvoj 1,3 milijarde dok su oni u Sarajevu onomad ustanovili da imaju samo 400 maraka, kod nas su doprinosi na plate iz fondova 48, a u drugom entitetu 61 odsto, porez na dobit u Republici Srpskoj je 10, a u Federaciji 30 procenata, kod njih je struja za domaćinstva 30 odsto skuplja nego kod nas, zbog boljih uslova poslovanja 427 firmi je prebacilo svoja sjedišta iz Sarajeva u Banjaluku i tako su postali naši poreski obveznici ...” – sipa podatke premijer RS. Uz to podvlači da su MMF i Svjetska banka utvrdili da je “srpski entitet” po svim ekonomskim pokazateljima bolji od onog drugog iako nije primio ni trećinu međunarodne pomoći od pet milijardi dolara koliko je od rata došlo u BiH, te zaključuje “postaju nam veliki balast na putu u Evropsku uniju”.

A koju godinu kasnije: Novo samopouzdanje u političkim krugovima u Banjaluci skinulo je sa dnevnog reda pitanje opstanka RS i više se razmišlja o tome šta ako se politički pritisci iz drugog entiteta nastave a iz svijeta obnove, odnosno kako treba da glasi referendumsko pitanje. Da li sa Srbijom ili samostalno ili u konfederaciji sa bošnjačko-hrvatskim partnerima? A Haris Silajdžić i sarajevska ulica će opet reći da je to sve ostvareno na temeljima zločinačkog djela Radovana Karadžića ... Tim prije što je Vlada RS ponudila materijalnu pomoć porodici Karadžić i zatražila od Lajčaka da im vrati pasoše kako bi mogli da odu da ga vide. Šta li će tek reći kada jednog dana istorijske vođe srpskog nacionalnog pokreta iz '90-ih po haškim standardima okaju svoje grijehe i vrate se u BiH kao slobodni ljudi o kojima će moći i javno i zvanično da se govori i mimo današnjih optužbi. Biljana Plavšić uskoro treba da izađe iz zatvora i jedino je sporno da li je onih godinu dana u Beogradu provela na slobodi ili u kućnom pritvoru. U toku je i revizija presude Momčilu Krajišniku koju je velikim dijelom već odležao u pritvoru u Sheveningenu.

Sigurno je da će i, od njih mlađi, Karadžić dočekati da izađe na slobodu. A u međuvremenu je zbog svoga psihijatrijski i pokeraški originalnog načina prikrivanja (pojavljivanje na javnim tribinama i televiziji, putovanja u inostranstvo, druženja po novobeogradskim kafanama, maskiranje i alternativno zanimanje) na specifičan način postao zvijezda i onog dijela beogradske mladeži koja inače mnogo više brine o šengenskim vizama nego o Kosovu. Slušam ih svakodnevno preko leđa u obližnjem kafiću kako prelistavajući tabloide uzvikuju: “Bre, kakav lik”, “Čoveče, kakvo genijalno zezanje”, “Kako ne vide da je ovakvog tipa sramota hapsiti”, “Koji smo kreteni da nismo išli na piće u tu njegovu kafanu”, “Od sutra isključivo u Ludu kuću”... A za stolovima ispred mene posmatram lica generacije očeva, “radovanoljubaca” i “radovanomrzitelja”, podjednako smrknuta na ovo šta djeca govore. Da li se to povodom Karadžića u Srbiji rađa neki postmoderni politički mentalitet?