Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo NIN

 

 

Der Spiegel:

Zašto Moskva rizikuje novi hladni rat

Ruske oznake na strateškim bombarderima pred obalama Amerike i zastave na ratnim brodovima u Sredozemlju, znak su ruske vojne moći i uloženih milijardi u novo oružje.

Uveče oko jedanaest, kad se mesec ogleda na površini Volge, kad stepa izdiše toplotu proteklog dana a kad se zatvaraju poslednje krčme u Jekateringorodu i Petrovsku - starim provincijskim gradovima koji se danas zovu Marks, odnosno Engels, upravo tad Genadij Štekačov kreće na put koji mu je odredila svetska politika. Polazak je svima veoma čujan.

Tresu se kapci na starim trošnim drvenim kućama koje su pre 250 godina sagradili nemački naseljenici, vibriraju okna na kutijastim zgradama iz sovjetskog vremena. To je trenutak kad Štekačov na aerodromu van grada uzima zalet na poletnoj pisti i diže 150-tonski strateški bombarder Tu-95 u kome je i sedam njegovih drugova – članova posade.

Obično hvata pravac prema Severnom i Barencovom moru, a onda zavrće, oštro prema zapadu, obilazeći oko Severnog pola. Najkasnije pred norveškom obalom, izranjaju prvi mlaznjaci iz eskadrila NATO-a. Oni prate Tu-95 u letu pored Škotske i Farskih ostrva sve do američke obale: među pratiocima su francuski „miraži”, britanska „tornada” i norveški F16.

Tu-95 je 16 sati u vazduhu iznad okeana, bez toaleta, ali sa 16 krstarećih raketa kojima su dostižne i najudaljenije tačke Zemljine kugle, a koje Štekačovljevi pratioci u mlaznjacima dobro vide prolećući ispod Tu-95.

Otkad je Rusija nanovo počela s patrolnim letovima po svetu, posle 15-godišnje pauze zbog nedostatka novca, Štekačov ponovo vidi smisao svog zanimanja. „U poslednja četiri meseca moja posada je sedam puta bila pred obalama Amerike”, kaže Štekačov koji je na to morao čekati punih 15 godina. On, kapetan u toj zabiti za koju niko na svetu nikad nije ni čuo! Engels je grad na obali Volge sa 200.000 stanovnika, udaljen 350 kilometara od nekadašnjeg Staljingrada, sada Volgograda, i bio je uglavnom poznat kao sedište nekadašnje republike oko Volge naseljene mnoštvom etničkih Nemaca koju je Staljin rasturio 1941. a stanovništvo raselio i poslao u Sibir i Kazahstan. Poznat je i što se tu 1961. padobranom spustio Jurij Gagarin, prvi svetski kosmonaut.

Zapravo, 1930. Moskva je u gradu Engelsu izgradila i otvorila prvu školu za vojne pilote. Na aerodromu danas je stacioniran 22. gardijski bombarderski divizion, 37. strategijske vazduhoplovne armije, jedinice koja u slučaju nuklearnog konflikta ima zadatak dopremanja nuklearnih bombi do neprijateljskih ciljeva. U svako vreme spremna su 33 teška bombardera, od toga je 18 četvoromotornih, klipnih, Tu-95, sa doletom od 15.000 kilometara, u žargonu NATO-a nazvanih „Bear”, tj. medved i 15 mlaznih Tu-160, koji su kako Rusi razumeju stvari, najbolje letelice na svetu. One lete brže od 2.000 km na sat, a u depoima raspolažu mestom za 40 tona bombi. U žargonu NATO ih naziva „Blackjack”.

Samo do pre desetak godina ovde nije bilo nijedne letelice, jer je Putinov prethodnik naredio rasklapanje svih bombardera. Danas, međutim, na ulazu u bazu vidi se transparent koji sve njene stanovnike poziva na ponovno uspostavljanje „slave ruskog oružja”.

Otkad je Rusija ponovo dala znak za start a njeni avioni se ponovo pojavili na radarskim ekranima zapadne hemisfere, približavajući se za dlaku do engleske granice i prelećući tik iznad američkog nosača aviona „Nimic”, nadlećući japanska nenaseljena ostrva što je dovelo do uzletanja 20 mlaznjaka kako bi upozorili Ruse - ponovo se govori o dahu hladnog rata Istoka i Zapada.

