Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Milorad Vukašinović

SRBIJA BEZ ELITE, ALI SA NOVOM „SOCIJALNO ODGOVORNOM VLADOM“

Poznati ruski mislilac Aleksandar Panarin zastupao je tezu, da se osnovni simbolizam kraja hladnog rata ne može objašnjavati isključivo "geopolitičkim zakonitostima". Geopolitika je po njemu isuviše "tvrda nauka", koja izučavajući odnos prostornog i političkog, nije u stanju da sagleda širi kontekst društvenih i civilizacijskih promena, koje su poslednjih nekoliko decenija išle u smeru dubokog klasno socijalnog raslojavanja, na planetarnom nivou.

Ukratko, Panarin "trijumf SAD u hladnom ratu", ocenjuje kao globalnu pobedu bogatih u odnosu na siromašne. Tragedija raspada Sovjetskog Saveza kao simbola i zaštitnika siromašnih pogodila je stanovnike čitave planete. Nije više bilo pretnje sa istoka pa je pobedila neoliberalna koncepcija surovog tržišnog takmičenja i sve većeg socijalnog raslojavanja. Od tada do danas, svet se suočava sa pojavom "globalne socijalne kontrarevolucije", čiji je cilj da bogati postanu još bogatiji a siromašni još siromašniji, uz ubrzano urušavanje ostataka "države blagostanja".

Panarin u radu «Narod bez elite: između očaja i nade» opisuje globalizovani svet država kojima je narod prepušten sam sebi i ostavljen na cedilu od svojih elita, a lokalne elite rade iza leđa svog stanovništva i uglavnom na štetu po nacionalne interese i na štetu ostataka socijalne brige države o građanima. Te i takve otuđene elite, što je slučaj i u Srbiji, privode svoje narode kao jeftinu i poslušnu radnu snagu, da ne kažemo kao kmetove, globalnoj eliti čijim se delom oseća. A odnos prema sopstvenom narodu je više nego negativan: «Organizatori masivne dezindustrijalizacije, koja je lišila milione ljudi prava na rad, pričaju o nepopravljivoj lenjosti “ovoga” naroda. Likvidatori socijalne države, koji su lišili žene svih socijalnih i profesionalnih garantija protiv prava da prodaju svoje telo, besne protiv propadanja morala. Kulturtregeri vesternizacije, koji su požurili da diskredituju narodnu kulturu i moral, koji su pod podozrenjem da su tradicionalistički, dreče o lumpenskoj psihologiji nižih narodnih slojeva. Jednom rečju, svima progonjenima i sumnjivima da su neadaptirani na svetsko tržište prišiva se da su otpadnici, neprijatelji savremene civilizacije» (Panarin).

Srbija se od početka devedesetih više nevoljno nego voljno našla u tom procesu. Austrijski teoretičar Hanes Hofbauer u knjizi "Proširenje EU na Istok", otkriva da su sankcije protiv Srbije uvedene, upravo zbog toga što Milošević nije prihvatio reforme socijalno ekonomskog sistema po recepturi MMF a i Svetske Banke, a koje su oličavale klasno socijalni kontekst "epohe posle hladnog rata". Osim strateških interesa SAD na Balkanu bombardovanje Srbije iz 1999. imao i jake energetske i ekonomske motive.

Već polovinom devedesetih, posle završetka "bosanske krize", postaje jasno da vlast nije odolela iskušenjima "tranzicije". Iz ratova i sankcija, proistekao je sloj veoma bogatih ljudi, kojima je "nacionalna" i "levičarska" retorika, poslužila kao pokriće za enormo bogaćenje na manje-više sumnjive načine. U to vreme u Srbiji nastaje "avangarda levice" koja promoviše slogan o "bogatim levičarima" kao idealu kojem teži. Zanimljivo je da je za Amerikance tada Milošević "nezaobilazni faktor mira i stabilnosti u regionu".

Ipak, kako je vreme prolazilo pokazalo se da Milošević nije hteo da preda Kosovo na upravu Amerikancima, kao što je bio i dalje veoma skeptičan prema modelu „stranih investicija“ u strateške privredne sisteme i kontrola stranaca nad ključnim resursima u Srbiji. Zbog toga se i dogodilo bombardovanje 99. godine, a zatim i 5. oktobar, u režiji Amerikanaca i ovdašnje "tajkunske elite iz devedesetih".

Vreme, posle 5. oktobra, nastavak je "socijalno klasne kontrarevolucije" u Srbiji. Razlika u odnosu na devedesete je u tome da glavnu reč ima inostrani činilac (politički i finansijski). Sektor ekonomije potpuno je prepušten strancima, dok se "domaći tajkuni" neprestano ucenjuju i od njih se traže brojne protivusluge na unutrašnjem planu da bi održali svoje pozicije na tržištu. Poslednja je stvaranje "proevropske socijalno odgovorne vlade", posle nedavno održanih izbora.

Prema tome, da ne bude nikakvih iluzija, ova Vlada ima zadatak da "legitimizuje" klasno socijalne promene, koje su se u Srbiji dogodile poslednjih dvadeset godina. Zbog toga niko ne bi smeo da se čudi "savezu crvene i žute petokrake", koje ideološki i simbolički oličavaju "srpski put u kapitalizam", u poslednje dve decenije.

Priče o "Evropskoj Uniji i socijalnoj državi" već su se na samo početku rada vlade raspršile kao mehur od sapunice. Baš kao i ideja o "nacionalnom pomirenju", koja treba da konsenzusu "tranzicione elite" podari dodatni legitimitet milion nezaposlenih i još toliko socijalno deklasifikovanih ljudi u današnjoj Srbiji. Istina, i sindikat je blagoslovio formiranje ove vlade, pokazujući da je sve podložno "zakonima političkog tržišta" i sveopšte nacionalne i društvene entropije. U Srbiji je kao u najliberalnijoj zemlji u svetu „sve na tržištu“ pa i sama Srbija.

 

 
 
Copyright by NSPM