Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Saša Gajić

Prospekt postmodernog intelektualizma

Nedavni rezutati glasanja čitalaca magazina “Prospekt” i “Spoljna politka” za listu 100 najznačajnijih svetskih intelektualaca, ispostavilo se, bili su šokantni i neočekivani. Turski sufi mislilac Fethula Gulen, slabo poznat i priznat u zapadnoj i intelektualnoj, kao i široj javnosti, odneo je ubedljivu pobedu. Od njegove “glatke pobede” fascinantnija je činjenica da su svih deset prvoplasiranih – na listi svetskih intelektualnih lumena – muslimanski mislioci i stvaraoci. Muhamed Junus, Jusuf al Karadavi, Orhan Pamuk, Amr Kaled, Abdolkarim Sorouš, Tarik Ramadan, Mahmud Madani, Širin Ebadi, svi sem turskog pisca–nobelovca Pamuka, religiozni mislioci ili klerici različitih profila (od teologa do postkolonijalnih teoretičara), daleko su nadmašili poznata zapadnjačka imena poput antiglobaliste Čomskog (11 mesto), “novorođenog ekologa” Ala Gora (12), postmodernističkog pisca i semiotičara Umberta Eka (14), šahiste Garija Kasparova (18), Habermasa (26), Hantingtona, Volcera, Fukujame, Kejgana, Poznera i ostalih….

Prvoplasirani Fethula Gulen, šezdesetsedmogodišnji turski sufi mislilac i autor preko 60 knjiga, nekrunisani je vođa globalnog islamskog pokreta inspirisanog sufističkom verzijom misticizma. Ovaj pokret teži prevrednovanju zapadnjačke moderne nauke kuranskom tradicijom, što je tendencija prisutna i kod drugih poznatih islamskih mislilaca, poput Iranaca Abdolkarima Sorouša ili Sejeda Huseina Nasra. Iz svog dijasporičnog prebivališta u Filadelfiji, Gulen pokušava da, na osnovama kombinacije tradicionalne, ali i “otvorene” intrepretacije sufističkog islama (u kojem se sustiču intelekt i vera), poveže ideje prirodnog i natprirodnog, pojedinca i čovečanstva ka svojevrsnoj holističkoj, kosmičkoj intepretaciji sveta – ne protiveći se modernim, “egzaktnim” dostignućima nauke – već nalazeći u njima potvrdu sopstvenih religioznih uverenja. Štaviše, Gulen insistira na tome da je društvena i kulturna zaostalost islamskog sveta uzrokovana zastranjenjem spram bazičnih pouka islama, koja je za posledicu imala stavljanje u drugi plan ili čak ignorisanje nauke i tehnologije. On smatra da suštinskog konflikta između razuma i islamske vere nema, te posmatra nauku kao “sredstvo za razumevanje čuda objave Kurana”. Upravo zato, a uprkos neosnovanim predrasudama o zaostalim i zatucanim verskim mračnjacima, koji sa neprijateljstvom gledaju na modernost i tehnološka dostignuća, Gulen i intulektualni sledbenici njegovog pokreta sasvim se dobro i komotno kreću u svetu postmoderne tehnologije i praktičnih znanja, naročito vešto (poput zapadnih tv-evanđelista) koristeći moderne komunikacije i PR, ne bi li dosegli do novih sledbenika-preobraćenika. Gulen je i politički relevantna i aktivna figura - on predstavlja svojevrsnog ideologa reislamizacije kemalističke Turske, čijem se autoritetu klanjaju lideri vladajuće AK Partije, od premijera Erdogana do predsednika Gula.

(Ne)očekivani rezultati “Prospektovog” glasanja zapadnu javnost su podstakli na naknadna tumačenja. Po njima, ovakav rezultat predstavlja posledicu visoke motivacije islamske dijaspore u zapadnim zemljama, njene povezanosti i dobre organizovanosti koja je, poput “motivacije drugorazrednih, siromašnih i u globalnom svetu poniženih” da barem na ovom polju (slično kao npr. u slučaju takmičenja na Evrosongu) nadmaše bogate i uspešne, urodila plodom. Navode se i primeri kako su ovoj motivaciji dodatni podsticaj dali i oficijelni mediji u pojedinim islamskim zemljama (poput visokotiražnih turskih novina “Zeman”, koji je čak na naslovnoj strani agitovao kod mnogobrojnih čitalaca da glasaju za Gulena). I sve je to manje-više tačno: i “muslimanski efekt” i povezanost (usled frustriranosti islamske dijaspore na liberalnom Zapadu), pre svega na Internetu…. No, to je samo jedna strana medalje, koja ne pogađa suštinu problema. I sa drugih strana, u medijima je davana pozornost, vršeno agitovanje u dnevnoj i periodičnoj štampi, korišćeni su Internet i drugih elektronski mediji (pre svega u Kanadi, Indiji, Španiji, Bugarskoj, čak i u Kini) za mobilizaciju glasača u prilog sopstvenih “intelektualnih prvaka” – ali je značajniji odziv izostao. Prosto, pokazalo se da su za poznata intelektualna imena, pre svega ona sa Zapada, potencijalni glasači nezainteresovani ili tek malo i sporadično zainteresovani.