„Naš zadatak je da pokažemo kako možemo leteti daleko i kad smo već u takvoj situaciji, uvek možemo dopremiti i naše oružje”, kaže general-major Pavel Androsov, komandant ruske strateške avijacije.

Ruska armija sa 1,1 milionom ljudi, još uvek je jedna od najvećih na svetu i ponovo je tu - ne samo u vazduhu. U međuvremenu, flota ponovo izvodi manevre na Atlantiku i Sredozemlju, a u februaru ove godine porinuta je u more prva podmornica nove generacije: kolos, „Jurij Dolgoruki”, naoružana sa 16 atomskih raketa, a pod vodom može ostati 100 dana. Za ovo leto planirani su veliki manevri Severne i Pacifičke flote na jednom od svetskih okeana. Komandant vežbe biće predsednik Dimitrij Medvedev.

Vojni budžet Rusije porastao je u 2007. na 822 milijarde rubalja, tj. 35,4 milijardi dolara. Pošto se preko nafte sve više para preliva u vojnu kasu, Kremlj je najavom novih ulaganja u oružje izazvao vatromet oduševljenja među generalima: do 2015. biće na raspolaganju 30 novih strateških bombardera, mnogo raketa tipa toplj-M kao i osam nuklearnih podmornica klase „bora”. S novim strateškim raketama „bulava” (batina) doći će na scenu savremeno balističko oružje, a sledeće godine u upotrebu će biti uvedeno još tupoljeva-95 - vazdušnih oklopnika XXI veka.

„Ruska vojna mašinerija je ponovo na svom poslu”, konstatuje britanski „Dejli telegraf” i govori o „dramatičnom porastu ruskog vojnog potencijala”. Borbena spremnost u jedinicama danas je „na najvišem nivou u postsovjetskom vremenu”, misli Majkl Mepls, šef Američke tajne vojne službe. Američki ministar odbrane Robert Gejts vidi u modernizaciji ruske armije razlog da „SAD moraju dalje razvijati svoje snage i imati moderno nuklearno oružje koje odvraća napadače”.

Kad čuju tako nešto, ruski generali se osećaju dobro, jer vide da ih ponovo u svetu shvataju ozbiljno. ”Slabe niko ne voli, niko ih ne sluša, samo ih žali – ali kad imate paritet, onda se drugačije razgovara”, kaže Sergej Ivanov, bivši ruski ministar odbrane.

Šta znači kad ruski načelnik Generalštaba, povodom planiranog postavljanja američkog odbrambenog raketnog sistema u Poljskoj i Češkoj, govori o preventivnom uvođenju novog atomskog oružja, ili kad Moskva kao što se videlo prošlog decembra, otkazuje učešće u pregovorima o konvencionalnom naoružanju u Evropi i dovodi u pitanje dalje razgovore o raketama srednjeg dometa? Da li je to šou za kućnu upotrebu, kako bi se pojačalo patriotsko osećanje? Možda Rusija pokušava povratak na svetsku binu upotrebom instrumentarijuma iz sedamdesetih ili Rusija zaista misli da je ugrožena sa Zapada?

U maloj sporednoj ulici iza Tverskog bulevara, baš pored tek sazidane sinagoge, nalazi se moskovski restoran „Akademija”. To je šik-mesto za šik-establišment u kome se sreće nova elita. Gospodin sa trodnevnom bradom, tamnim naočarima i visokim čelom, koji sedi u uglu, uobičajava da doručkuje ovde. Njegovo ime je Stanislav Belkovski, a šef je privatnog moskovskog Instituta za nacionalnu strategiju.

Teza o ponovnom uspostavljanju ruske vojne moći na nivou sovjetskih vremena „nema nikakve veze sa stvarnošću”, kaže Belkovski. „To je deo propagande kojom se želi obmanjivanje javnosti.” Njegov institut objavio je dosije na 70 strana „Kriza i propast ruske armije”. Kad se ta lektira pogleda, ispada da bi kompletno rusko armijsko rukovodstvo moralo dati ostavke i povući se iz službe. Osim toga, Belkovski dokazuje da su ruske armijske tvrdnje i bilansi uglavnom iz carstva fantazije.

