Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Anatol Lieven

Jedinstvena Moskva

Tokom konferencije koju je organizovao Klub Valdaj, od 7. do 14. septembra, razgovarali smo sa predsednikom Dmitrijem Medvedevim, premijerom Vladimirom Putinom, ministrom inostranih poslova Sergejom Lavrovim, zamenikom premijera Igorem Šuvalovim i zamenikom načelnika ruskog generalštaba Anatolijem Nogovistinom. Nije bilo većih razilaženja u njihovim izlaganjima o ruskoj politici i gledištima. Niti su bilo kakve razlike mogle da se uoče izvan konferencijske sale.

Svakako postoji mogućnost da nezvanično postoje izvesne razlike, ali se one čvrstom disciplinom uspešno skrivaju; takođe je važno primetiti da za to trenutno ne postoje nikakvi dokazi. Sa zapadne tačke gledišta i njihovog uobličavanja politike prema Rusiji, bilo bi daleko mudrije poći od pretpostavke da se suočavamo sa veoma ujedinjenim i odlučnim ruskim stavom, koji bezrezervno podržava čitavo rukovodstvo. Lično sam se uverio, na osnovu razgovora sa običnim Rusima koje sam obavio tokom našeg boravka u Rusiji, da ogromna većina stanovništva podržava stav vlade da je neophodno boriti se u Južnoj Osetiji.

Vladimir Putin je, po svom običaju, koristio malo oštriji ton u vezi sa politikom Zapada nego predsednik Medvedev, mada je i Medvedev bio apsolutno kategoričan po pitanju toga da je bilo neizbežno krenuti u borbu protiv „gruzijske agresije“. Naglasio je da bi doneli potpuno istu odluku čak i da je Gruzija prethodno dobila Akcioni plan za članstvo u NATO, dodavši - „i onda bismo imali mnogo ozbiljniju krizu“.

Medvedev je rekao da, iako vrlo ozbiljno shvata pad vrednosti akcija na ruskoj berzi i smanjenje stranih investicija, i mada je tokom avgusta i sam imao “mnogo preča posla” nego da se bavi vođenjem rata, ipak „kada se sve svede na to da morate da birate između spasavanja ljudskih života i spasavanja ekonomije, onda možete da razumete zašto smo napravili ovakav izbor. Skoro svaka država bi reagovala na isti način ukoliko bi se našla u sličnoj situaciji kao mi u avgustu. Zato smo mi tako i reagovali. Posebno sam naglasio, i ponavljam još jednom: zaštita života i dostojanstva ruskih građanina, gde god da se nalaze, jeste raison d'etre države Rusije.“

Medvedevljev naizgled miran javni odgovor na berzansku krizu jeste odjek Putinovih reči: “Verujem da su našim kompanijama dostupni ogromni resursi kojima mogu povratiti vrednosti ruskih berzanskih indikatora. I to iz dva razloga: prvi je taj što prvorazredne, najatraktivnije ruske kompanije, daleko od toga da su dostigle svoj vrhunac - njihove vrednosti još uvek nisu realno procenjene, zapravo, još uvek su potcenjene. A drugi razlog je u tome što je, budući da još uvek raste i razvija se, naše tržište mnogo riskantnije od tradicionalnih tržišta, a proizvod toga jesu fluktuacije na tržištu, ili kako to ekonomisti kažu, ukupna tržišna nepostojanost. Međutim, nema razloga za strah. Samo treba duboko udahnuti i mirno nastaviti s razvojem naše ekonomije, zapravo potrebno je da samo nastavimo ono što smo i do sada radili.“

Naravno, ovo mogu biti samo izjave za javnu upotrebu; ono što govore ruski biznismeni je mnogo pesimističkije. Međutim, na ovaj način se ponovo ispoljava jedinstvena linija administracije, makar samo trenutno.

Što se odnosa sa Zapadom tiče, svi ruski čelnici su izjavili da ne žele novi Hladni rat. Tako, Putin kaže: „postoji mnogo zajedničkih problema koje samo udruženim snagama možemo da rešimo: terorizam, globalno zagrevanje, zarazne bolesti, regionalne krize.“ Lavrov je naglasio da Rusija želi da pomogne u operacijama NATO-a u Avganistanu, i da su ovog puta Sjedinjene Države bile te koje su odbile ponudu Rusije.

Na pitanje učesnika iz Izraela, Medvedev se svojski potrudio da objasni da Rusija neće slediti strategiju Sovjetskog Saveza na Bliskom Istoku, da je posvećena arapsko-izraelskom mirovnom procesu, i da konferencija koja je načelno zakazana da se održi u Moskvi jeste nastavak prethodne koja je održana pod okriljem SAD u Anapolisu.