Posledično, makar i ovim zapravo banalnim (mada veoma indikativnim) povodom, drastične promene u rezultatima glasanja za ovogodišnju “Prospektovu” listu otvaraju niz pitanja – pre svih – relevantnost intelektualca i njegove uloge u postmodernom svetu, odnosno, domet njegovih dela i ponuđenih odgovora, spram savremenog trenutka i sveukupne (pa i intelektualne) krize.

Moderna epoha, koja je iznedrila figuru intelektulaca, spram njega je sve vreme imala ambivalentan odnos. Sa jedne strane, intelektualac – kao otelotvorenje prosvetiteljskog racionalizma, svojevrsni enciklopedista znanja i nosilac kreativne imaginacije, “zatočnik sumnje”, koja služi umnom nijansiranju i diferenciranju – nasuprot pojednostavljivanju, kojem je sklono mnoštvo (i samim tim samoizabrani čuvar savesti zajednice, spram koje se svojim pozivom pozicionira), bio je uzdizan, priznat i hvaljen, i pritom često, voljno ili nevoljno, upotrebljavan i zloupotrebljavan. Na drugoj strani, (po ironičnom viđenju korifeja liberalizma Hajeka), istovremeno je doživljavan i kao “profesionalni prodavac ideja iz druge ruke, ponosan što ne poseduje specijalno znanje o bilo čemu posebnom, ne preuzima direktnu odgovornost za praktične poslove za koje nije potrebno čak ni biti posebno inteligentan”, već se zadov olja va ulogom “posrednika širenja ideja” originalnih mislilaca “običom svetu”, naspram koga se postavlja kao superioran.

Dva i po veka razvoja uloge intelektualaca u modernom i postmodernom društvu, pokazuju da se njegova uloga takođe izdiferencirala u dva pravca. U onaj dominantiji, u kome je intelektualac, uprkos zaklinjanju i zaklanjanju iza samopropitijuće uloge korektiva društva i ideologija modernih promena, postao njen apologeta, pa čak i denuncijator nepodobnih ličnosti i pojava, sve zarad sinekura i društvene počasti; i onaj drugi, naizgled dosledniji, koji je, insistirajući na figuri intelektualca kao gliksmanovske “negativne univerzalnosti”, nastavio da igra ulogu samoizabranog i spram zajednice samoizopštenog posvećenika umnog znanja i njegove kritičke refleksije.

Savremeni postmoderni trenutak, o kome svedoče i gorepomenuti rezultati “Prospektovog” glasanja, ukazuju nam na sve veće nerelevantnosti oba pravca u kome se razvija intelektualizam i intelektualci, a, koji, posledično, i dovodi do sve veće nezainteresovanosti ljudi da u svojim životima za nešto referentno uzimaju njihova pregnuća. Najlakše bi, a tome su intelektualci oduvek i odveć bili skloni, prebaciti odgovornost na drugu stranu, (neintelektualnost i primitivizaciju najširih slojeva ili pragmatičnu ekonomičnost globalnog zdanja “Vrlog novog sveta” koje se ukazuje), a poreći svoju odgovornost, i tako izbeći priznanje da je njihova sadašnja pozicija samoskrivljena i sasvim zaslužena.

O intelektualcima–apologetama ili fingiranim kritičarima “najboljeg od svih mogućih svetova” ne treba trošiti puno reči. Intelektualna racionalizacija tj. opravdanje status quo–a života pojedinaca i razvoja zajednica kao “dobre”, uz sve manjkavosti ili pak “najmanje loše”, na čemu se završava sva njihova “kritička refleksija”, sasvim je očigledna, kao i jalovost da na taj način dopre do umova i srca ljudi.