Iz njegovog dosijea vidi se da je armija u poslednjih sedam godina dobila samo 90 zastarelih tenkova iz jedine fabrike na Uralu koja danas proizvodi tenkove. Obećani T-95 o kome se priča 15 godina, već je ismejan kao izmišljotina. Za vreme Putinovog predsednikovanja stigla su samo dva nova Su-34, mlazna lovca-bombardera, a Su-35 se prvi put digao u vazduh još za vreme prve godine Gorbačovljeve vladavine, 1985. Zaostajanje ruskih konstruktora „u razvijanju lovaca pete generacije je najmanje 20 godina”, stoji u izveštaju Instituta kojim rukovodi Belkovski. U celoj zemlji ima samo 50 odsto aviona i helikoptera spremnih za upotrebu, a zbog zastarelosti, u godinama koje dolaze, nedostajaće 4.500 aviona.

Što se tiče atomskog oružja, Institut tvrdi da je za vreme Putina van upotrebe stavljeno 405 raketa i 2.498 atomskih glava a proizvedeno svega 27 raketa, tri puta manje nego za vreme Jeljcina, optuživanog kao američkog poslušnika.

Topolj–M je raketa sa sposobnošću samoodbrane koja je ravna nuli, tvrde analitičari sa Instituta Belkovski, zato što Amerikanci znaju mesta njihovog stacioniranja, tako da bi projektil koji je zajedno sa transporterom težak 100 tona, pri svakom pokretu mogao biti pogođen sa tačnošću negde oko 10 milimetara.

O „bulavi” ili batini, interkontinentalnoj raketi, koja bi trebalo da bude deo novog raketnog naoružanja ruske flote, u dosijeu stoji da je skoro svako lansiranje do sada bilo neuspešno. Doskora je u tajnosti držana raketa SSX-29 sa više atomskih glava, koja probija sve odbrambene sisteme, jer je nevidljiva i koja bi trebalo da čini srž ruskog nuklearnog štita - instalirana je na samo 12 brodova.

Belkovski tvrdi, zlovoljno se smeškajući, da ukoliko se sa novim predsednikom nešto ne promeni, za sedam do deset godina, nivo ruske armije odgovaraće osrednjoj evropskoj armiji, ali se neće moći porediti sa Turskom i Japanom.

Insajderi moskovske političke scene smatraju da su ocene Belkovskog provokativne, da sedi na više stolica i da je u dosluhu sa američkom tajnom službom. Ipak, vojni eksperti misle da sve to što se nalazi u dosijeu o ruskoj vojsci nije daleko od istine.

Ruski ekspredsednik Putin nije bez razloga tvrdio da američki vojni izdaci premašuju ruske za 25 puta, kaže Aleksej Arbatov, direktor Moskovskog centra za međunarodnu sigurnost. On ističe da Amerikanci „pod oružjem imaju 1,5 milion ljudi, a trupe su im takvog kvaliteta kome i mi moramo težiti. Naš novac je dovoljan za samo 600.000 ljudi. Reformu i prelaz na manje i bolje opremljene trupe ometa ruska vojna birokratija čiji je moto - bolje je loše, ali veliko”.

Putinu nije bilo dosadno da svih osam godina govori o ponovnom rađanju ruske armije što je i armiji i Kremlju donelo renome među stanovništvom i što je pokrenulo propalu vojnu industriju. Ali sa spoljnopolitičkog stanovišta, akcija je imala dejstvo bumeranga. Najviše su koristi izvukle SAD.

Pod izgovorom ruskog kursa modernizacije, Džordž Buš Mlađi je za sledeću godinu tražio vojni budžet od 696 milijardi dolara, oko 445 milijardi evra. Opasnost od Rusije bila je jeftin izgovor.

Američka mornarica se više godina sprema za modernizaciju interkontinentalnih raketa „trajdent” koje su deo podmorničkog naoružanja. Američka armija želi da do 2012. zameni 5.045, doduše, aktivnih, ali 20 godina starih atomskih glava. Sopstveni špijunski satelit koji su Amerikanci oborili u februaru, jer se navodno oteo kontroli, svuda, pa i u Moskvi, izazvao je sumnju u američko odustajanje od programa „Rat zvezda”.

