Mark Hakard
Poruka iz Moskve
Jedan od ključnih ruskih
zvaničnika u sredu je stigao u Havanu, i to ne samo da bi uživao u
cigari na suncu Kariba. Potpredsednik ruske vlade Igor Sečin, jedan
od najbližih savetnika Vladimira Putina, sleteo je sa pozamašnim
rasporedom poslovnih aktivnosti. Zvaničan razlog Sečinovog puta je
energetska saradnja između Kube i njenog nekadašnjeg hladnoratovskog
patrona. Ali odabir emisara od strane Kremlja kao i sam tajming,
mogu značiti da je namera da se uputi upozorenje Vašingtonu: na
pritisak koji SAD vrši na periferiji Rusije može biti uzvraćeno na
sličan način.
Sečinova poseta naizgled se
tiče razvoja kubanskih naftnih polja, na čemu rade Zarubežnjeft,
koji kontroliše vlada, i rafinerijska infrastruktura Lukoila,
privatne ruske naftne kompanije. Ne treba sumnjati u objavljenu
svrhu Sečinove posete – Rusija i njene naftne kompanije su
ambiciozni igrači na globalnom energetskom tržištu. Potpredsednik je
i sam predsedavajući u Rosneftu, državnom naftnom gigantu.
Zato se čini prirodnim to
što Moskva koristi stare veze sa Fidelovim režimom da sada izgradi
energetsko partnerstvo sa Kubancima. Havana poseduje između 5 i 10
miliona barela nafte u nalazištima na moru, koje tek treba
eksploatisati. Očigledno, namera Rusije je što bolja komercijalna
pozicija – Indija, Kina i Brazil su već zainteresovani za razvoj
energetskog potencijala Kube. Pa ipak, postoji još jedan strateški
razlog za slanje Sečina: Kremlj želi da uputi poruku Sjedinjenim
Državama.
Tokom sredine 1980-tih,
Sečin je radio kao prevodilac u Mozambiku i Angoli, pri čemu su obe
zemlje bile poprišta bitaka tokom hladnog rata. Dok je Vladimir
Putin bio agent KGB-a u Istočnoj Nemačkoj, Sečin se najverovatnije
bavio istim u Africi. Može se pretpostaviti da je on upravo tu
uspostavio odnose sa kubanskim vojnim „savetnicima“ te vojnim i
obaveštajnim personalom, koji su često na frontu ratovali protiv
snaga iza kojih su stajale SAD. Nema razloga da sada ne obnovi
kontakte sa tim istim ljudima.
Danas je Sečin snaga na koju
se mora računati kada se radi o politici Kremlja, i poglavar moćnog
klana silovnik. Ova grupa, najvećim delom sastavljena od veterana
bezbednosnih službi, uglavnom sa nacionalističkim, anti-zapadnjačkim
spoljnopolitičkim stavovima, bila je optužena da je, između ostalog,
prouzrokovala pad oligarha Mihaila Hodorkovskog i raspad masivne
naftne kompanije Yukos.
Ako Sečinova prošlost i
njegov položaj Putinove desne ruke ne mogu da na njega privuku
pažnju Vašingtona, možda skorašnji događaji mogu. Prošle nedelje su
ruski izvori nagovestili mogućnost stacioniranja strateških
bombardera u bazama na Kubi. Drugi spekulišu da bi postrojenje za
obaveštavanje signalima (Signals-Inteligence Facility) za koje je
Putin bio naredio da se stavi u naftalin 2001. godine, sada moglo
biti ponovno otvoreno. U međuvremenu, Venecuelanski autokrata Hugo
Čavez bio je u poseti Moskvi da bi proširio energetsku saradnju i
kupio rusko oružje.
Koliko je verovatno rusko
strateško prisustvo na Kubi? U ovom trenutku, projekti Moskve u
Latinskoj Americi više su signali nego konkretni prvi koraci.
Obodrena obilatim prilivom keša, Rusija neće biti zainteresovana za
ponovno uspostavljanje suvencionisanja klijentelskih država na način
kako je to Brežnjev radio. Kuba i dalje nosi na grbači dug od 166
miliona dolara iz sovjetske ere, na čijem je restrukturisanju Moskva
počela da radi 2006. godine. Ruski poslovni njuh se drastično
popravio nakon komunističke ere, pa je Kremlj sada zainteresovan za
obrtanje profita, a ne za ponavljanje politbiroovskih grešaka. Ruski
energetski poduhvati daleko su od puke maske za ponovno
uspostavljanje vazduhoplovnih baza na ostrvu.
Malo je verovatno pak da će
Kuba ponovo funkcionisati kao nosač ruskih aviona. Takav raspored
stvari bi značio prelazak preko ’crvene linije’, kako reče general
vazdušnih snaga SAD Norton Švarc na prošlonedeljnim kongresnim
pretresima. Ruski nuklearni bombarderi na Kubi predstavljali bi
ozbiljnu pretnju – i zahtevali odlučan odgovor od strane SAD kojim
bi se Moskvi stavilo do znanja da takvi potezi ne bi bili mudri.
Ipak, moguće je da bi Kuba
mogla da posluži za natankavanje goriva ruskim vazduhoplovnim
snagama koje ponovo obavljaju redovne dalekosežne patrole strateškim
bombarderima. Još je verovatnije povećanje obaveštajne saradnje
između Kube i Rusije. Bivši direktor Federalne službe bezbednosti i
sadašnji sekretar ruskog Saveta za bezbednost, Nikolaj Petrušov je
Sečinov pratilac u Havani, što čini još izvesnijom rusku odlučnost u
ovim naporima. Nacionalni interesi dveju zemalja su na ovom polju
posebno harmonični, s obzirom da su SAD primarna meta špijunaže
obeju zemalja.
Povećanje ruske aktivnosti u
Latinskoj Americi nije po sebi glavna strateška inicijativa, već pre
suptilni signal kreatorima američke politike. Vašington je dosledan
u svojoj podršci onome što Moska smatra anti-ruskim tendencijama na
prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Dva najistaknutija primera,
Gruzija i Ukrajina, imaju podršku SAD za učlanjenje u NATO.
Izgradnja sistema anti-raketnog štita u istočnoj Evropi bez
smislenih konsultacija sa Rusima samo pojačava strahove Kremlja od
strateške ugroženosti, pa proglasio se Vašington partnerom ili ne.
Posetu Igora Sečina Kubi bi
najbolje bilo posmatrati kroz geopolitičku prizmu. Rusija možda više
nije ona supersila iz prošlosti, ali njeno ponovno pojavljivanje ne
treba potcenjivati. Moskva bi da podstakne revalorizaciju prioriteta
SAD u Evroaziji, i nada se da je njena poruka stigla u Novi Svet.
Ako Amerika i dalje bude insistirala na onome što Kremlj smatra
mešanjem u vitalne interese Rusije, analogna reakcija se može
očekivati neprijatno blizu obalama SAD.
Autor je pomoćnik
direktora Niksonovog centra
(01.08.2008, The National
Interest)
|