Razmere tragičnosti pozicije “druge struje” postmodernog intelektualizma znatno su zanimljivije. Pretvorivši se u svojevrsnu usamljeničku, pseudomonašku figuru koja se učaurila u sopstveni um i brojne mogućnosti intepretacija koje nudi postmoderna, kritičnost i refleksija se i u drugom slučaju takođe pokazuju najčeće besciljnom, sumnje sve više destruktivnim, a ne korektivnim spram zajednice, dok se “samonametnuta desakralizacija” (kojim se takav intelektualac ponosi) zarad borbe protiv “jednostavnih” istina osumnjičenih za zlokobnost, izvrgnula u besprimernu gordost, koja se prikriva iza intelektualnih pregnuća. Ova gordost uma, lišena istinskog saosećanja na koje se poziva i humanizma u koga se odeva ili je simulura – i ne može da stvori ništa drugo, osim reciklaža i neautentičnog egzibicionizma, otužnog i jalovog u svojoj zapitanosti i navodnoj brizi. Zato ovaj i ovakav intelektualac stalno oscilira između višesmislenosti i nihilizma, između potrage za zajednicom i prikrivene mržnje prema njoj, između samozadovoljstva i samoubistva. Uhvaćen u antinomije naslaga ideoloških predrasuda moderne i različitih racionalnih intepretacija postmoderne, njegovo poigravanje intelektualnim i estetskim konstrukcijama zapravo maskira ono što on zapravo nema – istinsku samorefleksiju. On stoga, odbijajući da svojim interpetacijama potpomaže, pa čak i služi zajednici, uprkos njenim zastranjenjima, kreiranjem “alternativnih” misaonih i estetskih konstrukcija, zapravo vrši opravdavanje samog sebe i svog ličnog zastranjenja, koja se po pravilu podudaraju sa istim onim (ako nisu i gora od njih) zastranjenima koje ovakav intelektualac na rečima prezire. Suštinski, njegova dela, i intelektualna i ona u stvarnom životu, najčešće su takođe manipulativna, a osećajnost i težnja ka spoznaji po pravilu patološka i samozaljubljena, ma koliko to vešto bilo prikrivano i poricano. Nerazumevanje i ravnodušnost spram postignuća ovakvih intelektualaca od strane “običnih ljudi” imaju još kobnije posledice - jer ih upravo ona utvrđuju u istrajavanju u gordoj samoizabranosti koja gotovo nikome sem njih ne znači ništa, kao i skrivenom preziru koji se taloži dok ne eksplodira u (auto)destruktivnom nihilizmu.

Figura intelektualca u savremenom trenutku se zato pokazuje manje ili više kao stranputica, spram potrebe za istinskim znanjem i istinskim osećanjem i ispunjenošću, sve više kao relikt nesposoban da pomiri srce i um, misao i osećanje, a upravo je to ono, za čime vapije aktuelni svet ogrezao u otuđenosti. Muslimanski religiozni mislioci su u pravom trenutku to spoznali, i prevladavši komplekse inferiornosti pred zapadnom kulturom u kojoj ili kraj koje žive, krenuli u pravcu sinteze koja odgovara psihološkim i duhovnim potrebama čovečanstva. Otuda oni žanju svoje prve uspehe, otuda motivacija da se njihovi sledbenici sa njima identifikuju. Njihova potraga za pomirenjem nauke i vere, srca i uma, od koje se na zapadu suštinski odustaje zarad onog “sada i ovde”, zasigurno je nedovoljna, zasnovana na netačnim ili polovičnim premisama. I premda dostignuća njihovih nastojanja nisu velika, niti duboka, ona pokazuju potrebu za epohalnom sintezom.

Pojave poput ovih nisu novina u istoriji sveta i njenih civilizacija. Zapadnjačko akademsko obrazovanje, najupućenije je u procese koji su u mnogome analogni savremenim, a koji su se odigravali u doba poznoantičkog helenizma. Zasićenje sofističkim antičkim “prosvetiteljstvom”, stagniranjem helenske idealističke filozofije i drugih potonjih škola poput stoika, epikurejaca ili kinika, u doba trijumfa “multikulurnog” helenizma i njenog sledbenika, otelotvorenoj u pragmatično organizovanoj Rimskoj imperiji, dovelo je do obrnutog procesa - do duhovne kolonizacije demitologizovanog i samo formalno religioznog rimsko-helenskog paganizma od strane orijentalnih, mističnih kultova, i rezultirala svojevrsnim antičkim Nju Ejdžom. U tom imperijalnom vrenju univerzalne Republike, vojna i ekonomska nadmoć samo je sp olja održavala ogromno zdanje, u kome su se antička klasična dostignuća sve više preoblikovala od strane pripadnika dijasporičnih zajednica i njihovih novoobraćenika, poput Filona Aleksandrijskog i sličnih sinkretičkih mislilaca.

Iako je odgovarala duhovnim i psihološkim potrebama onoga vremena, hibridnost pomenutih sinteza, samo je, usled svoje izveštačenosti, povećala konfuziju, konfrontacije i dekadenciju jedne impozantne kulture. Novi impuls obnove je ipak, mukotrpno i neočekivano, stigao iz jedne od najudaljenijih, naizgled najbeznačajnijih i najzaostalijih provincija, na stopama dvanaestorice, među kojima je bilo i ribara, i carinika i onovremenih visokih intelektualaca. Oni su celim svojim životom i ličnom žrtvom (kao i mnoštvo njihovih sledbenika) u potonjim vremenima svedočili novo zajedništvo i novo znanje u liku raspete ljubavi, koje je, mada je bilo “Helenima bezumlje, a Jevrejima sablazan” (tj. racionalnom bezumlje, a konzervativnoj običajnosti svetogrđe), uspelo da ulije novo vino u stare (ljudske i civilizacijske) mehove. Ali, to više nije bila priča o intelektualcu, već priča o otkrovenju vere, o tome kako je Savle postao Pavle.

 
 
Copyright by NSPM