Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PROSLI BROJEVI

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO, Nova edicija, vol. XI. no. 1-4.

Uvodnik, Sadržaj, Contents

   

 

Redovan broj NSPM, vol XI, no.1-4

UVODNIK

„U Srbiji nema prave levice“. „U Srbiji nema prave desnice“. Ove dve izjave čuli smo nebrojeno puta poslednjih desetak godina, s tim što će, po pravilu, prvu izgovarati levičar, a drugu desničar. U Srbiji kao da postoji nesklad između ideoloških (teorijskih) projekcija i stvarnog političkog života. Kao i u drugim stvarima, kod nas, čini se, postoji višak radikalizma, shematizma i papirnatosti, zbog kojeg često ne razumemo ili apriori osuđujemo stvarnost oko sebe. Levičarima levica nije dovoljno leva, desničarima, pak, desnica nije dovoljno desna. Pri tome, zapravo, ni jedan ni drugi pojam nisu dovoljno teorijski artikulisani, a još manje praktično i politički diferencirani i kontekstualizovani u srpskom političkom polju. O čemu mi govorimo kada govorimo o desnici u Srbiji? Da li se misli na SRS? SPO? DS? DSS? Na Nacionalni stroj i Obraz, ili na Otpor? Na Dveri , na NIN , ili na Helsinšku povelju ? Na Vojislava Šešelja ili Čedu Jovanovića? U zavisnosti od ugla gledanja, kriterijuma i afiniteta, može se zaključiti da su desnica svi – i da nije niko. Takođe, da čitava stvar bude još komplikovanija, dok srpska politička i društvenoteorijska scena tek počinje da se mukotrpno i trapavo profiliše prema ovom levo-desnom modelu, na globalnom planu već uveliko teče proces generalnog urušavanja i obesmišljavanja tradicionalnih ideoloških polarizacija.

Redakcija NSPM je u ovom broju želela da ispita desnu ideju u današnjoj Srbiji. Nju bije rđav glas – da je nasilna, autoritarna, nazadnjačka, antizapadna, tradicionalitička i verski zatucana. Takav glas o desnici stvorili su uglavnom njeni kritičari, koji mahom dolaze iz levih intelektualnih krugova, ali su mu uveliko doprineli i povremeni istupi intelektualaca i grupa koje sebe identifikuju kao desne. Mi smo želeli da o desnici više progovi sama desnica. Ali, njeni su intelektualni krugovi još uvek podosta zatvoreni, samozatajni, sumnjičavi i gordi. A nadasve međusobno zavađeni, rascepkani i nepoverljivi. Oni svakako politički misle, ali kao da nerado svoje političke misli stavljaju na papir, a pogotovo su neraspoloženi da ih izlažu kritičkom sudu javnosti izvan užeg kruga svojih istomišljenika. U svakom slučaju, nastojali smo i, nadamo se, bar u izvesnoj meri i uspeli da desni diskurs u Srbiji predstavimo u svoj njegovoj složenosti, bez navijanja i predrasuda, čineći ga predmetom objektivne kritičke analize (Bakić, \urković, Gajić), ali i puštajući da se on sam na neki način samopredstavi, u svojim filozofskim, političkim i kulturološkim aspektima (Koprivica, Bokan, Selić). Osim toga, pokušali smo i da istorijski (Ristović, Bakić,Petrović) i fenomenološki (Knežević) markiramo neke ključne i kontroverzne momente u evoluciji ideje desnice u Srbiji.

Došli smo do neke slike, svakako nepotpune, ali, verujemo, ipak daleko bliže stvarnosti nego što se do sada, u ovakvim poduhvatimo,dolazilo. Posle ovog temata trebalo bi da svi zajedno možemo reći da barem nešto bolje razumemo desnu Srbiju. Svet u kome prebiva naše društvo i sam je čudnovat, neproziran i svakog dana sve ubrzaniji, a društvenoj i političkoj misli – pogotovo srpskoj – sve je teže da ga razume i da se prema njemu postavi.

Mi smo srpsku desnicu „uhvatili“ u trenutku njenih traganja, njenih preispitivanja i njenih lutanja – a pretpostavljamo da bi se to verovatno moglo kazati i za srpsku levicu, da je ona bila predmetnaše pažnje. One su slične po tome što obe tragaju za sopstvenim sadržajem i identitetom u društvu koje se nalazi u stanju opšte dezorijentacije i koje je i samo na najboljem putu da ostane bez svog duhovnog i istorijskog središta. I obe nastoje da vaspostave prekinuti istorijski i teorijski kontinuitet u (post)modernom vremenu koje je generalno nesklono velikim političkim pričama, i koje je, kao što rekosmo, još pre nekoliko decenija objavilo „kraj“ ideologije, istorije, politike, pa i levo-desne polarizacije. Da li će u tom nastojanju biti uspeha, teško je reći. Ali je sasvim izvesno da će bez istovremenog uspostavljanja ovog pokidanog kontunuiteta sa savremenošću i sa vlastitom političkom tradicijom – a što, razume se,uključuje i racionalan kritički odnos i prema sopstvenoj prošlosti i prema toj globalnoj savremenosti – Srbija trajno ostati osuđena na akutne istorijske poraze, nacionalnu konfuziju i hronično epohalno zaostajanje.

 

 

 
 
Copyright by NSPM