Međutim, svi ruski zvaničnici su napali Zapad zbog podrške Gruziji, i najavili su prekid jednopolarnog svetskog poretka, kome teže SAD. Medvedev je rekao: „Da li je jednopolarni sistem bio uspešan (u krizi u Gruziji)? Ne, naprotiv, svi su se sledili, bili izgubljeni po pitanju toga šta dalje činiti. Mislim da je to zbog toga što će vojni analitičari, političari, isto kao i vi, i stručnjaci u ovoj oblasti, tek analizirati lekcije iz kavkaske krize. Kao što sam rekao, za mene lično ali i za veći deo ruske javnosti, ova kriza je označila kraj poslednje iluzije da je moguće da trenutni bezbednosni sistem pouzdano funkcioniše. Moramo da stvorimo novi sigurnosni sistem, u suprotnom niko ne može da garantuje da neki drugi Sakašvili neće izgubiti prisebnost i uraditi nešto slično onome što se dogodilo u avgustu, a onda bismo mi ponovo morali da platimo najveću cenu.“

U formi odgovora na pitanje, Sergej Lavrov je dao naznaku prostora otvorenog za postizanje novih sporazuma, time što je priznao da postoji pravna i politička paralela između Abhazije i Južne Osetije s jedne strane, i Kosova s druge strane – čime je ostavio otvorenu opciju za budući dogovor, ukoliko Zapad ikada pristane na to.

Svi ruski lideri su odlučno bili protiv širenja NATO u Ukrajinu i Gruziju, objašnjavajući to kao pretnju vitalnim interesima Rusije; ali svi su se složili i da, u slučaju da takva pretnja ne bi postojala, ne bi postojala ni namera da se naudi Ukrajini niti da se ugrozi njen teritorijalni integritet. Putin je izjavio da su „svi ti razgovori oko Krima provokacija. Ima li zaista nečeg zajedničkog između Krima i Južne Osetije? U Gruziji se vodio građanski rat i tamo su se nalazili međunarodni mirotvorci. U Ukrajini, hvala Bogu, ničeg sličnog nije bilo.“ Svi su naglasili da je u interesu Rusije da Ukrajina bude stabilna i uspešna, budući da Rusija ima ogroman ekonomski, kulturni i ljudski zalog u toj zemlji. Putin je naširoko govorio i o tome da je velika većina stanovništva u Ukrajini protiv članstva u NATO, i da će svaki korak u tom pravcu zbog toga štetno uticati na unutrašnje podele u Ukrajini.

Putin, Medvedev i Šuvalov su govorili o neophodnosti da se poguraju ekonomske reforme, a Putin je rekao da je, što se toga tiče, Rusija „na pragu novog prodora“. U skladu sa svojim ranijim izjavama, Medvedev je, međutim, mnogo više govorio o imovinskom pravu i vladavini zakona. Zaista, njegove napomene u vezi s tim podsećaju na opaske zapadnih kritičara Rusije:

„Već sam imao prilike da govorim o vrednosti imovinskih prava. Smatram da zbog brojnih faktora tokom celog dvadesetog veka u Rusiji nije bilo pravog shvatanja imovine u njenom uobičajenom značenju. Naš zadatak je da stvorimo to shvatanje, tu ideju, i da je osmislimo i zaštitimo u najvećoj mogućoj meri. To je verovatno kamen temeljac za normalna ulaganja i stvaranje klime povoljne za poslovanje. Ništa drugo nije značajno s tim u vezi, čak ni vojni razvoj, ma koliko to paradoksalno zvučalo, zato što vojni problemi mogu da se reše, dok ekonomski razvoj i društveni razvoj nikad ne prestaju... Moje je duboko uverenje da u Rusiji, nažalost, ne postoji pravo razumevanje onoga što se zove vladavina zakona. Već dugo se bavim tim problemom, i u teoriji i u praksi. I to se, nažalost, manifestuje svuda pa čak i u svakodnevnom životu: u domaćinstvu, u poslovanju, u državnoj službi, čak i na državnom nivou. Dakle, za nas je očigledno, bar za mene kao predsednika države, da ukoliko se po tom pitanju ne promenimo, nikad nećemo moći da budemo prihvaćeni kao ravnopravni partneri.“

Ovo i Medvedevljeva mladost (trinaest godina je mlađi od Putina) navode me na pomisao da ukoliko budemo imali sreće i ukoliko lični sukobi ili ekonomska kriza ne razdvoje njihove puteve, postoji mogućnost da Rusiju očekuje sledeći scenario: prirodna i pozitivna istorijska progresija od Putinove generacije, koja je posvećena ponovnom uvođenju poretka i autoriteta države kao osnove za ekonomski napredak, ka Medvedevljevoj generaciji, koja želi da novi svetski poredak upotrebi kao osnovu za razvoj države i ekonomije baziranih na zakonu : Rechtstaat, što bi se reklo na nemačkom, premda to verovatno ne bi bila u potpunosti ispoljena demokratija, šta god to značilo. Može se reći, prelaz sa Cezara, osvajača, ka Avgustu, utemeljivaču i admin istratoru.

Upravo je ovo bio san velikih ruskih reformista iz devetnaestog veka. Ali kao što je i sa njima bio slučaj, bila bi ozbiljna greška pomisliti da Medvedev i drugi ruski današnji liberali nisu istovremeno strasno posvećeni odbrani ruskih interesa i časti Rusije. Zapadna strategija koja bi polazila od uverenja da je legitimna samo ona ruska vlada koja se klanja komandama Zapada, uništila bi svaku nadu za međunarodnu saradnju sa Rusijom, a možda i svaku nadu za unutrašnji napredak Rusije.

(Autor je profesor na Odseku za ratne studije na Kraljevskom koledžu u Londonu, viši saradnik u New America Foundation u Vašingtonu i stariji urednik u The National Interest. Njegova nova knjiga, sa koautorom Džonom Halsmanom, zove se Etički realizam: Vizija uloga Amerike u svetu, Vintage, 2007).

(19.09.2008. The National Interest)

 

 

 
 
Copyright by NSPM