Ko sebe smatra jedinom preostalom silom, želi slobodu delanja. Amerikanci su se povukli iz ABM-ugovora 14. decembra 2001 (ABM - antibalističke rakete) kojim je bilo ograničeno instaliranje protivraketnih odbrambenih sistema (26. maj 1972). Sledeće godine ističe ugovor Start-1 koji ograničava broj dalekometnih nuklearnih raketa, a 2012. prestaje važnost ugovora o demontiranju strateških ofanzivnih projektila. Predlog Moskve o zameni Starta-1 novim ugovorom nije uzet u obzir. Više neće biti nikakvih kontrola, nikakvih inspekcijskih putovanja na položaje protivnika.

Rusi su ušli u začarani krug. Da bi prisilili Amerikance na neke korake razoružanja, moraju sve učiniti da ih Amerikanci uzmu ozbiljno. Problem je što ruski potencijal zastrašivanja više ne ostavlja utisak na Vašington. Do 2012. obe sile moći će zadržati od 1.700 do 2.200 atomskih glava. Rusima je, međutim, jasno da će u bunkerima imati samo 1.000 upotrebljivih atomskih glava.

Ko sebe smatra ranjivim, odlučno približavanje rivala svojim granicama razume kao provokaciju. Američki planovi za izgradnju odbrambenih raketnih sistema u Poljskoj i Češkoj, i u državama na ruskim zapadnim granicama, izazivaju u Moskvi veliko uzbuđenje. Isti slučaj je i sa približavanjem NATO-a. Nije važno da li je to na Crnom ili Severnom moru. Bilo gde u Evropi, Moskva je u međuvremenu postala strateški odsečena i marginalizovana.

Zbog čega je Rusija izašla iz dogovora o KSE (konvencionalne snage u Evropi). Po svoj prilici, Moskva „hronično nije u situaciji” ispunjenja kvote za tenkove i artiljeriju na sopstvenim granicama što joj je po ugovoru dozvoljeno. Stvar je dovedena do apsurda.

U svakom slučaju, od decembra prošle godine, Moskva više ne dozvoljava bilo kakve inostrane inspekcije i ne obaveštava ostatak Evrope o pokretima trupa i vojnim vežbama.

U Čebarkul, gradić na južnom rubu Urala, proleće je ove godine stiglo kasno. Jedva da se u maju otopio led na velikim jezerima, a ljudi su po starom običaju počeli da pale travu i korov po livadama i jarugama. Gust dim pritisnuo je odozgo šume još zelenih breza koje se protežu u dužini 80 kilometara, sve do glavnog grada provincije - Čeljabinska.

I Andrej Šabola je zapalio travu, ali zbog svojih tenkova. Na taj način dobija čist poligon i sprečava slučajnu pojavu vatre, koja bi mogla buknuti sama od sebe.

Šabola je 37-godišnjak, pukovnik i zamenih komandanta 34. ruskog motorizovanog diviziona. Pravi Rus iz slikovnice: visokog rasta, sa lakim hodom uz ljuljanje, širokog i snažnog nosa na licu sa crvenim obrazima. Stoji na kontrolnom tornju poligona za vežbe tenkista. Iza njega je garnizon u Čebarkulu, a ispred su poligoni na kojima tenkovi T-72 pri brzini od 45 kilometara na sat prelaze preko dubokih jarkova i savlađuju prepreke.

„Druže pukovniče, tenkovske prepreke savladane, nikakvih neželjenih događaja, pritisak ulja normalan”, javlja mucajući od uzbuđenja jedan od vozača. „Divan dečko”, uzvraća pukovnik dodajući: „Ovo je 295. gardijski kozački puk. Ko danas sedi u tenku, nije vojnik na odsluženju roka. U Čebarakulu pravimo profesionalne vojnike. Oko 100.000 ih je već raspoređeno širom zemlje. Ovaj broj je rezultat kompromisa Kremlja i armijskog vrha, jer su gorka iskustva u Čečeniji pokazala kolika je potreba za efikasnim trupama.”

Niko se u ovoj vojnoj bazi ne čudi što Šabola javno govori da je odluka vojnih vrhova kapitalna greška. „Kontraktniki” (vojnici pod ugovorom) ovde su zbog novca, a ne zbog otadžbine, govori pukovnik koji nije želeo da mu se pomene ime. „Jedini razlog zbog čega su ovde je što na drugim mestima nemaju perspektivu. Iz najgorih su porodica.”

U Moskvi je početkom juna otpušten načelnik Generalštaba jer je politiku civilnog ministra odbrane, bivšeg trgovca tekstilom, smatrao ludačkom i opasnom. U Čeljabinsku je zatvorena škola za tenkiste jer se danas oficirsko zanimanje više ne ceni. Nije rešen ni prastari problem ruske armije: 122.000 oficirskih porodica nemaju stalni stan, a sa 12.000 rubalja što je oko 322 evra, koliko dobija poručnik, čovek živi kao pas.

Ali kad se razgovor okrene prema protivnicima na Zapadu i kad u oficirskoj kantini počne da teče votka, svi postaju jedinstveni i uglas tvrde da ih Amerikanci u Gruziji i Ukrajini opkoljavaju. Zar nije objava rata kad ona ženšćina Olbrajt kaže: „Sibir sa svim svojim beskrajnim i nemerljivim bogatstvima pripada samo Rusima, što je jedna od najvećih nepravdi na svetu”.

Ovaj navodni i davno demantovani citat Medlin Olbrajt, ne prima se k znanju jer ranjava rusku dušu. Ipak, svi znaju da je 20 godina posle hladnog rata danas sve drugačije. Znaju da broj atomskih glava na raketama nema značaj koji je imao, da iznenadni napad NATO-a na Rusiju nije verovatan i da je zbog toga broj tenkova i haubica bez nekog velikog smisla.

Ali, koje zadatke ima armija i na koje bi velike konflikte Rusija morala biti spremna? Da je NATO još uvek potencijalna opasnost, ne veruje ni pukovnik Šabola koji je posle pada Berlinskog zida proveo dve godine u Nojsterlicu.

Potom je bio na službi u Blagoveščensku, koji je na Dalekom istoku, na Amuru, tačno na granici s Kinom. „Tamo Kinezi kupuju zemlju na našoj teritoriji”, kaže Šabola. „Sibir je veliki i tamo živi malo ljudi, tačno dva Rusa po kvadratnom kilometru. Zato u kineskoj, susednoj provinciji žive 103 Kineza na istoj površini.”

Prošle godine Kinezi su bili gosti u Čebarkulu za vreme manevra „Mirovna misija 2007”. Tačno 1.400 vojnika i oficira narodne armije i 300 pilota, bili su u dalekom uralskom gradiću da bi devet dana zajedno sa Šabolinim divizionom učestvovali u „oslobađanju” grada koji su „zauzeli” teroristi. Ceo poduhvat je bila akcija Šangajske organizacije koja se od 1996. bori za ograničavanje uticaja SAD u Aziji.

„Kinezi su dopremili sopstvenu ratnu tehniku, napravili su odvojeni grad od šatora, a kamerama su snimali sve. Od ruskih tenkova do lonaca za supu u ruskim kantinama”, kaže Šabola. „Kad bismo se mi približili da bismo nešto kod njih fotografisali, odmah bi se pojavili ljudi iz obezbeđenja.”

Ništa nije ličilo na ono ranije prijateljstvo sovjetskog i kineskog naroda. Od čuvenog rata 1969. između „bratskih zemalja” oko malog ostrva na reci Ususri nepoverenje prema Pekingu je duboko. Šabolini oficiri otvoreno govore od koga bi se Rusi morali čuvati: od Kineza.

Ono što „u bazi” deluje nedvosmisleno i jasno, u papirima moskovskih politikologa formulisano je drugačije: Kremlj i vrh vojske posmatraju svet kroz prizmu odnosa sa SAD i nemaju realističku predstavu odakle preti opasnost.

„Shvatanje da nam najveća opasnost preti od NATO-a, danas izgleda prilično sumnjivo”, pišu eksperti moskovskog Instituta za nacionalnu strategiju.

„Oko se mora držati na Kinezima”, kaže Stanislav Belovski u restoranu „Akademija” i polako meša svoj kapućino: „Ekspanzija Kine odigraće se uglavnom u pravcu Rusije”.

Preveo s nemačkog i priredio

M. B. ĐORĐEVIĆ

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM